Što je papa Franjo radio i govorio u ”protestantskom Rimu”?

U Ženevi su tijekom 16. stoljeća djelovala dva istaknuta reformatora – Guillaume Farel i Jean Calvin. Kao značajno središte i izvorište reformacije koja se odatle u reformiranoj varijanti brzo širila čitavom Europom Ženeva je već je u to vrijeme bila nazvana ”protestantski Rim”, a tu je titulu zadržala sve do danas.

Posjetiocima Ženeve se redovito preporuča posjeta glasovitom Zidu reformacije, koji je u čast protestantizmu izgrađen u prekrasnom parku unutar starih gradskih zidina.

Zid reformacije podsjeća na značaj početaka reformacije, a na njemu, uz Calvina i Farella, dominiraju još i statue Theodora de Bezea i Johna Knoxa.

U suvremenom kršćanstvu je Ženeva ponajprije prepoznatljiva kao sjedište Svjetskog vijeća crkava (SVC), najvećeg i globalno najutjecajnijeg ekumenskog tijela.

Govoreći sudionicima proslave u Ekumenskom centru u Ženevi, papa Franjo je aktualizirao ključno pitanje Edinburške konferencije: kako kršćani mogu evangelizirati svijet ako su međusobno podijeljeni?

Svjetsko vijeće crkava je s višedesetljetnim zakašnjenjem službeno osnovano 1948. godine u Amsterdamu. Osnivanju je prethodio niz skupova i inicijativa od kojih je najznačajnija Svjetska misijska konferencija održana u škotskom Edinburghu 1910. godine.

Tu je, posebno pod utjecajem mlađih crkava iz takozvanog Trećeg svijeta, snažno naglašena važnost jedinstva za misijsku djelatnost i vjerodostojnost kršćanstva u svijetu.

Konferencija je dovela do osnivanja važnih struja ekumenskog pokreta. To su prvenstveno Svjetsko misijsko vijeće, zatim pokret Život i djelo, koji je jedinstvo kršćana nastojao ostvarivati zajedničkim djelovanjem na socijalnom planu te pokret Vjera i ustroj, koji je naglašavao važnost zajedničkog nauka i usklađivanja crkvenih struktura kao pretpostavke jedinstva.

Između Edinburgha i Amsterdama su se dogodila dva svjetska rata, što je bio glavni razlog zašto do službenog osnivanja Svjetskog vijeća crkava dolazi tek 1948. godine ujedinjenjem pokreta Vjera i ustroj te Život i djelo.

Svjetsko misijsko vijeće je u Ekumensko (Svjetsko) vijeće crkava ušlo tek 1961. godine na Općoj skupštini SVC-a, održanoj u New Delhiju. Na istoj skupštini ćlanicama SVC-a postale su i sve veće pravoslavne crkve, među njima i Srpska Pravoslavna Crkva.

Od samih početaka ekumenskog pokreta naglašavano je da Svjetsko vijeće crkava nema namjeru biti neka ”nadcrkva te da pripadnost Vijeću ne podrazumijeva prihvaćanje neke nove ili isključive ekleziologije.

U svom pod utjecajem pravoslavlja 1961. redefiniranom temeljnom vjeroispovijedanju Svjetsko vijeće crkava je zajednica crkava koje ispovijedaju da je Gospodin Isus Krist Bog i Spasitelj po Pismima i koje, stoga, nastoje zajedno ostvariti svoj zajednički poziv na slavu jedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga.”

Papa se na središnjem skupu posebno osvrnuo na moto obljetničke proslave koji glasi ”Hoditi zajedno – moliti zajedno – raditi zajedno”. ”I u molitvi, kao i u hodu, ne možemo ići naprijed sami, jer Božja se milost skladno širi među vjernicima koji se vole. Molitva je kisik ekumenizma”, podcrtao je između ostalog papa Franjo u Ženevi

Rimokatolička Crkva se za ekumenska gibanja počela otvarati tek nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962. – 1965.). Kao rezultat je osnovana zajednička komisija Svjetskog vijeća crkava i Rimokatoličke crkve koja je definirala odnose te mogućnosti i područja suradnje.

Katolička Crkva zbog svoje veličine i samoshvaćanja (posebno uloge papinstva) nije postala članicom SVC-a, ali aktivno sudjeluje u povjerenstvu Vjera i ustroj, kao i na brojnim zajedničkim inicijativama, posebice na području promicanja i zaštite ljudskih prava i pravde te na očuvanja svega stvorenog.

Svjetskom vijeću pripada oko 340 crkava, a cilj svih njegovih djelatnosti je ”pozvati crkve da idu prema vidljivu jedinstvu u jednoj vjeri i u jednome euharistijskom bratstvu koje se izražava u bogoslužju i zajedničkome životu u Kristu, te da napreduju prema tome jedinstvu kako bi svijet uzvjerovao”.

Delegirani zastupnici crkava članica sastaju se svakih sedam godina na općoj skupštini da razmotre rad Vijeća, analiziraju najnovije izazove i zadaće te izaberu novo vodstvo. Između tih skupština radom Vijeća upravlja Središnji odbor, koji se sastaje jednom godišnje i po potrebi.

Papa Franjo je poznat po mnogim ekumenskim iskoracima te stoga nitko nije bio iznenađen njegovim prošlotjednim sudjelovanjem na proslavi 70. Obljetnice SVC-a u Ženevi. Istaknuo je da njegovo sudjelovanje svjedoči o zauzimanju Katoličke crkve za ekumenizam te da mu je bila želja ohrabriti suradnju među crkvama članicama Vijeća kao i s drugim ekumenskim partnerima.

Papa je u tijeku službenog posjeta ”protestantskom Rimu” obišao i Ekumenski institut u Bosseyu, koji je osnovao SVC kao mjesto obrazovanja i susreta mladih.

Posebno je pohvalio potrebnu ulogu Instituta u ekumenskom obrazovanju mladih naraštaja za odgovorne pastoralne i akademske djelatnike brojnih crkvi cijeloga svijeta. Katolička Crkva prisutnošću jednog profesora surađuje u tom obrazovnom radu.

Posebno je pohvalio potrebnu ulogu Instituta u ekumenskom obrazovanju mladih naraštaja za odgovorne pastoralne i akademske djelatnike brojnih crkvi cijeloga svijeta. Katolička Crkva prisutnošću jednog profesora surađuje u tom obrazovnom radu

Papa se na središnjem skupu posebno osvrnuo na moto obljetničke proslave koji glasi ”Hoditi zajedno – moliti zajedno – raditi zajedno”. ”I u molitvi, kao i u hodu, ne možemo ići naprijed sami, jer Božja se milost skladno širi među vjernicima koji se vole. Molitva je kisik ekumenizma”, podcrtao je između ostalog papa Franjo u Ženevi.

Posebno je naglasio da treba rušiti zidove sumnje i straha koji dijele zapadno kršćanstvo još od 16. stoljeća. Pozvao je kršćane svih denominacija da smognu hrabrosti promijeniti tijek povijesti koja ih je dovela do nepovjerenja i otuđenja.

Govoreći sudionicima proslave u Ekumenskom centru u Ženevi, papa Franjo je aktualizirao ključno pitanje Edinburške konferencije: kako kršćani mogu evangelizirati svijet ako su međusobno podijeljeni?

”Ono što nam je doista potrebno je novi evangelizatorski zanos. Pozvani smo biti narod koji živi i dijeli radost Evanđelja, koji slavi Gospodina i služi braći, s duhom koji gori od želje da otvori obzore izvanredne dobrote i ljepote onima koji još nisu imali milost da doista upoznaju Isusa. Uvjeren sam da će se, ako se poveća misionarski poticaj, povećati i jedinstvo među nama.”

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora