Što znači biti protestant: Ortlundova dijaloška apologetika

Gavin Ortlund, ”Što znači biti protestant: važnost stalnog reformiranja Crkve”, Radosna vijest, Karlovac, 2025.

Na Dan reformacije predstavljen je prijevod knjige ”Što znači biti protestant: važnost stalnog reformiranja Crkve” autora Gavina Ortlunda (Radosna vijest, 2025). Riječ je o vrlo zanimljivoj i krajnje potrebnoj knjizi na našim prostorima. Naime, autor uspostavlja dijalog između povijesnog protestantizma i neprotestantskih tradicija. Takav pristup apologetiku lišava njoj uvriježenih karikaturalnih prikaza.

Dr. sc. Gavin Ortlund američki je pastor, autor, apologet i teolog, a on i njegova supruga imaju petero djece. Povijesnu teologiju doktorirao je na sjemeništu Fuller Theological Seminary, trenutno je predsjednik organizacije Truth Unites i gostujući profesor na sjemeništu Phoenix Seminary. Autor je nekoliko knjiga, među kojima su Why God Makes Sense in a World that Doesn’t (Baker Academic, 2021) i na hrvatski prevedene ”Biraj bitke: umijeće teološke trijaže” (Radosna vijest, 2024). Uz sve to, redovito objavljuje video uratke na svom YouTube kanalu TruthUnites.

Kao što objašnjava u ”Uvodu”, Gavin je ”protestantskim apologetom” postao sasvim slučajno dok je na YouTubeu argumentirao postojanje Boga i pritom primijetio da su protestanti puno manje zastupljeni u razgovorima o međukonfesionalnim pitanjima, a čak i kada jesu, nedostaje povijesna ”protestantska argumentacija” (str. 16).

U isto vrijeme u razgovoru s drugim tradicijama naučio je gledati na protestantizam njihovim očima ali i kloniti se stvaranja karikatura od drugih kršćanskih tradicija. Sve to Ortlunda čini otvorenim, plemenitim i dijaloškim apologetom, te oštroumnim braniteljem protestantske tradicije. Zbog velikodušnosti i istinoljubivosti prema drugim tradicijama, nerijetko izaziva kritike unutar vlastite zajednice. Upravo te osobine donose osvježenje u međukonfesionalnim razgovorima.

Unatoč tomu što je zbog svoga mirotvornog stava definitivno ”zakopao ratnu sjekiru”, Ortlundova knjiga poput kirurškog skalpela ulazi u tijelo kršćanskog vjerovanja i prakse kako bi došao do onoga što naziva povijesnim i teološkim novotvorinama, koje su kao mrtvo meso izrasle i udomaćile se u kršćanskoj tradiciji. Takve novotvorine, priznaje, nisu strane ni protestantima.

U prvom dijelu knjige, ”Protestantizam i katolicitet”, autor nas podsjeća na povijesno protestantsko viđenje katoliciteta Crkve, koje je uglavnom nepoznato današnjim protestantima, ali je živjelo u prvim reformatorima poput Luthera i Calvina a kasnije su ga pokušali obnoviti reformirani teolozi Philip Schaff i John W. Nevin. Prema ovom viđenju, protestantizam sebe razumije kao ”pokret obnove unutar jedne prave Crkve” (str. 30) i pritom iz iste ne isključuje druge tradicije nego je spreman priznati sve što je u njima dobro, istovremeno vjerujući da djeluje u kontinuitetu sa srednjovjekovnom Crkvom.

U ovome se povijesni protestantizam razlikuje od Rimokatoličke i pravoslavnih tradicija, koje svaka sebe smatraju ”jedinom pravom Crkvom” – onom potpuno pravovjernom, Katoličkom Crkvom – i tek u posljednjih stotinjak godina priznaju da je spasenje moguće i izvan svoje institucije. Ortlund objašnjava:

Budući da ne tvrdi da je ”jedna istinska Crkva”, nego se radije postavlja kao pokret obnove unutar nje, protestantizam je spreman prepoznati istinsku crkvu gdje god je Krist prisutan u Riječi i sakramentu. (str. 60)

Štoviše, srednjovjekovnu je Crkvu svakako bilo potrebno reformirati – Ortlund će u trećem poglavlju – ističući kao zorne primjere prodaju indulgencija i progonstvo neistomišljenika koje je prethodilo reformaciji i sprječavalo potrebnu obnovu Crkve.

Zatim se u četvrtom poglavlju osvrće na načelo reformacije Sola Fide, čijom su obnovom tjeskobni vjernici srednjovjekovne Crkve konačno pronašli utjehu i sigurnost u Božjem oproštenju i Kristovoj pripisanoj pravednosti (str. 78-9). Ipak, Gavin je svjestan da ”dijalog o opravdanju znatno je napredovao od Reformacije” zbog ”veće jasnoće da postoji različitost u korištenju terminologije” (str. 80). No prava neslaganja još uvijek postoje u ovom području, poglavito oko ”formalnog uzroka opravdanja” (str. 81) koje odgovara na pitanje zašto smo ”zapravo prihvatljivi Bogu” (str. 82).

Istovremeno korigira današnje protestante pozivajući ih da, zajedno s J. I. Packerom, razumiju da nas ne opravdava naša teologija opravdanja, nego ”istinsk[o] povjerenje u Krista i njegovo spasonosno djelo”, radi čega možemo prepoznati istinske vjernike u neprotestantskim kršćanskim tradicijama (str. 83).

U ostatku poglavlja, Ortlund odgovara na prigovore načelu Sola fide, a završava pomirljivim citatom Ivana Pavla II., koji je jednom prilikom ”nazvao Luthera ‘svjedokom čiju bismo poruku vjere i opravdanja svi trebali poslušati”’ (str. 87).

U drugom dijelu knjige Ortlund se bavi ”Protestantizmom i autoritetom”. Peto poglavlje definira načelo Sola Scriptura kao ”jedino nepogrešivo pravilo crkve”, iz kojega proizlazi da ” Crkva može pogriješiti” (str. 92).

Ipak, prema povijesnom shvaćanju, to ne znači da je Biblija jedini autoritet, jer ovo načelo ”ne poriče da vjerovanja, katekizmi, ispovijesti i crkveni sabori djeluju autoritativno” (str. 93). Načelo također ne znači da ”svaka točka doktrine mora biti izrijekom naučavana u Bibliji” (str. 94). Sola Scriptura, tvrdi Ortlund, počiva na nadahnuću Svetoga pisma i na posebnoj ulozi koju ono ima u životu Božjega naroda, a s druge strane ističe da nepogrešive autoritete izvan Svetog pisma ne nalazimo ni u samom Svetom pismu ni u ranoj crkvi. Riječ je naime o srednjovjekovnoj novotvorini.

U šestom poglavlju Gavin odgovara na različite prigovore načelu Sola Scriptura, na primjer, pitanje kanona, apostolskih predaja i slično.

Ortlund posvećuje sedmo poglavlje ”Papinstvu”. Definira ga kao ”službu u crkvi koju karakteriziraju naslijeđe, nepogrešivost i vrhovnost”. Pritom se osvrće na shvaćanje Prvog vatikanskog sabora, koji je papinstvo smatrao ”karakterističnom za cjelokupnu crkvenu povijest” (str. 120), što smatra neutemeljenim, jer ni Novi zavjet ni ranocrkveni tumači ne predviđaju Petru ”veći autoritet od ostalih apostola”.

Papinstvo Prvoga vatikanskog sabora je, prema Gavinu, ”spora povijesna novotvorina” gotovo nepoznata u crkvi prvoga tisućljeća (str. 125). On naravno ne niječe da je u prvoj crkvi ona rimska uživala nekakav primat, ali ne u smislu papine nepogrešivosti i vrhovnosti. Autor na kraju zaključuje da papinstvo nije rješenje za podjele u kršćanstvu, nego čak i prepreka jedinstvu.

Sličnu povijesno-biblijsku argumentaciju vidimo i u osmom poglavlju o ”Apostolskom naslijeđu”, u kojem Ortlund tvrdi da je rana novotvorina koja se razvila od legitimnog ali kasnijeg i neapostolskog promicanja jednoga prezbitera/biskupa u monarhijskog biskupa najprije kao osiguravatelja jedinstva a zatim i kao jamstvo apostoliciteta crkava usred navale krivovjeraca.

U trećem dijelu autor se bavi ”Protestantizmom i poviješću”, dok argumentira da je protestantizam pokret obnove unutar Crkve. Deveto poglavlje je svojevrsni odgovor na tvrdnju kardinala Johna Henryja Newmana: ”Biti duboko u povijesti znači prestati biti protestant” (str. 149). Gavin naprotiv tvrdi da su protestanti u prošlosti itekako bili ”duboko u povijesti”, unatoč povijesne i teološke pličine u kojoj se brčka današnji protestantizam.

Stoga reformu trebaju i današnje protestantske crkve, ali upravo u ovom momentu Ortlund iznosi jednu od svojih glavnih teza: ”protestanti se mogu reformirati jer je u protestantski sustav od samog početka ugrađen mehanizam samoreforme… Nasuprot tomu, praksa koje trebaju reformu u rimokatoličkom i pravoslavnom kontekstu proizlaze iz onoga što se smatra nepogrešivim učenjem i stoga se ne mogu reformirati” (str. 161). Pritom autor razjašnjava dvije metode dubokog obitavanja u povijesti, onu Newmanovu koju naziva ”većinskom dubinom” koju svakako ne treba zanemariti, ali važnije je zaputiti se u ”drevnu dubinu” prema kojoj su ranije tradicije pouzdanije od kasnijih jer su vjernije apostolskoj nauci (str. 163).

U posljednja dva poglavlja Ortlund manifestira ovu drevnu dubinsku analizu baveći se uznesenjem blažene djevice Marije i štovanjem ikona kao studijama slučaja.

U ”Zaključku”, koji je posvećen ”Onima koji razmišljaju o promjeni crkve”, Ortlund ukratko sažima glavnu tezu svoje knjige te zaključuje da ”najlogičnije je biti protestant” tvrdeći da je protestantizam ”najkatoličkiji i najbiblijskiji od svih glavnih struja kršćanstva” (str. 226).

Nakon što se osvrnuo na nedostatke suvremenog protestantizma (”povijesna plitkost, kao i opći nedostatak sakramentalnog, liturgijskog i estetskog bogatstva”, str. 227), Gavin ima nekoliko savjeta onima koji razmišljaju o prelasku u drugu tradiciju. Savjetuje ljudima da si uzmu vremena, da ”čitaju ono najbolje iz svake tradicije” i da zaziru od apologetskog ”trijumfalizma” bilo koje strane. Na kraju, umjesto da apostrofira na protestantizmu kao jedinom mogućem izboru, autor knjigu završava umirujući savjest iskrenog tragatelja za istinom:

”Ovo je jednostavna stavka kojom završavamo ovu knjigu, ali vjerujem da je potpuno prikladna: uzdajte se u Boga. Ako ste tražili istinu najbolje što ste mogli i donijeli najbolju moguću odluku pred Bogom, možete se odmoriti u stavu jednostavne vjere. Ne brinite se. Bog vas ne želi osuditi ni prevariti. On vas voli. Dok se uzdate u Njega, nikada vas neće napustiti – za čitavu vječnost.” (str. 230)

Kao protestantski teolog, slažem se s velikim dijelom Ortlundove argumentacije koja je puna citata iz Svetoga pisma, crkvenih otaca, sabora, srednjovjekovnih i kasnijih pisaca iz svih tradicija, iako poglavito iz protestantske i rimokatoličke. Osobno je značajna za naš kontekst jer pozkazuje da se apologetika može voditi u izravnom dijalogu, ”istinujući u ljubavi” (Ef 4,15).

Želim ukazati na očitu pogrešku u prijevodu Grgura Nisenskog kao Grgura Ninskog na 165. stranici knjige. Također, žalim što Ortlund nije posvetio barem jedno poglavlje istraživanju i uklanjanju protestantskih novotvorina sa ciljem reforme crkve. Istina, autor spominje ”povijesnu plitkost, kao i opći nedostatak sakramentalnog, liturgijskog i estetskog bogatstva” (str. 227) među današnjim protestantima, ali njegov bi poziv na reformu bio nešto uvjerljiviji i autentičniji da je knjiga imala još jedan dio, možda nazvan ”Protestantizam i samoreforma”. Na taj bi način dijaloška apologetika prerasla u dijalošku dogmatiku u kojoj smo spremni kako ispraviti i obogatiti, tako i biti ispravljeni i obogaćeni drugim kršćanima i njihovim tradicijama.

Unatoč ovom nedostatku, raduje me što je ovo djelo Gavina Ortlunda ugledalo svjetlo dana i na hrvatskom jeziku. Uz dvojicu teologa koje je spomenuo, Schaffa i Nevina, Gavin me podsjeća i na Thomasa Odena, koji je gradeći na metodologiji sv. Vinka Lerinskog poticao i radio na obnovi takozvanog paleo-pravovjerja, klasičnog kršćanstva, u duhu iskrenog međukonfesionalnog dijaloga i težnje za jedinstvom u temeljnim istinama vjere, kako ih je tumačila rana Crkva.

Moja je želja da čitatelji iz raznih kršćanskih tradicija, u susretu s Ortlundovim argumentima, u svojim srcima osjete poticaj ne samo ka dubljem razumijevanju i istinoljublju, nego i prema milosti, ljubavi te autentičnoj miroljubivosti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora