Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece

Opet je pred nama ista hrvatska scena, jedno se s oltara propovijeda, a drugo se u praksi radi, dvostruka mjerila na djelu. Dio Crkve u Hrvatskoj ponaša se kao da za njega vrijedi ona latinska izreka: quod licet Iovi, non licet bovi (što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu). Na Danu obitelji Sisačke biskupije, 25.listopada 2025., biskup Vlado Košić rekao je da se ”ne može nametati nježnim, još nerazvijenim dušama nešto što će ih opteretiti”, misleći na djecu, te da je ”nedopustivo” uvoditi eksperimentalne programe bez pristanka roditelja, pritom ciljajući na školski zdravstveni odgoj koji je Grad Zagreb najavio (radi se o izbornom, izvannastavnom predmetu za više razrede osnovnih škola).

Roditelji su, ističe, ”prvi i najvažniji odgojitelji” i trebaju štititi djecu od ideologija koje se ”nameću silom vlasti”. S tom se načelnom tvrdnjom nije teško složiti, djeci doista ne treba ništa nametati, nego ih treba štititi, informirati i odgajati razumno i stručno. Upravo zato vrijedi pitati: gdje povlačimo crtu između odgoja i nametanja, te vrijede li isti kriteriji za sve oblike odgojnog djelovanja u školama s javnim ovlastima?

Uzmimo na trenutak ozbiljno riječi biskupa Košića i pogledajmo crkvenu praksu. Najnoviji primjer, nametanja i indoktrinacije, nalazimo u Osnovnoj školi Lotrščak, katoličkoj školi s pravom javnosti (dakle, ustanovi koja provodi javno priznate programe i sufinancira se javnim sredstvima).

Učenici prvih razreda svake godine obredno primaju i nose škapular, kao ”znak posvećenja Mariji”. Na Facebook stranici škole objavljeno je da se to ove godine dogodilo u utorak, 21. listopada. To, dakle, nije iznimka, nego tradicija: u listopadu (ili svibnju) prvašićima se oblači škapular, u katoličkom obredu kojega predvodi duhovnik škole.

Drugim riječima, riječ je o ritualu pripadnosti koji nosi jasan religijski sadržaj i poruku, uz koju bi, ako se već pozivamo na ”nježne, nerazvijene duše” trebalo prethodno osigurati razumljivu, nenametljivu i dobrovoljnu mogućnost sudjelovanja ili izuzimanja.

Škapular je religijski znamen, pobožni predmet koji se stavlja oko vrata i nije (ili ne bi smio biti) samo simbol, nego izričaj vjerske pripadnosti i posvete koji pretpostavlja svijest, slobodu i obvezu, pojmove za koje i sam biskup kaže da ih ”nježne, još nerazvijene duše” ne bi smjele nositi kao teret.

Ako djeci ”ne treba nametati” opterećujuće sadržaje, zašto im se, kao generacijski obred, nameće pobožna praksa koju jedva mogu pojmiti?

Škola će reći, roditelji su pristali. U redu. Ali valjana suglasnost pretpostavlja i potpuno informiranje: jasno napisan poziv, objašnjenje značenja obreda, posljedica sudjelovanja ili nesudjelovanja te sigurna alternativa bez ikakvih stigmi. U protivnom, ”pristanak” ostaje više formalnost nego stvarna mogućnost izbora.

Jer Lotrščak nije privatna škola izvan sustava. Statut navodi da je to katolička ustanova s pravom javnosti, osnivač je RINO institut (Roditeljski institut za odgoj i obrazovanje), a škola posluje po zakonima RH i ugovorima s HBK i Vladom. Ti ugovori propisuju da država financira plaće i obveze iz kolektivnih ugovora u katoličkim školama, dakle, javni novac ulazi u sustav. Uz to, škola redovito prikuplja donacije i, kao i srodne škole, može imati roditeljske participacije za programe i boravak.

Drugim riječima, Lotrščak nije kućna kapelica, nego javna škola posebnog identiteta. Poštuje državni kurikulum, a katolički odgoj integrira u školski život. Sama škola kaže da vjerski odgoj ”pomaže učenicima integrirati vjeru u sva područja života”. To je jasan pedagoški cilj, ali i jednako jasno ”oblikovanje uvjerenja”.

Ako je oblikovanje uvjerenja legitimno u katoličkoj školi, a ugovori to dopuštaju, tada je fer priznati da je to upravo ono što se u sekularnom žargonu zove indoktrinacija i sustavno usađivanje vrijednosti. Pitanje nije treba li katolička škola to činiti (smije po ugovoru), nego kako to čini s djecom najranije dobi i uz koliko stvarne, informirane slobode roditelja i djece.

Ako su, prema biskupu, školski programi o zdravlju ”nametanje” djeci bez pristanka roditelja, kako onda nazvati školsku praksu u kojoj se maloj djeci ritualno dodjeljuje vjerski znak posvete, i to sustavno, iz godine u godinu, u ustanovi koja istodobno uživa status javnog djelovanja?

Ako za državne škole tražimo najviše standarde transparentnosti i uključivanja roditelja, onda je pošteno tražiti barem jednake standarde i za škole s pravom javnosti koje velikim dijelom financira država.

Ova usporedba otvara ključno pitanje dosljednosti između onoga što se javno propovijeda i onoga što se doista radi.

No vratimo se zdravstvenom odgoju i reakciji Crkve, o kojoj smo OVDJE već pisali. Sjetimo se 2013. godine, kada je Ustavni sud srušio tadašnji kurikulum o Zdravstvenom odgoju, ne zbog sadržaja, nego zbog procedure i uključivanja javnosti. Država je potom morala doraditi način uvođenja programa. Poruka je bila: transparentno, zakonito, uz raspravu i uvažavanje roditelja. Bi li ta poruka i stav trebao vrijediti i za školske pobožnosti?

Dosljednost je ovdje ključno mjerilo: proceduralna pravednost (javna rasprava, obrazloženje ciljeva, dobrovoljnost i alternativne aktivnosti) ne smije biti selektivna, nego univerzalna, bez obzira govorimo li o zdravstvenom odgoju ili o pobožnim praksama. Ako je minimum za zdravstveni odgoj: javna rasprava, suglasnost i jasne pedagoške svrhe, zašto bi minimum za obredno-sakramentalizirane geste u razrednim kapelama bio niži?

Upravo iz te perspektive ima smisla podsjetiti što konkretno zdravstveni odgoj radi i zašto.

Evo sažetka onoga što se obrađuje u riječkom programu Zdravstveni odgoj i obrazovanje (izvannastavna aktivnost za 5. – 8. razrede, oko 70 sati godišnje). Pogledajmo, dakle, čega se, sudeći po istupima biskupa Košića i dijela Crkve, navodno treba bojati: zdravih stilova života – pravilne prehrane, higijenskih navika i sigurnosti hrane, tjelesne aktivnosti, odgovorne uporabe lijekova i medicinskih proizvoda te cijepljenja; mentalnog zdravlja – slike o sebi, regulacije misli i emocija, kvalitetnih odnosa, donošenja odluka, suočavanja sa stresom i poštovanja različitosti; prevencije ovisnosti i rizičnih ponašanja – što je ovisnost, koje su njezine vrste (uključujući nove/digitalne), kako se razvija otpornost, koje su posljedice rizičnih ponašanja i kako pružiti podršku; te spolnog i reproduktivnog zdravlja i rodne ravnopravnosti – odnosa (prijateljstvo/ljubav), obitelji i rodnih uloga, slike o tijelu, kao i tema: utjecaj vršnjaka, spolno uznemiravanje i nasilje u vezama, rodni identiteti, spolna orijentacija i ljudska prava, spolno prenosive bolesti, kontracepcija i trudnoća.

Ovaj program je gradska inicijativa, uveden je najprije kao pilot-projekt u šest škola, a potom proširen na sve riječke osnovne škole; vrednuje se formativno (bez brojčanih ocjena), uz priručnike i jasno definirane ishode učenja.

Važno je naglasiti da taj sadržaj ne ”seksualizira” djecu, nego ih uči samoregulaciji, sigurnosti, nenasilju i poštovanju dostojanstva, jednako kako ih građanski odgoj uči pravima i odgovornostima.

Pogotovo je uvođenje Zdravstvenog odgoja u sve škole važno u svjetlu najnovijih znanstvenih istraživanja. Međunarodno HBSC 2021./22. (Health Behaviour in School-aged Children) izvješće bilježi pogoršanje mentalnog zdravlja djece (osobito djevojčica), dok WHO/EURO 2024. (World Health Organization, Regional Office for Europe) potvrđuje rast problematične upotrebe društvenih mreža i online igranja. ESPAD 2024. (European School Survey Project on Alcohol and Other Drugs) pokazuje da dio učenika eksperimentira s drogama već u dobi od 15–16 godina. ECDC 2024./25. (European Centre for Disease Prevention and Control) izvješćuje o snažnom porastu spolno prenosivih infekcija u EU, a WHO upozorava i na pad uporabe zaštite za vrijeme spolnih odnosa među 15-godišnjacima.

(Prema istraživanju WHO/HBSC 2021./22., provedenom u 42 zemlje i regije, jedan od pet 15-godišnjih dječaka i jedna od sedam 15-godišnjih djevojčica imali su spolni odnos.)

Istodobno OECD-ova PISA istraživanje za 2022. bilježi pad ishoda učenja, pa je škola prirodno mjesto za jačanje samoregulacije, donošenja odluka i zdravih odnosa, upravo onoga što program Zdravstvenog odgoja treba nuditi i nudi.

Drugim riječima, zdravstveni odgoj nije ideološki projekt, nego javnozdravstveni odgovor na mjerljive probleme djece i mladih u 21. stoljeću. 

Upravo na to je nedavno upozorio i Papa Lav XIV. u govoru narodnim pokretima 23. listopada 2025.: svjestan je ”virtualne krize”, duhovne iscrpljenosti i ovisničkih obrazaca koje potiču društvene mreže i potrošačka kultura, te opasnosti novih sintetičkih droga i zlouporabe lijekova.

Papa proziva logiku profita koja ”reklamnim kampanjama promiče idolopoklonstvo tijelu i kult površnog blagostanja”. Takva dijagnoza ne traži ideološke bitke, nego razuman, sustavan odgovor: školski zdravstveni odgoj koji djeci daje provjerene informacije, vještine samoregulacije i otpornost.

Drugim riječima, Papa jasno vidi realne rizike za djecu i mlade u današnje vrijeme i traži konkretan odgojni odgovor. Biskup Košić i dio Crkve u Hrvatskoj, naprotiv, to kao da previđaju, važnije su im ideološke bitke s izmišljenim neprijateljima od rješenja koja djecu poučavaju, odgajaju i štite.

Zato u ovom kontekstu postavljamo tri pitanja koja nisu polemička dosjetka, nego minimalni etički i pedagoški standard koji bi trebao vrijediti u svakoj školi s javnim ovlastima:

Prvo: je li oblačenje škapulara u Osnovnoj školi Lotrščak opcionalno i je li objašnjeno kao takvo na način koji šestogodišnjak može razumjeti? Objava škole bilježi “svečano primanje škapulara”, ali ne i protokol za one koji ne žele sudjelovati. Transparentnost bi zahtijevala pisanu, unaprijed dostavljenu obavijest roditeljima s jasnim “da/ne” i alternativnom aktivnošću.

Drugo: Budući da država pokriva plaće, a škola prikuplja donacije za aktivnosti i opremu, javnost ima pravo pitati jesu li vjerski obredi obavezni dio “školskog dana” ili izvanprogramska praksa, u kojoj se sudjeluje samo uz svjesni pristanak. Javna sredstva nose i javnu odgovornost.

Treće: je li to u skladu s obrazovnim programom Republike Hrvatske? Da, katoličke škole s pravom javnosti provode državni kurikulum i smiju ga nadopuniti katoličkim odgojem, to izrijekom dopušta ugovorni okvir. No to dopuštenje nije bjanko-ček: “nadopuniti” ne znači “zamijeniti”, a razumno upoznavanje s vjerom ne smije biti potisnuto ritualiziranom inicijacijom koju dijete ne može razumjeti ni vrednovati. Zato bi se svaka ritualna praksa u školama trebala voditi jasnim smjernicama: prethodna obavijest, izričita suglasnost, mogućnost izuzeća bez posljedica, te pedagoško obrazloženje svrhe razumljivo djeci i roditeljima.

Na kraju, paradoks ostaje: kad državna škola uvede modul o zdravlju, to je „nametanje“. Kad katolička škola prvašiću objesi škapular oko vrata, to je “posveta”. Ako želimo ozbiljno razgovarati o slobodi, roditeljskim pravima i dobrobiti djeteta, minimum je dosljednost: transparentnost, dobrovoljnost, jasne pedagoške svrhe i poštovanje dječje dobi, bez dvostrukih mjerila, i bez svetih izuzetaka. Jednaka pravila za sve aktere, državnih i javnih vjerskih škola, najbolja su zaštita slobode savjesti roditelja i dobrobiti djeteta. Sve ostalo vodi u dvostruke standarde koje javnost s pravom treba odbaciti.

Zato, dragi roditelji: je li doista razumno bojati se da vaša djeca u školi uče o mentalnom zdravlju, prevenciji ovisnosti, sigurnim i nenasilnim odnosima, spolnom i reproduktivnom zdravlju te poštivanju dostojanstva svake osobe?

Kad najnovija stručna i znanstvena istraživanja bilježe porast emocionalnih teškoća, rizičnih digitalnih navika, ranog eksperimentiranja s psihoaktivnim tvarima i spolno prenosivih infekcija, nije li odgovornije da provjerene, stručno pripremljene informacije dobiju u sigurnom školskom okruženju, od kvalificiranih učitelja i nastavnika, umjesto na ulici ili internetu?

Ako smo iskreno za dobro djeteta, birajmo stručnost umjesto straha, razgovor umjesto sumnjičenja i dosljednost umjesto dvostrukih mjerila, u svim školama koje djeluju u javnom sustavu i u cijelom društvu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?
    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim
    •  Antunovski hod kao loš spektakl

> Svi tekstovi ovog autora