Švedske duhovne vježbe s ocem Milutinom i suze u Uppsali

Ponekad, kada smo svjesni da Duh Božji djeluje svuda oko nas, kada smo otvoreni, kada tražimo susret i kada smo poželjni dijaloga, vrlo lijepe i poticajne, dakle inspirativne stvari nam se mogu i hoće dogoditi.

Tako ove subote, nakon obilaska luteranske katedrale u Uppsali, u Švedskoj, gdje sam sudjelovao na izuzetno dobroj ekumenskoj konferenciji koju je organizirao Sankt Ignatius institut iz grada Södertäljea, pola sata udaljenog od Stockholma, sjedio sam u tami kapelice koja se nalazi u sjedištu Biskupske konferencije ili vijeća luteranskih švedskih biskupa u Uppsali i Bog mi je pomilovao dušu.

Snažno sam osjetio Njegovu prisutnost i ljubav. Među nama, na konferenciji, bio je Albanski pravoslavni episkop Nikkola (mitropolija Apollonije i Fiera) jer je tema konferencije bila veliko teološko, misijsko i ekumensko djelo mitropolite Tirane, Durresa i cijele Albanije Anastasiosa Yannoulatosa (4. 11. 1929. – 25. 1. 2025.). Sjeo sam pored vladike Nikkola, jedno vrijeme smo bili u tišini, svatko za sebe moleći, a bilo je nas pravoslavnih iz više denominacija i kontinenata, protestanata i katolika, i onda je Nikolla, tiho krenuo pjevati jednu marijansku albansku pjesmu.

Ja vam ne mogu opisati tu blagost, ne samo blagost i pristojnost tog albanskog episkopa, već blagost koja me obuzela i suze koje su mi navrle na oči, suze zahvalnice i radosti, zbog prilike koju smo Claudia i ja dobili kada smo bili pozvani na konferenciju.

A pozvao nas je jedan izuzetan misionar Srpske Pravoslavne Crkve, dr. o. Milutin Janjić, rodom iz Prnjavora u BiH i obrazovan u Srbiji, Rusiji i SAD-u, koji formalno pripada istočno-američkoj eparhiji SPC-a, ali djeluje kao misionar i profesor na institutu Sankt Ignatius gdje predaje 35 profesora iz 17 različitih zemalja i 12 crkava. Sankt Ignatius će biti pokrovitelj studija istočnog bogoslovlja i ekumenske teologije koji provodi Križevačka eparhija, a ja sam prije nekoliko tjedana, dobrotom vladike Milana Stipića, upoznao oca Milutina (zajedno smo bili i na posvećenju pravoslavne katedrale u Pakracu i na simpoziju o novomučenicima vladike Jovana Ćulibrka u Jasenovcu).

Elem, znao sam ponešto o velikom djelu mitropolite Anastasija jer sam ga 1994. upoznao na jednoj konferenciji organizacije koja se zove Svjetska konferencija religija za mir (WCRP), održana u blizini Lago di Garda u Italiji, pak WCRP je pomagao vjerskim poglavarima u BiH da se ustanovi Međureligijsko vijeće BiH u čemu sam sa strane sudjelovao sekundirajući moju tadašnju suprugu Natašu Barolin.

Anastasios je bio izuzetan misionar (među pravoslavnima u Keniji, Ugandi i Tanzaniji), važan teolog i moderator ekumenskog ali i međureligijskog dijaloga na svijetskom nivou, te ekleziološki gorostas i predvoditelj crkvene obnove u Albaniji nakon komunističke strahovlade.

Anastasios je ostavio iza sebe perfektnu misiološku i eklezijalnu viziju za 21. stoljeće, bio je voljen, poštivan i pohvaljen od pokojnog pape Franje, a okupio je nas pedesetak teologa iz Europe, Sjeverne Amerike i Afrike da produbimo naše teološko znanje i učvrstimo našu volju i odluku da ostanemo posvećeni ekumenskom dijalogu.

Koliko sam mogao i gdje mi je pružena prilika, predstavio sam rad naših portala, Autografa i Ekumene, uspostavljajući veze koje će nam možda biti važne u daljnjem razvijanju naše misije.

Puno sam naučio ne samo o rečenom, već o izvanredno dobrom društvenom, međureligijskom i ekumenskom angažmanu švedskih luterana. Kada nas je ugostio u sjedištu Švedske luteranske crkve, Peter Lindvall, šef ureda Crkve za ekumenizam i međureligijski dijalog, stvorio je priliku da zaokružim ove neočekivane duhovne vježbe u režiji oca Milutina i dekana Sankt Ignatiusa, dr. Michaela Hjälma, kako rekoh, snažnim iskustvom prisustva Duha Svetoga.

I to bi trebala biti ključna poruka ove kolumne (jer ću se drugom prilikom vratiti samoj konferenciji), naime, da pohvalim i istaknem pastoralni i misionarski rad brata Milutina Janjića i da svjedočim o važnom ekumenskom radu. Na primjer, na marginama konferencije sam čuo o naporima da se stvori jedinstvena pravoslavna Crkva u Švedskoj s obzirom na to da na njenom teritoriju trenutačno djeluju đakoni, svećenici i episkop iz 17 različitih jurisdikcija ali, primjerice, i o diskretnom mirotvornom radu koji već postoji između ukrajinskih i ruskih kršćana.

Odavde, iz Švedske, odakle se ovoga puta javljam, nadahnut svim predavanjima i svjedočanstvima ljudi koje je okupio otac Milutin, mogu samo kazati da je ogromno polje rada pred nama na Balkanu te da nisu prestale važiti zadaće koje je pred nama postavio papa Ivan Pavao II. kada je u rujnu 1994. služio misu na zagrebačkom hipodromu.

Podsjetit ću što nam je tada rekao:

“Povijest milosti postaje danas za sve poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama. Ta povijest postaje, prije svega, poziv da, puni pouzdanja, uzdignete svoju žarku molitvu za mir. Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu i kada su svjedočili, svatko preko vlastite kulture i vlastitih osjećaja, istu privrženost Kristovu Evanđelju (…) Mir na Balkanu – to posebno želim istaći u ovom trenutku patnje – nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!

Narodi ovih krajeva međusobno su se kroz stoljeća prihvaćali, ostvarivali su mnogovrsne razmjene u području umjetnosti, jezika, pisma, kulturnoga narodnog blaga. Zar nije zajedničko bogatstvo i tradicija vjerske snošljivosti, koja se održala kroz gotovo jedno tisućljeće, pa i kroz vrlo tamna razdoblja povijesti? Ne, ne može se vjeri pripisivati fenomen nacionalističkih netrpeljivosti koje haraju ovim krajevima!…” (11. 9. 1994.)

Nisam slučajno spomenuo vladiku Nikkolu, Albanija je model religijskog suživota. Imamo što naučiti od velikog Anastasija iz Albanije. Isto tako, imamo puno za saznati i za naučiti od sjajnih misionara kakav je npr. otac Milutin Janjić: sve kršćanske tradicije su jednako vrijedne ako su temeljenje na objavi Krista Spasitelja.

Svi smo imali ili imamo lidere i uzore. Spomenut ću neke od mojih: Desmond Tutu, Helder Camara, Oscar Romero, Majka Tereza, Dietrich Bonhoeffer, papa Franjo, mitropolit Anastasios… Tomu trebam dodati i neke moje prijatelje na Balkanu i one koje mi je Bog recentno stavio na putu. Milutina Janjića lako prepoznajem ne samo kao prijatelja već i kao uzora u misiologiji i ekumenskom radu.

Crkva bez misije je kontradikcija za sebe. Sve što Crkva Kristova je, ima i čini je za cijelo društvo. Za mene Crkva mora biti i sakrament društvene pravde vršeći misiju oslobođenja radeći protiv struktura tiranije, opresije i ekskluzije.

Zato mi je apsolutno neprihvatljiva pasivnost Katoličke Crkve u Hrvatskoj, zato me vrijeđa što, na primjer, Informativna katolička agencija i drugi crkveni mediji u Hrvatskoj nisu željeli objaviti recentno donošeni Proglas inicijative Vjernici za mir s našeg skupa održanog u Omišu gdje smo kazali i ovo: “Da Crkve i vjerske zajednice ne trebaju usvajati metode i retoriku populizma, već upravo suprotno – da štite slabe i ranjive, uključuju marginalizirane, potiču dijalog i empatiju, i pozivaju ekonomske i političke elite da preuzmu odgovornost za cijelo društvo. Naše vjere nas uče da progonjene štitimo, strance činimo bližnjima i da na zlo dobrim uzvratimo.”

Dragi čitatelji, drage čitateljice, ostanimo otvoreni jedni drugima i budimo svjesni da imamo vlastito mjesto u povijesti spasenja i oslobođenja. Ja sam privilegiran jer sam saznao toliko lijepoga o misiologiji među pravoslavnima i luteranima, ali i o vrijednostima nordijskih društava.

Podsvijestio sam da sam i ja glas Duha Svetoga i da trebamo svjedočiti za Krista, gdje god da jesmo. Iz ove drage Švedske vam želim kazati da je Crkva po definiciji multikulturalna i multilateralna, da u njoj nema mjesta za isključivosti, nacionalizma i šovinizma.

Budimo solidarni i trudimo se identificirati s drugima, baš onako kako su se naši ljudi identificirali i obgrlili prilikom nedavne smrti Halida Bešlića, pjevajuči javno na trgovima njegove pjesme.

Često nam iz fokusa bježi misao da smo jedno po krštenju i po vjeri. Meni se čini da previše tamburamo oko pitanja identiteta (ne tvrdim da nisu važna), koja nisu presudna. Od najveće je vrijednosti dati našu snagu za druge. Baš kao što čini dragi brat u Kristu o. Milutin Janjić.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Biskupi zadovoljni skupom teladi koji gledaju u šarena vrata
    •  Biskup Jure Bogdan: Hrvatska do Tokija
    •  Donosimo 20 točaka mirovnog plana za Gazu
    •  Biskup Petanjak, i nije jedini, smatra ustaše mučenicima
    •  Moj cilj od početka je bio i obrana Bosne i Hercegovine
    •  Možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima
    •  Snažne ekumenske vibracije u Jasenovcu i Pakracu
    •  Levarovu i našu nadu sabotira HDZ koji vonja na ustaštvo
    •  Ovi koji šute o zločinu u Gruborima pljuju Franju Kuharića
    •  Fra Marinko Vukman nije ustaša, on je budala

> Svi tekstovi ovog autora