Sumnjate? Miklenić bi smijenio Papu!

Dobio sam pismo koje želim s vama podijeliti:

”Poštovani gospodine Pilsel,

čitam u zadnje vrijeme vaše osvrte. Razumijem ih. Osjećam u njima vašu iskrenost, bistroću uma i toplinu srca. Osjeća se u njima težina vašeg trnovita puta, izvučenih pouka i generalno – posvećenost duhovnom napretku.

Blizak vam je svećenički red i onaj viši, mnoge osobno poznajete uključujući i papu Franju. Ono što vam je jasno k’o dan, vjerujem da vas zgražava. Zgražava vas, znam, skretanje s puta naših kršćanskih duhovnih vođa. Promiču i brižno njeguju razliku. Od vjere je važnija vjeroispovijest, da okupi i na okupu drži. ‘Mi smo mi a oni su oni’, pa se onda po prilici, tim motom silama zla, vrlo brzo i lako dade poslužiti u ime svega osim vjerska učenja.

Okupira me u zadnje vrijeme njihova uloga u društvu. Žalosti, pogotovo imajući na umu njihovu opremljenost da utječu. Društva su nam vrlo religiozna. Toliko da bi trebala biti otvorena prema njihovoj misli i djelu. Možda su zato i skrenuli. Možda ne mogu bez puka i zato ga hrane onim za čim neprestano gladuje. Kako objasniti taj sraz kršćanskih izvornih ideja o dobru sa demonstriranom netrpeljivošću prema različitom? Kakva ih to samoća plaši? Zašto tako lako pristaju na kompromitiranu vezu s Bogom i vjernicima? Da li je slatki okus moći okrenuo vrijednosti naopačke? Kako se usuđuju praksom prkositi načelima kršćanstva?

Ateist sam, ali i senzibilizirana žena. Ali, donijeti na svijet dijete, sjediti u tihoj noći podno zvjezdana neba i misliti da nema ničega većega od nas bilo bi krajnje tupo i arogantno. Ako je Bog skup ideja dobra, i ja sam njegova. U takvoga i ja vjerujem

Ateist sam, ali i senzibilizirana žena. Ali, donijeti na svijet dijete, sjediti u tihoj noći podno zvjezdana neba i misliti da nema ničega većega od nas bilo bi krajnje tupo i arogantno. Ako je Bog skup ideja dobra, i ja sam njegova. U takvoga i ja vjerujem.

Ne ostavlja me ravnodušnim niti jedan nastup Pape. Slušam ga, pokreće mi suze. I pitam se često koliko i što može. Zadovoljava li se vlastitim primjerom? Misli li možda da je tako dovoljno? Umjesto zlatnoga nositi željezni križ… Dovozi se državnicima skromnim fiatom umjesto limuzinom. Nikako ne želim umanjiti tu simboliku. Ona je važna, vrlo važna! Kreira pozitivnu atmosferu, otvara perspektivu i vraća nadu. Svaka mala gesta znači. Svaka se mala gesta računa jer većoj prethoditi mora.

Upravo zbog nje ja želim da se na njoj ne ostaje. Ali zašto pristaje na pojavu kardinala Josipa Bozanića? Ili na kažnjavanje franjevca Drage Bojića? Zašto ugasiti svjetlo duše tom uredniku Svjetlo riječi? Je li moguće da su oba slučaja odveć lokalna za njegovo uplitanje? Sigurno je prezaposlen na većoj sceni.

Možda bi bilo pretjerano revolucionarno oduzeti Bozanića hrvatskome puku? Možda želi da isti od samoga bude prozren i prezren. Uh, bojim se da to tako neće ići. Previše bi to bilo povjerenja ukazano.

Posve u okviru svojih ingerencija i veličine svoga autoriteta smijenio je njemačkog biskupa. Kaznio ga je onako grešnoga, ogrezla u pohlepi za materijalnim. Eto, može to Papa. Koliko je manji Bozanićev grijeh? To da svoja posla gleda, strogo se molitve drži i mir ne zagovara možda bi mu se i moglo oprostiti, ali on zdušno radi protiv njega. Može li ga barem na odgovornost zbog toga pozvati? Meni se to čini manjim naporom. Žalosnije je ne uložiti manji napor, samim time što je izvediviji.

Mnogo je pitanja, dragi gospodine Pilsel. Ne sumnjam uopće da vas i samoga muče i zato vas molim da po vašoj volji i prilici podijelite sa mnom vaše promišljanje tragajući za odgovorima na navedeno.

Pogledajte samo što je glavni urednik Bozanićeva tjednika Glas Koncila Ivan Miklenić napisao prije tjedan dana o izbjeglicama, kako ih je stao cipelariti, kako ih je dehumanizirao, kako ih ponižava, kako širi netrpeljivost prema njima, koliko brutalno taj čovjek šamara papu Franju koji je rekao da je ne primiti izbjeglice ravno ratnom zločinu! Ne sumnjajte u ovo, draga gospođo: Ivan Miklenić bi, da može, istoga časa smijenio papu Franju i potjerao ga natrag u rodnu Argentinu

Hvala vam na angažiranosti. Govorite u ime mnogih. Pomažete.

Srdačno, N.K.”

***

Hvala vam, poštovana gospođo, što mislite da vam moja razmišljanja mogu biti od pomoći. Ne mogu i neću na sva vaša pitanja ovdje odgovoriti (uostalom, na mnoga sam već odgovorio u okviru ove kolumne otkako smo pokrenuli ovaj portal, kao i prethodnih godina, jer, možda to ne znate, kolumna ”Democroacia” izlazi bez prekida od travnja 1995.), ali na ovu važnu preokupaciju koja vas mori odgovorit ću odmah.

Da, naravno, skandalizira to što crkveni autoriteti ne žive blagost i svježinu evanđeoske poruke. Obeshrabruje i ponižava nas.

Pogledajte samo što je glavni urednik Bozanićeva tjednika Glas Koncila Ivan Miklenić napisao prije tjedan dana o izbjeglicama, kako ih je stao cipelariti, kako ih je dehumanizirao, kako ih ponižava, kako širi netrpeljivost prema njima, koliko brutalno taj čovjek šamara papu Franju koji je rekao da je ne primiti izbjeglice ravno ratnom zločinu!

Ne sumnjajte u ovo, draga gospođo: Ivan Miklenić bi, da može, istoga časa smijenio papu Franju i potjerao ga natrag u rodnu Argentinu.

Više je razloga za takvo ponašanje.

U tome što Miklenić hvali politiku mađarskog premijera Viktora Orbana moguće je pronaći tragove fašizma. Uostalom, ništa drugo nego fašizam nije to što Miklenić otvara katolički, dakle, Bozanićev tjednik za izrugivanje žrtvama ustaškog terora u Jasenovcu i drugdje (u Glini, na primjer), za užasnu relativizaciju ustaških strahota.

Ali kada se list Josipa Bozanića pretvara u poligon za mržnju prema izbjeglicama, onda u nama, zaista ste u pravu, raste bijes što papa Franjo tog Bozanića ne pozove na red.

Valja biti strpljiv. Nešto ću vam otkriti – pisao sam, prije nego što se Papa na to odlučio, mojem bivšem profesoru Jorgeu Bergogliju, dakle papi Franji, da bi bilo nužno ne forsirati pitanje Stepinčeve beatifikacije i ponudio sam Papi svoje viđenje te vrlo komplicirane problematike. Vjerujem da nisam bio jedini na tom zadatku. I, vidite, Papa je stavio proces na čekanje dok se stvari na razbistre u tolikoj mjeri da kvaliteta komunikacije između Rima i Beograda te Beograda i Zagreba ne bude zadovoljavajuća.

Hoću vam kazati da papa Franjo ima dobre uši i dobre oči koji za njega gledaju što se to događa u pojedinim mjesnim crkvama. Ima, u prvome redu, vrlo kvalitetnu diplomatsku službu. I neka vam ne bude čudno što taj isti Ivan Miklenić prezire apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Alessandra D’Errica. Tu ne treba velika pamet, samo valja pažljivo čitati Glas Koncila i vidjeti da se papin izaslanik nalazi na crnoj Miklenićevoj listi

Hoću vam kazati da papa Franjo ima dobre uši i dobre oči koji za njega gledaju što se to događa u pojedinim mjesnim crkvama. Ima, u prvome redu, vrlo kvalitetnu diplomatsku službu. I neka vam ne bude čudno što taj isti Ivan Miklenić prezire apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa Alessandra D’Errica. Tu ne treba velika pamet, samo valja pažljivo čitati Glas Koncila i vidjeti da se papin izaslanik nalazi na crnoj Miklenićevoj listi.

Elem, pitanja koja otvarate su vrlo iskrena i sudbonosna jer govore o kvaliteti društva koje nemamo. Ti ljudi poput Miklenića i Bozanića, a o Pozaiću i drugima i ne govorimo, ne mare za kulturu solidarnosti i za kršćansku sućut.

Kriza koju proživljavamo velika je ljudska kriza. Kaže se da je to gospodarska kriza, kriza rada… Ali zašto je to tako? Zato što su problemi rada, problemi u gospodarstvu posljedice velikoga ljudskog problema. Danas je u krizi vrijednost ljudske osobe, stoga ju mi trebamo zaštititi. Riječ je o krizi osobe. Danas osoba nije važna; važan je novac. A Isus, Bog je svijet, sve stvoreno dao osobi, muškarcu i ženi, da se brinu o njemu. Nije im dao novac. A osoba je u krizi zato što je ona danas rob.

Trebamo se osloboditi tih gospodarskih i društvenih struktura koje od ljudi rade robove.

Uloga kršćana u politici (uskoro ću o tome morati kazati nešto više jer ulazim u politiku) je za kršćanina obveza; moramo se uključiti u politiku. Mi kršćani se ne možemo igrati Pilata i oprati ruke. Trebamo se ”umiješati” u politiku, jer je ona jedan od najviših oblika ljubavi zato što traži opće dobro.

Eh, da, Miklenić i Bozanić su moja tema i zbog njih moram u politiku! Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenici imaju u vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika između ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima ne manjka inteligencije, ali se, međutim, često ponašaju kao da to fali svima drugima te odgajani da polažu pravo na poseban i isključiv pristup istini s visoka procjenjuju i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižući štit tradicije koja se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje, jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve.

Uloga kršćana u politici (uskoro ću o tome morati kazati nešto više jer ulazim u politiku) je za kršćanina obveza; moramo se uključiti u politiku. Mi kršćani se ne možemo igrati Pilata i oprati ruke. Trebamo se ”umiješati” u politiku, jer je ona jedan od najviših oblika ljubavi zato što traži opće dobro

Pritom se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti ne bi li se po svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija. Papa Franjo je, što se toga tiče, dodirljiv, do boli iskren i ponizan.

Moramo govoriti istinu. Ne smije nas zarobiti nikakav strah. Papa Franjo se nije bojao istine, znam to jako dobro, i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila.

Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspije. Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv ovakva stanja: tekstovima (evo, i vaše pismo!), govorom, udruživanjem. Zato sam odlučio da ću se ljudima poput vas posvetiti na drugačiji način, ne samo pisanjem kolumni. Jer papa Franjo je dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu “padre Jorge” i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim, jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je župnu kuću primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć, jer je, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao da su mladi dobri. “Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima”, kazao je.

Nastavit ćemo, poštovana gospođo, ovaj dijalog. Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne ih samo osuđivati. ”Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom”, govorio nam je 1986. u školi koju sam pohađao kao mladi franjevački pripravnik. Oni koji vjeruju u Boga znaju koliko je ljudi Franjo spasio od toga da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga znaju to također

Nastavit ćemo, poštovana gospođo, ovaj dijalog.

Papa Franjo smatra da ljudima treba pomagati, a ne ih samo osuđivati. ”Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom”, govorio nam je 1986. u školi koju sam pohađao kao mladi franjevački pripravnik. Oni koji vjeruju u Boga znaju koliko je ljudi Franjo spasio od toga da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga znaju to također.

Draga gospođo koja se trudite spoznati dobroga Boga iako nemate dar vjere, uz papu Franju, pravednog, sućutnog i milosrdnog, ja kažem: Molite za nas, za novinare i političare. Poželite nam mudrost i ispravnost. Mi molimo za vas. Nismo nikada u ovih dvadesetak godina odustali od vas, pa nećemo ni sada. Amen.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora