Svejedno vjerujemo li ili ne, kladimo se na humanost

Kršćanin sam i baš zbog toga mi nije svejedno što se radi ”u ime Isusa”. Otkako sam sustavno krenuo studirati teologiju, tamo 1986. godine (nisam još prestao i nadam se da neću, sve do moje smrti), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: Tko je bio Isus?

Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimske Imperije i kojega su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više?

Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je ”nametnuo” i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade.

Zašto njegovo ime nije palo u zaborav?

Zašto još i danas, kad ideologije (i religije) doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi, muškaraca i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću!

Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i koje su crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegovog života?

Kod mene ovo nije neka nova misao. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kada sam, vrlo rano, odslušao prve lekcije iz kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku te da je predstavim.

A to ne prestajem činiti od 1978. (bilo mi je 16 godina) kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe.

Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ”rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe – ”stepinčevoj”).

Ne samo to – Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu.

Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav.

Zato mi jako smeta kad čujem da govore o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo. Pak me izuzetno oneraspoložuje kič, konzumerizam, arogancija i samodopadnost vjerskih dužnosnika…

Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni ”klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje kod Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine ovih dana poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav. Jer originalni Isus nije se došao nastaniti da postane moćan već se pojavio, kako je precizno jučer u svojoj kolumni napisao prof. Peter Kuzmič, na rubu društva. Među malenima.

Cijeli taj narativ (ne samo ”u Hrvata”) oko Božića je plod mašte i ozbiljnih grešaka u prevođenju evanđelja. Lijepo za djecu, ali miljama daleko od stvarnosti tadašnje Palestine.

Jednako patim i kad slušam rutinski jezik biskupa koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen. Ne stavlja u pokret obraćenje.

Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira).

Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i koje su crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegovog života?

Ima već puno godina kako stručnjaci govore o ”povijesnom Isusu” i ”Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu.

Kad kažemo ”povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja.

Poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha, radoznalost, ali i poniznost. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće – ”Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo”

Kada, naprotiv, govorimo o ”Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se utjelovio u Kristu. Ne smije se pobrkati, bolje rečeno zamijeniti govor i znatiželja oko ”povijesnog Isusa” s proučavanjem ”Krista vjere”, u koga mi kršćani vjerujemo.

No kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako putem vjere poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno?

Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati.

Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži. Kada bih mogao birati drugi život, birao bih život biblijskog arheloga. Ne zafrkavam se.

Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu ”od krvi i mesa”, dajući konkretizaciju i život njegovom humanitetu.

Mi kršćani ispovijedamo da je Isus ”pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da snažno podvlačimo da je Bog. I treba tako činiti, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegovog božanskog svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, slabimo svoju vjeru.

A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera i onih koji misle da vjeruju te da je oni koji je možda traže pronađu u sebi. Ali što ako bi me bilo tko od vas pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti kao teolog znaš o Isusu? Da vidimo mogu li ja naći u tome inspiraciju?

Kada biste me takvo nešto upitali, reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu znamo vrlo malo (ne samo ja), gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Oni vjeruju u Isusa, a to vam je sasvim druga priča.

No da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i na kraju samome sebi…

Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je ”začet po Duhu Svetome”, a ne znamo ni tko mu je bio staratelj. Ni kada ni gdje je Josip, taj dobri tesar, rođen mi ne znamo. Ni kada, ni kako, ni gdje je umro. Pretpostavljamo.

A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se radi ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju mesije) jednoga čovjeka iz VIII. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): ”A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.”

Svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin” ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.).

Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav

Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bio zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenuto u mapama ni u židovskim svetim knjigama?

Moguće je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je bilo dopušteno patrijarsima lijegati s ropkinjom ako bi im supruga bila sterilna.

Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta”: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar, uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se pošto-poto željeli riješiti.

Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu ili u Betlehemu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo!

O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, ovo podcrtavam, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih.

A vi kažete da nam Josip Bozanić lijepo pripovijeda i svjedoči o Isusu? S onako lijepim zlatnim satom kojim gleda kako ne zakasniti (jednom me je prešišao na autocesti vozeći preko 160 km/sat…), pak se čini da u životu nikada nije ušao u tramvaj s obzirom na to da se svakodnevno u gradskoj kronici prepričavaju zgode kumica s tržnice s gospodinom kardinalom… Dajte, molim vas!

A, znate što još? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, ili da treba dati caru carevo, a Bogu božje, ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve.

U autorstvo drugih stvari koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu ”Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati.

Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao.

Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu!

Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju ”pravovjerne” kršćane.

Puno toga nema veze s Isusovom povijesti, a usred smo religijskih slavlja i običaja koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći s 24. na 25. prosinca; to valjda znate, ali ipak…

Nakon mnogih različitih mišljenja utvrđen je kao dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi.

Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan Sunca, koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti.

Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je začet, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Naime, kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na Zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka ”moralo biti” i začeće Isusovo.

Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. No, dosta, nije ovo predavanje.

Ovo mi je važno kazati: ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, svo ovo ludilo (ove godine zbremzano zbog korone) zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Pak se ekipa doslovno mlati na trgovima kako bi se obračunala s konkurencijom koja lifra božićne borove…

Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu ili u Betlehemu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo!

Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da dokazujemo kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići i drugi vjerski pregaoci nisu dodirivali.

Kako, eto, vjerujem u Isusa iz Nazareta, kazat ću vam što je za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili sekularni, ili blagdan sugrađanina i sugrađanke koji/a se pita za osnovne stvari, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu.

U svojoj biti blagdan Božića, premda je mnogima dječja bajka, oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer nam je mnogo toga nepoznato.

Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: Treba znati opravdati vjeru. Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kad znaju govoriti o tomu. I knjigu sam im poklonio (”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”, VBZ)! I to sam već napisao, i jednima i drugima želim mir.

A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha, radoznalost, ali i poniznost. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće – ”Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo”.

Uz najbolje želje nešto bih vam predložio u čemu nećemo promašiti: hajmo se, za svaki slučaj, jer je to i logično i nužno, kladiti na humanost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora