Što zapravo nude današnji ”čuvari tradicije” u Crkvi

Jedan dio konzervativne scene Katoličke crkve već godinama igra ulogu trajne opozicije papi, ali bez ikakve odgovornosti. Svako papinsko imenovanje ili odluka pretvara se u plemenski referendum o ”pravovjernosti”, a svaka vijest prolazi kroz navijačke filtere. A stvarnost je očigledna: prazne klupe u crkvama; premalo svećenika; svećenici sve stariji i umorniji; pastoralni obrasci ne prate svijet koji se ubrzano mijenja.

Najnovija meta konzervativaca je papino imenovanje kardinala Blasea Cupicha u Papinsku komisiju za državu Vatikan, doneseno 15. listopada 2025. Riječ je o normalnom upravljačkom potezu: papa bira ljude s kojima će provoditi svoju viziju i program. Točka.

U eho-komorama, međutim, ista vijest postaje ”dokaz izdaje” i okidač za još jedan krug digitalne galame. U istom orkestru ponovno nastupa biskup emeritus Joseph E. Strickland, smijenjen za vrijeme pape Franje, bez jurisdikcije, ali s megafonom. Oponirao je bivšem papi, a istu matricu nastavlja i s aktualnim poglavarom Katoličke crkve. Bio je biskup biskupije Tyler u Teksasu.

Njegova ”hitna poruka’‘ puni feedove i dokazivačima ”pobune savjesti” daje novo gorivo za još jednu rundu ogorčenih objava.

U njegovu najnovijem istupu vidi se paradoks. ”Poslušan sam papi, ali…”, fraza koja je postala formula koja svaku papinsku odluku unaprijed stavlja na optuženičku klupu.

Poslušnost bez zajedništva, hrabrost bez odgovornosti, kritika bez tereta upravljanja, to nije evanđeoska smjelost, to je politički refleks. A politika bez pastorala proizvodi buku, ne sakramente: ne krsti djecu, ne ispovijeda starce, ne obilazi bolesne, ne tješi odbačene i prezrene, ne ide u misije… Ona samo hrani ogorčenje.

No, brojke su za Katoličku crkvu i dalje neumoljive. Prema izvještaju katoličke novinske agencije Fides na koncu 2023. godine Europa bilježi još 2.486 svećenika manje u odnosu na prethodnu godinu. Ukupan broj svećenika globalno pada. Manje je i bogoslova u svijetu, a prvi put bilježimo pad sjemeništaraca i u Africi, kontinentu koji se donedavno navodio kao ”spas” zbog rasta zvanja.

Ako je strategija stalnog ogorčenja, napada i raskola u stilu ”naši–njihovi” i beskrajnog sumnjičenja trebala oživjeti i potaknuti duhovna zvanja, ishod je suprotan. Manje ih je i to značajno.

Kakvu Crkvu zagovaraju oni koji se danas predstavljaju kao ”čuvari tradicije”? Tvrđavu s podignutim mostom. Doktrinarno besprijekornu na papiru, pastoralno mršavu u praksi. U središtu te tvrđave nisu ljudi, nego rekviziti: velebne odore kao dokaz ”istine”, oltar okrenut od puka kao znak ”čistoće” (tzv. latinska misa), liturgijski ratovi kao zamjena za evangelizaciju.

Sve kao da se Drugi vatikanski sabor nije dogodio, kao da dokument Sacrosanctum Concilium ništa nije rekao o aktivnom sudjelovanju vjernika u bogoslužju, kao da Lumen gentium nije progovorio o Božjem narodu kao subjektu, a ne publici.

A upravo logika tvrđave rađa zabludu o moći. Bivši biskup Caravelija u Peruu, Nijemac Reinhold Nann, nakon što se oženio, otvoreno priznaje:

kao ordinarij ”kratko vrijeme uživao sam gotovo apsolutnu moć… ali onda me sustigla tužna stvarnost”, penjući se, vidio je, kako sam kaže ”ponore, tragedije, zlostavljanja, osrednjost i laži”. Na kraju je izgubio ”status nalik državnom službeniku, prihode, mirovinu, zdravstveno osiguranje… položaj u Crkvi, poštovanje i pažnju mnogih ljudi”.

To je katalog obećanja Crkve-tvrđave kakvu zagovaraju konzervativci: komfor, status, poštovanje, iluzija kontrole. I to je ujedno optužnica protiv nje, takav sustav iznutra jede povjerenje i vjerodostojnost.

Ono što ”čuvari tvrđave” nude jest sustav u kojem je moguće imati moć bez blizine, respekt bez odgovornosti, odoru bez stola. A Evanđelje traži obrat: stol umjesto bedema, pranje nogu umjesto povišenog prijestolja, poslanje umjesto karijere.

Crkva koja se zatvara postaje muzejski postav s dobrim protokolom i lošim plodovima; Crkva koja postavlja stol rađa zvanja jer ondje nastaje povjerenje. Zato je pitanje hitno i pastoralno, ne ideološko: hoćemo li graditi još deblje zidine, ili još dulji stol?

Kad se liturgija pretvori u koreografiju za plemenski identitet, prestaje biti sakrament poslanja, ne otvara vrata milosti, nego ogledalo samodopadnosti.

Ne treba karikirati, liturgijska osjetljivost i moralna jasnoća dragocjene su Crkvi. Ali kad postanu ideologija, kad se svedu na stajling i koreografiju, na suprotstavljanje ”naših” i ”njihovih”, ostaje muzejski postav: sve lijepo, sve sjajno, sve hladno.

Tvrđava daje osjećaj kontrole. Ne rađa zvanja. Jer zvanja se rađaju oko stola, ne iza bedema. Oko stola Blaženstava, uz pranje nogu, uz vrijeme provedeno kraj bolesničkog kreveta, uz zbunjene adolescente, uz par koji sumnja hoće li uopće ostati u braku. Stol stvara povjerenje, povjerenje stvara živote posvećene služenju.

Tko danas masovno dijeli Stricklandov tekst? Uglavnom portali i profili koji već godinama prate isti scenarij: papinska odluka = izdaja, liturgijska reforma = relativizam, svaka sinodska riječ = ”otvorena vrata herezi”.

Ali iza impresivnih ”shareova” nema novih zvanja, nema malih zajednica, nema timova laika koji rasterećuju prezbitere.

”Mi branimo Tradiciju”, odgovaraju konzervativci. Odlično, sačuvajmo je tako da sačuvamo ono što je Isus stavio na prvo mjesto: čovjeka.

Tradicija nije povijesni kostim, nego živi prijenos stila kojim je živio i djelovao Isus Krist. Ako ”obrana istine” izgleda kao trajno pljuvanje po Rimskom biskupu uz deklarativnu vjernost, to nije tradicija nego nostalgija s megafonom.

Ako ”ljubav prema liturgiji” znači ratovati oko smjera oltara, a ne otvarati prostor da puk doista sudjeluje u njoj, to je ljubav prema zrcalu, ne prema Bogu.

Ako ”pastoralna jasnoća” zaobilazi ranjene i odbačene, to je jasnoća bez Evanđelja.

Papinska imenovanja nisu apokalipsa ni trijumf, nego normalan dio upravljanja. Papa, tko god bio, odgovara Bogu i povijesti. Naša zadaća nije režati, nego provjeravati plodove: hoće li ovaj izbor/imenovanje pomoći da se nahrane ”gladni oltari”? Hoće li potaknuti blizinu, a ne tvrđavu? To su pitanja koja se mogu postaviti kritički, ali bez rušenja zajedništva.

I, da se vratimo gdje najviše boli: 2.486 svećenika manje u Europi na kraju 2023. godine. Manje bogoslova globalno. Prvi pad sjemeništaraca i u Africi. To je ”sakrament realnosti”. Ako na to odgovorimo još glasnijim statusima protiv ”Rima” i još krućim odorama, promašit ćemo Isusov nauk.

Ako doista volimo Tradiciju, ”konzervirajmo” ono bitno: stol, odnos, vrijeme, blizinu…

Tvrđava je fotogenična. Stol je evanđeoski. A Crkva, ako želi budućnost, mora prestati glumiti tvrđavu i početi postavljati stol oko kojega će se okupljati svi bez iznimke i s kojega će se moći ”hraniti” baš svi. 

Ne govorimo o metafori ”mekoće”, nego o povratku Evanđelju, na čemu je inzistirao papa Franjo: Euharistija ”nije nagrada za savršene, nego snažan lijek i hrana za slabe”, a Crkva je pozvana biti ”poljska bolnica nakon bitke”, mjesto na kojem se najprije zavijaju rane, a tek potom provjeravaju certifikati pripadnosti.

Upravo zato poziv pape Lava XIV. s početka njegova pontifikata zvuči kao program: ”Braćo i sestre, ovo je čas ljubavi! … neka nam prva velika želja bude ujedinjena Crkva, kvasac za pomireni svijet.”

Ako naš stol ne širi ljubav i zajedništvo, vratili smo se, ili ostali, u tvrđavi opasanoj bedemima. A bedemi ne rađaju zvanja. Stol rađa povjerenje. Povjerenje rađa poslanje.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim
    •  Antunovski hod kao loš spektakl
    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima

> Svi tekstovi ovog autora