Sve ću vas reći Bogu

Kad je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi već iz samog njenog imena čita se isprepletenost vjere i nacije. Za razliku od Katoličke crkve koja ima univerzalnu hijerarhijsku piramidu s Papom na vrhu, apostolski jedinstvenu Pravoslavnu crkvu čine autokefalne nacionalne crkve sa svojim poglavarima među kojima Carigradski patrijarh uživa simbolični status prvog među jednakima. Svaka od tih crkava proglašava čak i vlastite svece.

 

Zbog isticanja nacionalnog razumljivo je da dolazi i do preklapanja brige za duhovno s brigom za političke interese nacije. Srpska pravoslavna crkva i dan danas brani neke davno nestale državne i političke granice srpstva. U tome često ima i solidarnu potporu ostalih autokefalnih crkava od kojih nijedna nije priznala još 1967. godine proglašenu autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve. Barem u slučaju Grčke i Bugarske jasno je da takva solidarnost ima također nacionalno-političke motive.

 

Zato je u Božićnoj poruci Srpski patrijarh Irinej izrazio podršku SPC-u vjernom arhiepiskopu ohridskom Jovanu koji je već drugi Božić dočekao u makedonskom zatvoru osuđen zbog pronevjera i utaje poreza. Naravno, za SPC proces je montiran, a zatvoreni arhiepiskop nedužan mučenik.

Vjera i nacija poistovjećuju se i u dijelu poruke upućene vjernicima u Hrvatskoj. Teško da će Patrijarhov vapaj “Bogomladencu Hristu da ispuni ljubavlju srca ispunjena mržnjom prema svemu što je pravoslavno i srpsko” ganuti one Hrvate koji zaista mrze sve pravoslavno i srpsko, a još manje one koji na netrpeljivosti i mržnji grade političke karijere

 

Nakon državnog osamostaljenja Crne Gore politički sukobi u toj zemlji prelamaju se i kroz sukob SPC-a s Crnogorskom pravoslavnom crkvom koja je svoju autokefalnost, ukinutu 1918. godine, odlučila obnoviti 1993. sa sjedištem u Cetinju. Stoga je državotvornim Crnogorcima u sukobu s prosrpskim snagama prirodni saveznik i Crnogorska pravoslavna crkva za čiju autokefalnost u Beogradu ne žele ni čuti.

 

Patrijarh Irinej u Božićnoj se poruci izravno dotiče tog sukoba: “Javno pitamo tamošnje ideologe, samozvane autokefaliste, inače mahom ateiste, zašto u duhu sopstvene verzije demokratskog i sekularnog društva nemaju kuraži da javno zatraže i takvu reorganizaciju Rimokatoličke Crkve da i njoj sedište bude u Crnoj Gori, a ne u Vatikanu, kao što to traže za Pravoslavnu Crkvu”.

 

U manje riječi, Patrijarhova poruka Crnoj Gori glasi: ono što je za sve katolike u Crnoj Gori rimski papa, to sam za sve pravoslavne ja, Srpski patrijarh. A između redaka, ali nimalo skriveno, to znači: Crnogorci su Srbi.

 

Vjera i nacija poistovjećuju se i u dijelu poruke upućene vjernicima u Hrvatskoj. Teško da će Patrijarhov vapaj “Bogomladencu Hristu da ispuni ljubavlju srca ispunjena mržnjom prema svemu što je pravoslavno i srpsko” ganuti one Hrvate koji zaista mrze sve pravoslavno i srpsko, a još manje one koji na netrpeljivosti i mržnji grade političke karijere.

 

Katolička crkva svoju je univerzalnost sačuvala u hijerarhijskom ustroju. Međutim, briga i ljubav za naciju i nacionalne interese, pa i one političke, kod većine je hrvatskih biskupa toliko izražena da bi oni, kad bi mogli, od pravoslavlja rado preuzeli princip autokefalnosti nacionalnih crkava.

Katolička crkva svoju je univerzalnost sačuvala u hijerarhijskom ustroju. Međutim, briga i ljubav za naciju i nacionalne interese, pa i one političke, kod većine je hrvatskih biskupa toliko izražena da bi oni, kad bi mogli, od pravoslavlja rado preuzeli princip autokefalnosti nacionalnih crkava

 

Politička i nacionalistička retorika kod hrvatskih biskupa nije ništa rijetko, već je iznenađenje kad je nema, kao ovog nedavnog Božića. Za razliku od Patrijarha Irineja, koji Mir Božji i sve druge blagoslove uvijek u prvom redu zaziva na braću Srbe, a tek onda i na sve ostale ljude, hrvatski biskupi Hrvate i Hrvatsku prošlog Božića gotovo da i nisu spominjali. Snažnim ekumenskim duhom bila je ispunjena i čestitka koju je za Božić poglavaru SPC-a uputio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

 

Slavljenje Boga i promicanje mira među ljudima, obiteljima i narodima temeljna je poruka te čestitke koja kao da nije upućena iz krugova koji su još do jučer bili snažni pobornici antićiriličnog referenduma u Hrvatskoj. Je li riječ o taktici, ili će hrvatski biskupi doista pokušati slijediti nove vjetrove koji pušu s Tibera, vidjet ćemo. Ali, dragi moji kršćani svih vrsta, sve to skupa čime se bave biskupske i episkopske poruke, poslanice, propovijedi i čestitke uglavnom je ionako politika, svejedno da li crkvena, državna, nacionalna ili neka druga.

 

Koliko i na koje načine ta politika doista utječe na živote svih ljudi i naroda na ovim našim prostorima, prosudite sami. Zemlja smo u kojoj se veliki kršćanski blagdan Božić slavi i čestita na dva različita datuma u različitim crkvama.

 

Zajedničko im je to što su na taj Blagdan i jednima i drugima usta puna mira. No, dobro, možda na taj dan Mir Božji dodirne i poneko srce i dušu, možda prosjacima kapne na dlan koja kuna više, možda se osmijeh uputi i onima koji nam inače idu na živce. Ali, koliko je zapravo i jednoj i drugoj crkvi do mira i pomirenja? Koliko svoje vjernike potiču na mir i djelovanje za mir ako treba i usprkos vladajućim politikama i ne znam koliko ugroženim nacionalnim interesima?

Dragi moji kršćani svih vrsta, sve to skupa čime se bave biskupske i episkopske poruke, poslanice, propovijedi i čestitke uglavnom je ionako politika, svejedno da li crkvena, državna, nacionalna ili neka druga

 

Staro je to pitanje na koje Crkva, ni jedna ni druga, nemaju odgovor još tamo od vremena cara Konstantina kada su kršćani, u zamjenu za toleranciju carstva prema njihovoj vjeri, pristali uzeti oružje u ruke i ići u ratove za to isto carstvo.

 

Nije li svaki rat, uključujući i ovaj posljednji u Hrvatskoj, podjednako poraz i jedne i druge crkve i diskreditacija snage i stvarnog utjecaja na društvo svih kršćana, kao i svih religija? Kako nam se kraj tolikih vjernika koji svake godine pjevaju samo o miru uopće mogao dogoditi rat? Zašto pored tolikih vjernika jedne i druge crkve i njihovog utjecaja na političku vlast narodi još uvijek nisu pomireni, a uskoro i neće biti sve dok i jedan i drugi za sebe misle da su bezgrešni i sveti dok sve zlo dolazi od onih drugih?

 

I sve dok obje crkve svoje narode uvjeravaju da Bog zauzima strane u ratovima. Slaba vam je ta vjera ništavna i lažna, dragi moji kršćani, katolici i pravoslavni podjednako. Uzalud vam kršćanstvo, katoličko i pravoslavno, sve dok Srbin Hrvatu i Hrvat Srbinu ne bude najprije čovjek.

 

Proteklih je dana internetom kružila slika jednog malenog ranjenog dječaka velikih preplašenih i pretužnih očiju, navodno snimljena u Siriji. Sliku prati i priča, vjerojatno izmišljena. Ali, izmišljena je i Djevojčica sa šibicama, izmišljeni su i anđeli koji pjevaju nad betlehemskom štalicom o miru na zemlji, pa opet diraju, oplemenjuju i nadahnjuju srca ljudi.

 

Ako mene pitate, za snagu poruke kršćanskog Evanđelja apsolutno je nebitno je li i sam Isus čista izmišljotina. Ako su ga izmislili, dobro su ga izmislili. Nažalost, izgladnjelu, bolesnu, ranjenu i ubijanu djecu nikad nije trebalo izmišljati, baš kao ni ratove u kojima svi silno vole svoje domovine, bogove i narode, a nitko ljude. Zato oči svakog umirućeg djeteta govore baš ono što je netko stavio u usta umirućem sirijskom dječaku kao njegove posljednje riječi: “Sve ću vas reći Bogu”.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora