Strah od otkaza – omiljeni alat medijskih uprava

Ima li novinarstva izvan Zagreba? Jesu li novinari regionalnih glasila vrijedni pažnje i empatije kolega ili na to pravo imaju samo koji su se na vrijeme preselili u metropolu? Jedan otkaz na javnoj televiziji, bez obzira na to kome dat, izazove veću buru u javnosti nego kad bez kruha preko noći ostaje na desetke kolega u Puli. Uprava Glasa Istre u srijedu je najavila da bi uskoro broj urednika i novinara u tim novinama mogao sa već ranije smanjenih na trideset i osam biti uskoro sveden na tek dvadeset i četvero.

Novi slovački vlasnik, koji je kupio i Zadarski i Novi list, preuzeo je nedavno i Glas Istre i prvi potez mu je čistka novinara i urednika, jer, eto, padaju naklade i prodaja, pa nek’ onda padnu i novinarske glave. Fenomenalno mi je to tupavo razmišljanje uprava koje ne seže dalje od masovnih otpuštanja ljudi. Nikako ne mogu dokučiti tu njihovu logiku.

Kako to oni da suženim brojem egzistencijalno ustrašenih, uglavnom do karikature poslušnih, kane načiniti kvalitetniji proizvod za koji bi neki potencijalni čitatelj htio izdvojiti sad već sasvim ozbiljnih osam kuna. Kako se to sa preplašenima bolje i kvalitetnije radi i prodaju novine?

Novi slovački vlasnik, koji je kupio i Zadarski i Novi list, preuzeo je nedavno i Glas Istre i prvi potez mu je čistka novinara i urednika, jer, eto, padaju naklade i prodaja, pa nek’ onda padnu i novinarske glave. Fenomenalno mi je to tupavo razmišljanje uprava koje ne seže dalje od masovnih otpuštanja ljudi… Kako se to sa preplašenima bolje i kvalitetnije radi i prodaju novine?

Možda i jest tako u njihovim core businessima, po njihovim trgovačkim lancima ili hotelima. Moguće je da prodavačica, prestrašena od gubitka tih jadnih tri ili tri pol tisuće kuna (koliko će, apropos, iznositi nakon porezne reforme povišenje plaća guvernera Narodne banke) odista više pazi da ne napravi manjak u blagajni ili nedajbože razbije teglicu s krastavcima.

Možda sobarica u strahu zdušnije čisti i dezinficira kupaonicu kod smjene gostiju, ali od novinara i urednika, bez obzira na to gdje i što radili, strah čini tek dosadne, neinventivne zapisničare društvenih događanja čije uratke više ni rođena familija ne čita.

Strah je za novinare kontrapruduktivan! Pa ipak je već godinama omiljeni alat medijskih uprava sklepanih uglavnom od no name provincijskih direktorčića u Hilfinger prugastim košuljama i Boss odijelima, koji bi za službeni automobil, nekoliko tisuća kuna više na računu, ime u impressumu i rođenoj majci istog momenta kad gazda to zatraži zapucali otkaz. Bitno je samo da njih ne dira, a dirati ih neće sve dok su manjak u prodaji spremni kompenzirati manjim brojem ljudi po redakcijama.

Ne opterećuju se takvi sitnicama što su se na listama potpuno protuzakonito našle trudnice, sindikalni povjerenici, ljudi koje od mirovine dijeli svega nekoliko godina i koje nitko, ama baš nitko pod kapom nebeskom neće više nikada zaposliti. Ne zamaraju se oni takvim trivijalnostima kao što je zakon, znaju da će dobar dio tih ljudi dobiti sporove i pravomoćne presude na nezakonite otkaze nakon pet, šest godina sudovanja.

Bože, kako mi je gadljiva ta poza, samoživost, ispraznost i neosjetljivost ljudi kojima su danas mediji povjereni na upravljanje. Znam da će zazvučati k’o bogohuljenje, ali Boga mi moga ako  nekadašnji komiteti nisu bolje birali i kadrovirali. ‘Ajde, stupanj sloboda je isti; nekad se nisi smio zamjeriti Partiji, a danas gazdi i oglašivačima…

Svjesni su da kad se to i dogodi, kad neki nadobudni sudac nakon svih žalbi na višim suskim instancama u ime naroda naloži da se jadničak koji je 2016. godine dobio otkaz ima aktualne 2022. bespogovorno vratiti na svoje uredničko ili novinarsko mjesto – njih više biti neće, a ni inozemnih gazda (oni se mijenjaju jednakom brzinom kojom novinari dobivaju otkaze), a nerijetko ni medija iz kojih novinare tjeraju.

Ormari provincijskih direktorčića dotad će biti dobrano napunjeni  Bossovim odijelima, Hilfingerovim košuljama, Ralph Laurenovim polo majicama za neformalna druženja vikendima, životopisi zvučnim funkcijama, a glave frazetinama o proaktivnosti i entuzijazmu pokupljenih iz self help literature za menadžere (Books Every Manager Shoud Read i slično…), stvarima neophodnim za daljnja prodavanja magle u situaciju u nas neupućenim gazdama iz inozemstva.

Bože, kako mi je gadljiva ta poza, samoživost, ispraznost i neosjetljivost ljudi kojima su danas mediji povjereni na upravljanje.

Znam da će zazvučati k’o bogohuljenje, ali Boga mi moga ako nekadašnji komiteti nisu bolje birali i kadrovirali. ‘Ajde, stupanj sloboda je isti; nekad se nisi smio zamjeriti Partiji, a danas gazdi i oglašivačima.

Šalu na stranu. Zbilja mi je tužno i ružno bilo otvoriti u četvrtak ujutro portal novina u kojima su neki od njih proveli čitav život pišući manje ili više uspješno o zbivanjima u Istri i ne naći ni retka o njihovu odlasku, o otkazima što vise nad glavom novinara Glasa Istre. Slično je bilo i u Novom listu u kojemu su godinama objavljivani zahvaljujući ugovorima o međusobnoj razmjeni i suradnji.

U redakciji, u riječkoj Zvonimirovoj ulici, očito vlada strah i zakon šutnje. Solidarnosti i novinarstva nema ni u tragovima… Progovorit će, kako to obično biva, vjerojatno tek kad Klarinov potpis bude na listi s njihovim imenima.  Svakako prekasno!

Vjerujem kako mnogi čitatelji Novog lista i ne znaju da je riječ o kolegama iz Pule, jer su ih nalazili na stranicama svojih novina, no to očito nije dovoljno dobar razlog da se njihove riječke kolege usprotive novome, zajedničkom gazdi i njegovoj Upravi pa objave informaciju o masovnim otkazima u bratskom Glasu Istre.

Kad je neka slična situacija u zagrebačkim medijima i na javnoj televiziji, Novi list s pravom reagira među prvima i staje u zaštitu kolega u nevolji, ali kad listu s imenima za otkaz potpišu izvršni direktor Slaven Žmak i  predsjednik Uprave Neven Klarin, prave se da novinarstva i novinara vrijednih pažnje javnosti nema izvan Zagreba.

U redakciji, u riječkoj Zvonimirovoj ulici, očito vlada strah i zakon šutnje. Solidarnosti i novinarstva nema ni u tragovima. Progovorit će, kako to obično biva, vjerojatno tek kad Klarinov potpis bude na listi s njihovim imenima. Svakako prekasno!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora