Što se to dogodilo SDP-u (4)

U fokus grupama vođenim na televiziji N1 dalo se naslutiti izbornog pobjednika, kada je od 12 građana različite političke, dobne i spolne strukture njih devet kazalo da bi izabralo Plenkovića za premijera.

Od onih troje jedna osoba je priznala da je u odluci pretegla emocija za Bernardića. Postizborno su građani u fokus grupi unisono kazali da izborni rezultat nije iznenađenje i da se ”ovo već dugo valjalo”.

A već prilikom izbora Davora Bernardića se moglo vidjeti da tu neće biti puno sreće. Ne zbog njegovog lika i (dotadašnjeg, uz Milana Bandića značajno vezanog) djela, nego zbog svega što se događalo u prigodi tih izbora.

U naguravanju da se stranka pokaže demokratskijom od svih demokrata utvrđen je izborni princip da svi članovi biraju predsjednika. Iako je to naizgled najdemokratskiji metoda, bilo je nekih koji su već tada upozorili na njegov bitni nedostatak.

Naime, Hrvatska je ne samo zemljopisno, nego i povijesno te kulturološki različita, zbog čega stranka nije svugdje ravnomjerno zastupljena. Princip da svi biraju predsjednika samim tim favorizira jednu sredinu i neće nužno iznjedriti najbolje rješenje.

Sada su to neki, koji su u tome izravno i ”pozadinski” sudjelovali i priznali, a najavljena mogućnost da uži krug elite pripremi članovima jedan ili dva prijedloga, ukazuje na eventualnu manipulaciju sa suprotnog krila.

Sukobi koji su nakon Bernardićevog izbora izbili između navodno Milanovićevih ljudi i onih koji su podržavali Bernardića, makar samo i zbog toga da budu u suprotstavljenom taboru kako bi se ”milanovićevcima” mogli osvetiti ipak se u suštini nisu svodili na to.

Takvih sukoba ima u svim strankama na svijetu i logičan su rezultat promjene vlasti u njima, gdje klijentelizam dolazi do izražaja. Novo vodstvo je to koje mora imati snagu i sposobnost pomiriti te okolnosti i iz toga izvući najveću korist za sebe i stranku.

Bernardić je od početka pokazivao da nema tu sposobnost, ali je uz pomoć ”antimilanovićevaca” i novograđene klijentelističke strukture opstajao na vlasti.

Dopustio je da stari, dotrajali kadrovi preuzmu utjecajne uloge pa čak i oko stvaranja programa, koji u sebi nije sadržavao ništa novo ni moderno, doli mnoge, već zastarjele, fraze, koje više nisu korespondirale s novim uvjetima.

Hrvatska je ne samo zemljopisno, nego i povijesno te kulturološki različita, zbog čega stranka nije svugdje ravnomjerno zastupljena. Princip da svi biraju predsjednika samim tim favorizira jednu sredinu i neće nužno iznjedriti najbolje rješenje

Jedna od posljedica je bila i suspendiranje nekih od najviđenijih članova stranke. Pače članova Predsjedništva, što je dalekosežno samo štetilo Bernardiću, koji je tako samo otklonio neugodnost, umjesto da se s njom izravno suoči pa je i to doprinijelo njegovoj nedoraslosti u duelima s Andrejom Plenkovićem. On je u neugodnim sučeljavanjima više vidio opasnost po sebe, umjesto priliku.

Izborni rezultat za Evropski parlament ga je ponio. Mnogi su skloni reći da je taj rezultat između ostalog posljedica toga što je (zatomljujući osobne stavove i animozitete, uz pojašnjenje da su sukobi prevladani) na listu stavio najjače ljude SDP-a.

Ipak, taj uspjeh, kako su proglasili neriješen rezultat (jer su svi očekivali pobjedu HDZ-a) ipak je više posljedica Plenkovićevog bahatluka i želje da u stranci pokaže tko je tko pa je na listu stavio i neka, gotovo nepoznata, odnosno neatraktivna imena, na čelu s posinkom Vladimira Šeksa.

Utisku uzleta je pripomoglo i to što je Milanović pobijedio na izborima za predsjednika Republike. Iz SDP-a su odmah požurili da to povežu s uspjehom na europarlamentarnim izborima i kao uzlazni trend.

Svi su gledali postotke, a malo tko broj izašlih i tko je za koga i kako glasao. Bilo je jasno da je Kolinda Grabar-Kitarović toliko teško kompromitirana da jednostavno nije bilo šanse da pobijedi.

Poneseni time kao trendom Bernardić i najbliži mu suradnici su pomislili da će onda, makar i redizajnirana lista, polučiti uspjeh i dovesti do pobjede. To je bila prva zabluda.

Smetnuli su s uma kakvi su, u okolnostima ”čudnih” izbora, resursi HDZ-a i vlasti, a kakvi opozicije te brzopleto tumačeći trendove anketa, koje su SDP-u davale relativnu pobjedu.

U tom smislu, taktički gledano prva greška je bila što je SDP formirao listu sa svim mogućim koalicijskim partnerima, osim s demokratima Miranda Mrsića.

Time je na listu stavio gotovo sav koalicijski potencijal, umjesto da ga oslobodi, formiranjem snažnije liberalno-demokratske grupacije, koja bi se onda sama morala više angažirati, a i privukla bi one birače koji nisu htjeli glasati za listu na kojoj je SDP s predsjednikom koji ne ulijeva povjerenje.

Rezultat je tako pokazao da nije došlo do sinergije i to iz dvaju razloga. Prvi je da koalicijski partneri nemaju tako snažnu stranačku infrastrukturu koja bi mogla odraditi posao na terenu.

Drugi je da SDP, koji ima infrastrukturu zbog načina kako su kreirane liste, mimo raspoloženja članstva, ali i bez značajnih imena koja bi mogla ”povući” glasače, nije bio dovoljno motiviran za aktivnije sudjelovanje u kampanji. To se vidjelo po malom broju stranačkih aktivista koji su pratili posjete Bernardića i drugova i to ne zbog kontraepidemijskih mjera.

Problem sastavljanja lista nije samo u tome da su Bernardić i njegovi najbliži suradnici konačno sačekali svoj trenutak osvete, nego još gore – u tome da na liste nije stavljen, ili je loše pozicioniran cijeli niz istaknutih lokalnih stranačkih vođa, priznatih načelnika i gradonačelnika (primjerice, gradonačelnica Supetra).

Neki su se, kao, recimo, Ranko Ostojić povukli s liste, ističući u prvi plan, ne svoju lošu poziciju, nego činjenicu da su na listama SDP-a kandidati sa sudskim presudama te da mladi – najistaknutiji i široj javnosti već prepoznatljivi kadrovi, kao što je gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević (koji se i sam zbog nezadovoljstva prijedlogom povukao) nisu bolje pozicionirani.

Na listama tako nisu završili ni gradonačelnik Trogira, predsjednici gradske i županijske organizacije Šibenika…

Na uštrb njih na listama su završili pače i visokopozicionirani oni koji su u unutarstranačkim trvenjima bili uz Bernardića, a nisu poznati široj javnosti, ili pak dolaze iz malih sredina u kojima ne mogu povući veći broj glasača.

Takvom pristupu cijenu je platila tzv. zip lista, odnosno još prije dvije godine dato obećanje da će pola mjesta na listama zauzimati žene.

Ne samo da se to nije dogodilo nego je tek jednu listu nosila žena. Riječ je o Sabini Glasovac. Ona je ”premještena” u Slavoniju, nakon skandalozne odluke da se Domagoj Hajduković, inače koordinator za izbornu jedinicu, premjesti na drugo mjesto, nakon što ga je na ulici napao njegov partner.

Da je riječ o osveti jasno je na primjeru Zagreba, gdje je na listama iznad predsjednika gradskog SDP-a Gordana Marasa postavljeno dvoje članova stranke koji su niže pozicionirani od njega.

Predsjednik splitskog SDP-a Goran Kotur vjerojatno ne bi ni završio na listi da se neki s nje nisu sami eliminirali.

Poanta je u tome da se nije mislilo na blisku budućnost. Dakle na predstojeće lokalne izbore, zbog čega je što višim i što izglednijim pozicioniranjem lokalnih istaknutih SDP-ovaca trebalo pokazati da stranka itekako računa na njih i tako im ujedno dati vjetar u leđa.

To je dakle još jedna greška koja će skupo koštati SDP, osim one da će u Saboru biti kadrovi koji su u značajnom dijelu SDP-ovska druga liga, pri čemu ni prva baš nije za ligu petice.

O samoj bezličnoj kampanji, koja je u biti odraz i same bezličnosti SDP-a nije potrebno trošiti riječi. Jedna od tragedija stranke je da u 30 godina nije uspjela iznjedriti bar nekoliko ljudi koji bi se izvornim, modernim i odrješitim socijaldemokratskim stavovima nametnuli sami po sebi stranačkom tijelu i javnosti.

Bernardioć je dopustio da stari, dotrajali kadrovi preuzmu utjecajne uloge pa čak i oko stvaranja programa, koji u sebi nije sadržavao ništa novo ni moderno, doli mnoge, već zastarjele, fraze, koje više nisu korespondirale s novim uvjetima

Pod sjenom Račanova stabla nije moglo izniknuti takvo raslinje. Milanović je bio čovjek koji je u trenutku uhvatio Kairosa za čuperak i, kao javnosti relativno nepoznat, stao na čelo stranke.

Bernardić je također rezultat spleta okolnosti, koje su, pak, posljedica svih izrečenih ocjena: od neimanja vizije, strategije do programa, odnosno politika, među kojima je ona kadrovska u SDP-u prepuštena klijentelističko-karijerističkim pobudama.

Dakle, oni su u tom kontekstu ”slučajni” predsjednici, rezultat načina vođenja politike proteklih 30 godina, a ne posljedica osmišljene programske strategije u kojoj lideri izrastaju temeljem rada i sučeljavanja stavova i ideja.

Bernardić se i sam u svom oproštajnom govoru, pozivanjem na Račana, pokazao zarobljenikom prošlog vremena, a čime je opterećen i veći dio SDP-a.

Stoga se može dogoditi da SDP zaliječi sadašnje teške rane, ali ako želi dugoročno sudjelovanje na političkoj sceni u utjecajnoj ulozi on se mora promijeniti iz korijena. Mora kritički valorizirati cjelokupni period od svog osnutka, kako bi jasno sagledao gdje se griješilo i što u tom smislu treba mijenjati.

U tom smislu treba kritički valorizirati ulogu Ivice Račana i njegovu ostavštinu, sa svim dobrim i lošim stranama, stavljajući je u kontekst vremena i okrenuti se budućnosti.

Okrenuti se mlađim ljudima koji neće brkati kalvinizam i socijaldemokraciju, koji su se dokazali kao aktivisti na jasnim idejnim pozicijama, bili oni studenti, zaposlenici u ”realnom” ili javnom sektoru, mali poduzetnici i obrtnici, kreativna inteligencija, koji su u svom djelovanju i radu, na poslu i pogotovo u radu s građanima ostvarili javno relevantne rezultate.

Unatoč dojmu da je desnica u Evropi i svijetu u ofenzivi, što se u Hrvatskoj iskazuje i u broju od 90 mandata (od desnog centra na desno) koje je osvojila na izborima, perspektiva postoji i to ne samo kao fraza. Broj osvojenih glasova desnice u odnosu na ukupno biračko tijelo ukazuje na njene dosege i limite.

Istovremeno, velika apstinencija, naizgled apsurdno u odnosu na osvojeni broj mandata, ukazuje i na to da većina hrvatskih građana nezadovoljna postojećim stanjem i rješenjima koje nudi desnica (to je pravi crni labud desnice).

Samim tim broj onih koji su apstinirali ukazuje na to koliki je prostor u kojem modernizirana ljevica može računati na velike probitke.

(Kraj analize).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora