Što se to dogodilo SDP-u (1)

U analizi onoga ”što se dogodilo” SDP-u treba poći od ukupnosti izbornih rezultata, ali ne samo SDP-a, nego i svih drugih stranaka koje su sudjelovale na izborima, počevši od HDZ-a, stranaka/koalicija koje su ušle u Sabor pa onda onih koje su ostale ispod praga (bilo da je riječ o strankama u cjelini, ili kandidatima stranaka/koalicija koje su ušle u Sabor).

Već prvi pogled pokazuje da je na izbore izašlo manje glasača nego na prethodna dva glasanja.

Ovaj puta je to čak ispod 50% što (u razmatranju i kontekstu u kojem su izbori održani) treba otvoriti i pitanje njihove legitimnosti, odnosno razgovor o tome zašto je svaki put sve manja izlaznost, kao i kolika je legitimnost onih koji su vlast osvojili s manje od 25% ukupnog biračkog tijela u izlaznosti manjoj od 50% (za HDZ je glasalo nešto više od ⅓ izašlih – ⅕ birača je odlučila pobjednika).

Kolika je odgovornost ne samo vladajuće stranke, nego i svih drugih kada organizira izbore u atmosferi nesigurnosti, ograničenog kretanja, pa i straha, čemu se nisu dovoljno snažnom kritikom suprotstavile stranke opozicije, dajući na taj način određeni legitimitet odabranom trenutku izbora pa time i rezultatima.

Kolika je odgovornost ne samo vladajuće stranke, nego i svih drugih kada organizira izbore u atmosferi nesigurnosti, ograničenog kretanja, pa i straha, čemu se nisu dovoljno snažnom kritikom suprotstavile stranke opozicije, dajući na taj način određeni legitimitet odabranom trenutku izbora pa time i rezultatima

Pri tome treba podsjetiti da ovo nije prvi put kako HDZ koristi izvanredne okolnosti za organiziranje izbora.

Treba se samo prisjetiti 1993. godine pa još jednom ”potvrditi gradivo” o tome kako se ambijent izvanrednih okolnosti vješto koristi u izborne svrhe.

(Goranko Fižulić ocjenjuje da su tri straha obilježila izbore: ”1) strah od duboke zdravstvene i ekonomske krize, pri čemu većina bira ono što je provjereno; 2) strah od Škore, odnosno plavo-crne koalicije, što je prepalo glasače centra te 3) strah od promjena, što je prestrašilo one koji su vezani uz HDZ”, zbog duboko ukorijenjenih klijentelističkih i koruptivnih veza.)

Taj ambijent zasigurno nije odgovarao opoziciji, jer je (eto i u hrvatskom iskustvu) potvrđeno da građani u takvim situacijama traže provjerenu ekipu, ma kakve zamjerke imali, ali onda u pogledu suočavanja s izvanrednim okolnostima koliko toliko znaju što mogu očekivati.

Osim toga zbog izvanrednih okolnosti i kratkoće vremena, svi natjecatelji nisu imali dovoljno mogućnosti da prezentiraju svoje programe, a dio njih nije ni financijski mogao parirati vladajućoj stranci.

Tu je za primjer dovoljno uzeti slučaj ministra zdravstva Vilija Beroša koji se skoro mjesec dana potpuno preselio u Dalmaciju, sudjelovao na svim mogućim i nemogućim događajima, koje su mediji onda pratili ne razlikujući (i ne pitajući) je li on na njima sudjeluje kao ministar ili kandidat.

To je u njegovom slučaju rezultiralo vraćanjem u život, nakon što mu je po svim anketama rejting drastično padao.

Stoga bi, kako zbog boljeg shvaćanja stvorene atmosfere ”nove normalnosti” i njegove stalne prisutnosti u medijima, bilo zanimljivo izmjeriti minutažu njegovog pojavljivanja na televizijama u posljednjih tjedan dana kampanje i usporediti s, primjerice, činjenicom da Tamara Visković, nositeljica liste Možemo!, stranke kojoj je, po anketama, stalno rastao rejting, nije doprla ni jednom do malih ekrana (dio odgovornosti je, naravno i na samoj listi, odnosno stranci).

Ona je, unatoč tome osvojila oko 4,5% (prvi put se na TV pojavila na RTL-u i to 7. srpnja, dakle nakon izbora, u prilogu o mještaninu Runovića koji je dao glas listi Možemo!).

Krajnji rezultat je bio nevjerojatno velik broj preferencijskih glasova datih Berošu pa je čak dobio više preferencijalnih glasova nego Andrej Plenković.

Ipak, o izvanrednosti okolnosti, kada je u pitanju izlaznost, svjedoči ne samo ukupno najmanji broj izašlih, nego i činjenica da je i HDZ, uz sve pogodnosti (sam je odabrao datum, koristio vlast za izbornu kampanju, financijski moćna struktura koja je u kratkoj i skučenoj kampanji bila u izrazitoj prednosti nad svima), osvojio čak 80-ak tisuća glasova manje nego na prošlim izborima.

To govori da čak ni njegovo biračko tijelo, unatoč klijentelističkoj vezanosti i kapilarnoj korumpiranosti, nije moglo progutati sve što je ta stranka radila protekle 4,5 godine (treba znati, a često se zaboravlja da je 3,5 godine prije Plenkovića, na vlasti godinu dana bila također HDZ-ova vlada, koju je HDZ uspio sam srušiti).

Svi ti, opći uvjeti ipak ne objašnjavaju u cjelini dramatičan poraz SDP-a, koji je u Sabor ušao sa samo 32 svoja zastupnika. Naime, iako je HDZ dobio 200.000 glasova više od Restart koalicije, SDP je osvojio čak 220.000 manje glasova nego na prošlim izborima. Pritom u Zagrebu čak 18 posto manje nego 2016. godine.

Kako zbog boljeg shvaćanja stvorene atmosfere ”nove normalnosti” i njegove stalne prisutnosti u medijima, bilo zanimljivo izmjeriti minutažu njegovog pojavljivanja na televizijama u posljednjih tjedan dana kampanje i usporediti s, primjerice, činjenicom da Tamara Visković, nositeljica liste Možemo!, stranke kojoj je, po anketama, stalno rastao rejting, nije doprla ni jednom do malih ekrana (dio odgovornosti je, naravno i na samoj listi, odnosno stranci)

Stoga se, uz opće okolnosti, jasno nameće da su razlozi ovakvog poraza primarno subjektivne prirode (pogotovo ako bi se prihvatila neka – ne baš u cijelosti uvjerljiva tumačenja da bi s glasovima onih koji su glasali za platformu Možemo! i koaliciju SSIIP/Pametno/Fokus taj poraz bio blaži ili bi čak SDP bio relativni pobjednik).

Ali baš ti glasovi, koje su osvojili drugi, na čije ”pribrajanje”/koaliranje je računao SDP u postizbornoj utrci za formiranje vlasti, još očitije ukazuju na svu dubinu uzroka poraza SDP-a i to da su uzroci tog poraza ipak sekundarno u općim okolnostima, a primarno u dugogodišnjim, može se slobodno reći višedesetljetnim slabostima samog SDP-a, koje su se u ovim okolnostima iskazale vidljivijima nego ikada u posljednjih 20 godina.

Odnosno, prvi put u ovom stoljeću one su postale jasno vidljive još tamo 2003. godine. Stoga se problem SDP-a može sagledavati u strateškom i taktičkom djelovanju te stranke.

Sve ono što se dogodilo 5. srpnja 2020. godine i oko njega je samo rezultat taktike – loše taktike koja nije proizašla iz loše strategije, jer prave strategije u smislu dugoročne platforme za djelovanje jedne socijaldemokratske stranke SDP u biti nema već više desetljeća.

Na to ukazuje i Mišo Krstičević, SDP-ovski gradonačelnik Ploča, koji se sam skinuo s liste, govoreći da se stavljanjem ovih izbora u kontekst tri posljednja nacionalna izborna ciklusa možemo shvatiti razloge debakla.

”Kroz komunikaciju politika, predstavljanje konkretnih rješenja, stavljanje u izlog kandidata koji utjelovljuju ono što određena politička grupacija jest, tražite potporu birača. Davor kao osoba ne može biti krivac. Za poraz SDP-a odgovoran je bezidejni, klijentelistički sastav vodstva i pragmatični pristup političkog centra.

Na ovim izborima SDP je evidentno poražen, ali to ne možemo reći za lijeve politike koje su ovim izborima s jedne strane dobile konkretnu afirmaciju u liku zeleno-crvene koalicije, a s druge strane i jasnu poruku svih apstinenata za potrebu transformacije SDP-a u modernu stranku demokratskog participativnog socijalizma”, kaže Krstičević.

Stoga je i ”cipelarenje” Davora Bernardića, koje je uslijedilo već izborne večeri, u sebi sadržavalo svu tragiku, još uvijek najsnažnije opozicijske stranke u Hrvatskoj.

Cipelarenje leša je u sebi krilo bijeg, ne samo od vlastitih grešaka pa onda i od odgovornosti, nego je bilo i jest izraz i neshvaćanja biti problema u kojem se nalazi SDP, a kojeg je, svojim djelovanjem, podosta razotkrila platforma Možemo!.

Prebacivanjem cjelokupne odgovornosti na Bernardića pokušava se istovremeno otupiti oštricu kritike unutar stranke i ujedno najaviti vlastita moguća kandidatura na položaj stranačkog kalifa.

U tom kontekstu su čudne izjave u kojima se spominju imena mogućih nasljednika, kao i najave da će jedan uži krug ”istaknutijih i manje istaknutih članova razgovarati o tome kako će izgledati SDP nakon izbora” – velikih kombinatora (?!).

Također izjave da sada treba staviti glave na okup (misli se opet na uži krug ljudi) i ponuditi članstvu rješenje u vidu jednog ili dvaju imena. Imena koja bi, po mišljenju jednih, odgovarala članovima, a, po mišljenju drugih, biračima.

To ozbiljno ukazuje na duboki demokratski deficit u stranci. Odnosno, da ne postoji svijest o temeljnom problemu – nepostojanju suvremenog programa na kojem bi se zasnivalo djelovanje Socijaldemokratske partije i koji bi onda bio ishodište za njegovo repozicioniranje i sukladno tome odabir kadrova, koji bi onda mogli ”izvući” taj program.

Dakle riječ je o strateškom problemu, koji bi se još jasnije mogao prepoznati kada bi se članove upitalo što znače ona tri slova SDP.

Iako je HDZ dobio 200.000 glasova više od Restart koalicije, SDP je osvojio čak 220.000 manje glasova nego na prošlim izborima. Pritom u Zagrebu čak 18 posto manje nego 2016. godine

Drugim riječima, koju strukturu građana treba primarno reprezentirati ta stranka, a na toj spoznaji s kojim programom te onda s kojom taktikom i s kojim ljudima bi to proveli u život.

O neprihvatljivosti takvog pristupa u rješavanju krize i temeljnih problema oštro je progovorio Nikša Peronja, SDP-ov načelnik Jelse, zatraživši da se ”zakulisni procesi zaustave u startu”.

Nazvavši ga ”vječnim kombinatorom, optužio je člana Predsjedništva stranke Arsena Bauka da ”nosi veliki dio odgovornosti za rezultate izbora i uzroke ovakvog poraza” te da ”opet svim silama pokušava usmjeriti procese na njemu prihvatljiv način gdje bi imao još i veći kalkulantski utjecaj unutar SDP-a”.

Nadalje konstatira da je ”takva politika klijentelizma, dodvoravanja, netalasanja bez čvrstog i dosljednog političkog stava, i takvog pogleda na svijet, morala jednom puknuti i to se upravo dogodilo”.

Peronja zaključuje da je ”dio SDP-a prihvatio takvu politiku” te da ”novog predsjednika ne bi trebali birati isluženi političari, članovi Predsjedništva koji su kukavički u očuvanju svojih pozicija dali podršku politici koja je rezultirala potopom”.

Izjave viđenijih i utjecajnijih SDP-ovaca ukazuju i na to da i dalje nitko od njih ne uviđa, između ostalog, problem u unutarstranačkom funkcioniranju, (ne)sudjelovanju članova u kreiranju politika.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora