Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?

U tišini crkvenih sakristija, gdje bi se trebala rađati molitva, sve češće odjekuje šutnja sagorijevanja. Svećenici, nekoć prepoznatljivi kao ljudi molitve, blizine i evanđeoske jednostavnosti, danas postaju birokrati, koordinatori događanja i krizni menadžeri zajednica koje se ubrzano osipaju. Umjesto da budu pastiri, sve češće postaju službenici religijskog aparata.

U jednoj od pastoralno važnijih nadbiskupija u Hrvatskoj, u Đakovu, ove godine nije bilo niti jednog mladomisnika. Isto vrijedi i za Rijeku, Zadar, Šibenik, Gospić, Krk, Hvar, Bjelovar. Pola hrvatskih biskupija ostalo je bez ređenja. Prije dva desetljeća to bi bio izuzetak, danas je to postala nova normalnost.

U cijeloj Hrvatskoj i BiH svega 23 dijecezanska mladomisnika. I to ne mahom iz redovite formacije, nego su došli kao ”kasna zvanja”, više od polovice njih stariji su od 30 godina. Redovita formacija, koja bi trebala biti srce crkvene budućnosti, iznjedrila je tek desetak svećenika.

Što nam to govori?

Ponajprije, da sustav puca. Sve više onih koji su već u službi napušta je: samo u posljednjih godinu dana, kako se priča među klerom, Đakovačko-osječka nadbiskupija ostala je bez pet svećenika, a Splitsko-makarska bez tri. Neki odlaze u tišini, slomljeni između očekivanja i stvarnosti, a neki pucaju, poput nedavnog slučaja iz Đakova, kada je jedan svećenik, navodno iz očaja, zaprijetio nadbiskupu Đuri Hraniću zbog čega je intervenirala policija.

Taj skandal (a sve više ih je u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji) otkriva tek dio potisnutih tenzija. Taj isti nadbiskup, Hranić, koji je brzo zatražio zaštitu policije kad se našao osobno ugrožen, u slučaju višegodišnjeg zataškavanja seksualnog zlostavljanja u Sotinu nije pokazao istu žurnost. Uvijek je lako braniti instituciju, sve dok ne bude ugrožen naš osobni mir.

Zašto biskupi ne vide ovu sliku? Ili ako je vide, zašto ne reagiraju? Je li moguće da struktura toliko nadglasava stvarnost? Razumije li hijerarhija, koja o svemu odlučuje, doista dubinu i težinu svećeničkog poziva u današnjem vremenu?

Ako polovica biskupija više nema ređenja, a svećenici iz službe odlaze iscrpljeni ili slomljeni, kako je moguće da nema ni ozbiljne refleksije ni otvorenog priznanja krize?

A kad već govorimo o zvanjima, kakav je to profil svećenika koje se danas zaređuje? Tko to zapravo dolazi iz formacije? Sve se češće, pa i među samim svećenicima, može čuti zabrinutost zbog niske intelektualne razine dijela klera, što osobito dolazi do izražaja u javnim nastupima na društvenim mrežama i u medijima.

Je li Crkva svjesna da ređenje nije samo čin odabira nego i čin slanja? Kako će se intelektualno potkapacitirani kler nositi s etičkim, bioetičkim, komunikacijskim, informacijskim, tehnološkim i socijalnim izazovima koji danas iziskuju iznimnu kompetentnost, zrelost i kritičku misao?

Kako će govoriti o složenim pitanjima roda, eutanazije, pobačaja, migracija ili umjetne inteligencije, ako se teško nose i s osnovama teološke ili bilo kakve druge argumentacije?

Svećenici su danas suočeni s gotovo nemogućom misijom: da u kontekstu sve manjeg broja vjernika, povećanih administrativnih zahtjeva, goleme teritorijalne odgovornosti i učestale indiferencije društva, ostanu i dalje dostupni, empatični, radosni i nadom ispunjeni. Teološki se to zove služba. Psihološki – iscrpljenost. U mnogim slučajevima i klinička.

Sve češće se govori o sindromu izgaranja, depresiji, anksioznosti. Ali rijetko se o tome govori glasno. Jer u okruženju koje spiritualizira svaku slabost i u kojemu ”poziv” navodno dolazi s neograničenim izvorom milosti, osobna ranjivost se često tumači kao manjak vjere i posluha.

No zvanje nije supermoć. To je život, krhak, nepredvidiv, izložen. I nije nevažno u kakvom okruženju raste. A ono crkveno danas više sliči korporaciji: svećenici postaju vođe timova, moderatori zajednica, voditelji procesa.

Mjera duhovnosti nije više kontemplacija ili suosjećanje, nego učinkovitost. Nema vremena za sabranost kad se treba voditi po nekoliko župa, kad se za svaku maticu traži dodatna potvrda i kad je više važnosti pridano PDF dokumentima za ordinarijat nego sakramentima.

Problem nije samo u teretu, nego u sljepoći struktura koje taj teret više ne prepoznaju. Nižu se seminari bez klerikalnog žara, formacija ostaje puka forma, a odgoj za autentičnost zamjenjuje se poliranjem lojalnosti.

Nema sumnje, Crkva ima pravo na strukture. Ali ako u njima više nema prostora za čovjeka, onda to nisu evanđeoske strukture, nego religiozne karikature.

Gdje su pritom biskupi? Prečesto daleki, zatvoreni u administraciju, čuvari stabilnosti više nego proroci smisla. Teško je ne upitati: osjećaju li oni uopće težinu tla po kojem kler hoda? Ako polovica biskupija više nema ređenja, ako sve veći broj svećenika napušta službu, a među onima koji ostaju raste tihi očaj, što se nerijetko odražava i kroz probleme s alkoholom, nije li to ozbiljan poziv na uzbunu, reformu i dubinsko osobno preispitivanje?

Možda je došlo vrijeme da se ozbiljno počne promišljati i raspravljati o upravljačkoj sposobnosti samih biskupa. Nije više riječ o nagađanjima, poznato je da je Sveta Stolica već u više navrata pojedinim biskupima ograničila djelokrug službe upravo na području upravljanja.

Tako je, primjerice, bivšem porečkom i pulskom biskupu Ivanu Milovanu u slučaju Dajle bilo uskraćeno pravo odlučivanja, splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću zbog stanja na KBF-u, riječkom nadbiskupu Ivanu Devčiću zbog ozbiljnih poteškoća u upravljanju nadbiskupijom, a nedavno i šibenskom biskupu Tomislavu Rogiću zbog stanja u njegovoj biskupiji.

Manje je poznat slučaj pokojnog umirovljenog hvarsko‑bračko‑viškog biskupa Slobodana Štambuka, kojemu je današnji papa Lav XIV., dok je još bio prefekt Dikasterija za biskupe, izrekao kaznu zabrane javnog djelovanja i nošenja biskupskih insignija. Očito je da i sam Vatikan sve više uviđa kako određeni nositelji biskupske službe nisu dorasli izazovima suvremenoga crkvenog vodstva.

Tu se otvara i jedno ozbiljno teološko pitanje: kakav je to biskup kojemu se oduzima dio njegove službe, a znamo da Drugi vatikanski koncil jasno uči kako se biskupska služba ne može razdijeliti, ona je nedjeljiva trostruka služba: upravljanja, naviještanja i posvećivanja. Može li biskup kojemu je povjerenje oduzeto na jednoj razini zadržati vjerodostojnost na ostalima? I još važnije: kakvu to poruku šalje svećenicima i vjernicima kojima on i dalje treba biti pastir, učitelj i otac?

Ali nada ipak postoji. Dolazi iznutra. U onim svećenicima koji uče postavljati granice, koji se usude priznati nemoć, koji više vjeruju u susret nego u funkciju. I u onim zajednicama koje ne traže savršene svece, nego ljude spremne dijeliti svakodnevicu.

Možda se Crkva mora naučiti manje ”funkcionirati”, a više slušati. Manje kontrolirati, a više vjerovati. Ne toliko u instituciju i strukture, nego u Onoga radi koga sve ovo uopće postoji.

Jer ako Crkva zaboravi čovjeka, zaboravit će i Boga.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Spektakl svetoga – banalizacija vjere na Hipodromu
    •  U ime Boga ostavljeni - tihi krici svećenika
    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim
    •  Antunovski hod kao loš spektakl
    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima
    •  Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve
    •  Mačevi razdora ''Marijinih ratnika''
    •  Lav XIV. most jedinstva ili izazov stabilnosti?
    •  Papa nove epohe ili dimna zavjesa stare Crkve?

> Svi tekstovi ovog autora