Suosjećanje na Veliki petak

Veliki petak je, ako sam vas dobro razumio, dan duboke žalosti i suosjećanja. Stalno se, međutim, naglašava žalost, ali ja ne razumijem zašto. U ovaj petak se ljudi spominju Isusove smrti na križu, Pilatove presude i muke osuđenikove. Tog dana oltari su goli, nema misa, a zvona se čuju samo po sablasti, ako puhne jak vjetar pa ih na mah zaljulja. Drukčije, nikako.

Veliki petak za katolike dan je posta. Blaguje se nemrsna hrana, samo jednom u danu do sita. Poste svi stariji od četrnaest godina, osim teških radnika, bolesnika i trudnica. Usto, u krajevima u kojima oko toga postoji dogovor, jer su oni koji drukčije vjeruju malobrojni, ili zajednica (bezbožno) do njih ne drži, ovog su petka ukinute sve javne priredbe, nema kino projekcija, građani ne pale radioaparate i televizore, ponašaju se kao na svaki drugi dan žalosti. Jer po uvjerenju koje se naokolo širi, a ja sam propustio shvatiti zašto, Veliki petak tumači se kao dan bespogovorne i neotklonjive, reklo bi se i konačne žalosti. Dan gluhog očaja, nakon kojeg stiže svjetlonosna senzacija Uskrsa.

Slijedom ovakvog, čudnog i zbunjujućeg iščitavanja simbola i značenja, koje u ljudima načinom suočavanja s mukom Isusovom budi i žestoku grižnju savjesti, u nekim se dijelovima katoličkog svijeta, čak i na Mediteranu, katolici predaju autoflagelaciji, bičuju se, uživljavaju se u tu svoju muku kao u molitvu, a na Filipinima se na Veliki petak čak i razapinju na drvene križeve, upravo onako kako je, zamišljaju oni, razapet bio Isus Krist. I nisu sasvim u krivu kada to čine: ako je Veliki petak dan najdublje čovjekove žalosti, usred koje ne postoji ništa više osim pomalo ustrašene nade u uskrsnuće, onda čovjek nema što ni da čini nego da se bičuje i razapinje, e ne bi li postao dostojan da uskrsne.

Tekst evanđelja, novozavjetne kao i starozavjetne naracije, obilježeni su insistiranjem na kontinuitetu. Ne postoje veliki iznenadni obrati, a pogotovu ne postoje kratki rezovi, kojim bi se razbijale velike epske cjeline. Stoga ne može biti ni toga da nakon očajavajuće žalosti petka i naricanja nad grobom subote stigne nedjelja Uskrsa.

Da bi priča funkcionirala, osim žalosti mora postojati još nešto. Ili, bolje rečeno, prije žalosti mora postojat nešto što će biti stvarni razlog žalovanju. Mora postojati nešto u čemu neće biti ni krajnjeg očaja, ni šupljeg i besciljnog grizodušja, kojeg se čovjek teško oslobađa i bičem, i križom, pogotovu ako nije u stanju pratiti priču u kojoj i svojim životom sudjeluje.

To nešto je suosjećanje, empatija. Veliki petak bi se, pratimo li logiku naracije i smisao simbola, trebao tumačiti kao dan čovjekova suosjećanja s patnjama i smrću drugoga čovjeka. Taj drugi čovjek bio je Isus Krist. Prema pripovijesti, on je umro na križu, a zatim uskrsnuo. 

U Ivanovom evanđelju postoji scena kada Isus kreće u Betaniju, da budi prijatelja Lazara. Ali on je umro, govore mu. Četiri dana već leži u grobu, grdno se jadan namučio. Plaču Lazareve sestre Marta i Marija. Tuguju naokolo ljudi koji su Lazara dobro poznavali. Gdje ste ga položili, upita ih on, na što ga oni zovnuše. “Gospodine, dođi i pogledaj. I zaplaka Isus.”

Biblija je puna uznositih riječi, krupnih, mudrih, okamenjenih u ponavljanjima, u prašinu sasutih od prekomjerne krive upotrebe, ali ništa u toj velikoj i neusporedivoj knjizi ne zvuči tako potresno kao ove tri riječi: “I zaplaka Isus.”

Možda je u drugim prijevodima drukčije, ali u svim je našim, hrvatskim i srpskim prijevodima Biblije tako. Ili je ovom čitatelju to tako.

Što je u tim riječima tako potresno? Upravo ono što čovjeka i inače najprije gane: suosjećanje! Najplemenitija, čovjeku najsvojstvenija emocionalna gesta, u kojoj ne može biti ni gordosti ni koristoljublja, a bez koje na svijetu ništa ne vrijedi ni pišljiva boba: suosjećanje! Ovaj trenutak, ova kratka scena u Ivanovom evanđelju, ključna je u pripovijesti o Isusu Kristu, jednoznačna i nepodložna drukčijim tumačenjima. U njoj sabrana je sva Isusova ljudska sudbina, a s njome kao da započinje njegovo veliko stradanje, koje će završiti strašnom smrću i svijetlim uskrsnućem.

Isus Krist je znao da će, jer Sin je Božji, Lazara podići iz groba, i da će ga doista probuditi, pa zašto je onda zaplakao? Samo zato, i jedino zato, što je bio čovjek. I kao dobar čovjek morao se suživjeti s Martom i Marijom, morao je osjetiti dio onoga što su osjećale njih dvije, a onda i ono što su osjećali ti ljudi naokolo, koji su onda govorili vidiš koliko ga je volio kad nad njim plače, te ih je prije i mimo svakog čuda za Isusa Krista vezalo to ljudsko bratstvo i sestrinstvo u suosjećanju. Da nije bilo tako, nego da je Isus zaplakao premda je dobro znao da će u sljedećoj sceni oživjeti Lazara, onda Isus ne bi bio čovjek i Sin Božji, nego bi tada Isus bio varalica. A bi li mogao biti varalica i Sin Božji, ja to ne znam, jer ja sam tek čitatelj, a ne i dobar vjernik.

U svakom slučaju, Isusovo suosjećanje ono je bez čega je nemoguća pripovijest o njemu. Jednako kao što je Veliki petak bez suosjećanja izglobljen iz smisla i simbolike Velikog tjedna. Opet naglašavam da govorim o naraciji, a ne o vjerskom učenju. Zanima me da pripovijest ispričana bude otpočetka do kraja.

Ljudsko suosjećanje ne podnosi izuzetke. Stoga ni Isusu Kristu ne znači ništa to što on zna da će čim se isplače probuditi Lazara. Ili da će ga, možda, kroz vlastite suze podići iz groba. Nemoguće je biti na mahove ili selektivno suosjećajan, prema interesu, prema koristi, ili prema ovakvom ili onakvom stanju stvari.

Suosjećanje nije bolećivost prema sebi i svojima, a savršena ravnodušnost prema drugim i drukčijima. To su, za razliku od ljudskog suosjećanja, naučene i društveno usaglašene ideološke reakcije. Suosjećanje je nešto sasvim drugo, nešto što prethodi svakoj ideologiji, nešto što prethodi mišljenju (ali je pretpostavka za mišljenje) i što je na svaki način bezuvjetno. Toliko bezuvjetno da čovjek u Isusu Kristu zaplače pred Bogom u Njemu.

A Veliki petak nije dan kada bi se, slijedimo li pripovijest, zapadalo u grdnu žalost zbog patnji i stradanja Gospodina našeg Isusa Krista, niti dan kada bi se samoranjavalo i sebe razapinjalo jer je on zbog našeg spasenja bio razapet, nego je Veliki petak dan kad bismo trebali suosjećati sa stradanjem sina Marijinog, tog mladića iz Judeje, koji nam je mogao biti i prijatelj, i brat, e da smo živjeli u isto doba s njim.

Ili pripovijest možemo nastaviti i nekako drukčije, s više vjere nego što bi je u sebi mogao naći onaj koji ju sad na ovom mjestu priča, ali ni u tom slučaju ona se, ta pripovijest, ne bi mogla ticati našeg odnosa s Isusom Kristom kao Sinom Božjim, nego bi sva bila uz Isusa Krista kao sina Marijinog, sina ženinog, sina ljudskog. Bilo bi, naime, budalasto gordo i besmisleno umišljati vlastitu empatiju i suosjećanje s Bogom. Suosjećati možemo samo s ljudima i s ostalim bićima na zemlji, a ne s Bogom. Veliki petak dan je čovjeka u Isusu Kristu. Njegova patnja je ljudska.

Veliki petak je dan kada bi misao svakoga čovjeka koji zna da je Veliki petak trebala biti s djetetom, ženom i muškarcem koji stradaju negdje pokraj nas, u prvom susjedstvu, s druge strane zida naše spavaće sobe, ili u Ukrajini, u Palestini, u Iranu, posvuda gdje čovjeka možemo zamisliti i gdje ga samim tim ima.

Svako dijete, žena i muškarac u središtu su ovako postavljene pripovijesti. I nema načina da se biblijska pripovijest drukčije postavi. Osim da se od nje načini ideologija, koja će, sve uz asistiranje vjerskih velikodostojnika, od pripovijesti načiniti laž.

Krist na križu prikazuje se uvijek klonula pogleda. Sjećam se da sam kao dječak u jednoj crkvici na Makarskom primorju krivio vrat, sve pokušavajući uloviti pogled raspetoga. Uzalud, međutim. Nona je, kad sam joj objasnio u čemu je problem, odgovorila više za sebe, nego što je meni htjela objasniti: “A ne, u to se ne bi moglo gledati!” I doista, nikada, ni na jednoj slici, raspelu, križu, nisam Isusa Krista pogledao u oči. Što bi, suosjećajući, mogao vidjeti u tim očima? Utopio bih se čovjek u njima, tako da nikad više ne izroni.

Čuvari koncentracijskih logora, krvnici, ubojice, koljači, nisu zatočenicima dopuštali da podižu pogled sa zemlje. Strepili su od toga da će im se pogledi sresti s pogledima onih koje ubijaju. To je zato što su i ti neljudi bili samo ljudi, pa su se plašili vlastitog suosjećanja. I oni bi nam trebali biti na umu u ovaj dan. Da se i nad njihovom mukom u mukloj tišini isplačemo. I da stvaramo svijet u kojem će se pogledi jednih uvijek susretati s pogledima drugih.

Tada će klonuli pogled Krista na križu dobiti svoj smisao.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala.)

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tko je čitao Bibliju mora znati što je Bliski istok
    •  U čemu je snaga Europe
    •  Tomo Šnajder: jezično lijep apel svim Vrfcima
    •  Odgovor na pitanje zašto ne odeš iz Hrvatske
    •  Što je cilj etničke denuncijacije majke Josipa Dabre?
    •  Jasna Kovačević u Bogdana Ogrizovića: građanka Republike!
    •  Goranka Vrus Murtić i smrt u zemlji koja više ne pamti sebe 
    •  Pismo Basari, dvadeset šesto
    •  Kako razumjeti majku ili anatomija jednog očaja
    •  Erich von Däniken, varalica

> Svi tekstovi ovog autora