Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije

Svjetska sinoda biskupa, koja od 2021. godine traži putove u sinodalnu Crkvu, u ”Crkvu zajedništva, sudioništva i misije”, ušla je u završnicu. Promatrači su se prihvatili posla, ali su, donekle razočarani, konstatirali: Ni jedna tema od onih koje se do sada u javnosti povezuju s kriznim situacijama u Katoličkoj Crkvi, ne nalazi se na dnevnom redu.

Imidž svećenika, svećenički celibat, zlostavljanja mladih od strane svećenika, odnos prema transrodnim, queer osobama, homoseksualcima i lezbijkama, i niz drugih ”vrućih” pitanja, gurnuti su na stranu, u takozvane ”studijske skupine”. To djeluje kao strategija imuniziranja, iako ”glave” sinode, kardinali Hollerich (glavni izvjestitelj sinode) i Kurt Koch, tajnik sinode, takvu kvalifikaciju odlučno poriču.

Papa nije htio probuditi očekivanja… Pitanja zahtijevaju još dublje proučavanje… itd. Ipak, imidž svećenika, svećenički celibat i položaj žene u Crkvi, duboko su međusobno povezani, a svaka je karika itekako temeljito proučavana i izučavana, svi su teološki argumenti na stolu, ali ni u Europi se sve biskupske konferencije ne bi mogle odlučiti da učine taj presudni korak naprijed, preko praga povišenog od zazora, strahova, obzira, vjernosti tradicije i – neodlučnosti.

Instrumentum laboris, u kojem nedostaju sva praktična ”vruća” pitanja, upućuje na drugi cilj ovojesenskog zasjedanja. Jamačno mu nije namjera donositi što više pojedinačnih pravila i propisa za sve više zemalja već je sinoda krenula u samorefleksije. Što sinoda jest po svojoj naravi, što je htjela, odakle je krenula i kamo nastaviti?

Sinoda – zajedništvo, zajednički hod Božjeg naroda na putu kroz suvremenost. Koncilska konstitucija Lumen gentis, tek se sada promišlja, nakon toliko sinoda, koje su se sastajale i ponovno razilazile, pa je svaki biskup donosio svoje odluke, u dosluhu s Rimom, ali ipak osamljen.

Ovom bi razdoblju osamljenih odluka trebao definitivno doći kraj, da bi se zajedništvo i to već od korijena, u pripremanju i donošenju odluka, moglo usidriti i razvijati.

Odavno su i teolozi svjesni da su prava na dogovore, savjetovanja i usuglašavanje ne svim razinama crkvene hijerarhije manjkava, i da postojeća prava treba proširiti – da ne postoje bojazni da se time biskupima u svojim biskupijama zadire u njihov neotuđiv i nedjeljiv autoritet.

Prijeko je potrebno vijećati i odlučivati, i to zajednički na raznim razinama – biskupa, župnika, predstavnika vjerničkog puka u biskupijama i među biskupijama.

Božji narod na putu je da postane subjektom crkvenog djelovanja – to zvuči uvjerljivo, ali je teško spojivo s biskupskim odgovornostima – individualne odgovornosti vjernika u crkvenim službama i savjetodavnim tijelima s jedne strane, a biskupov autoritet i odgovornost s druge strane, bez da svaka strana pristaje na neko odricanje. Izgleda da je ta dilema nerješiva poput kvadrature kruga.

(Njemački sinodalni put neprihvatljiv je Rimu upravo zbog pristanka njemačkog episkopata da svoj autoritet dijeli sa zajedničkim biskupsko-laičkim tijelom, koje treba još stvoriti).

Za ovaj proces, koji je sada tek pokrenut na svjetskoj razini, nanovo će se proučavati izvori, Novi zavjet prije svega, djela apostola, petrinsku tradiciju i djela ključnih kršćanskih svetaca Petra i Pavla. Oni su, naime, svaki na svoj način, izazivali svoje zajednice na dijalog i na polemiku, na racionalno izlaganje svojih uvjerenja, na ophođenje sa svojim odgovornostima naspram svojim učenicima.

Vjera i racionalno obrazloženje vjere trebaju se spojiti, a sinoda treba biti mjesto, gdje se proces povezivanja odigrava.

U ovom krugu zasjedanja Crkva se, dakle, bavi samom sobom, govori o sebi meta rječnikom, propitkuje svoje strukture i svoju samosvijest, te svoje nalaze uspoređuje s komentarima uz temeljni dokument Instrumentum laboris.

Reakcije su stizale različitim intenzitetom iz različitih mjesnih crkvi: zabilježeno je da su stavovi izneseni od laika i svećenika iz bivših komunističkih zemalja malobrojni i velikim dijelom negativno kotirani.

”Pod zastavom sinodalnosti u Crkvu su ušle mnoge devijantne pojave – poput rodne ideologije, relativizma i subjektivizma – koje dovode u pitanje autoritet Svetog pisma i katehizma Katoličke Crkve. Evanđelje se ignorira radi ‘dijaloga’ sa svima bez razlučivanja moralnog i doktrinarnog od hereza…”, kritizirao je u ime Mađarske biskupske konferencije, biskup Szombathely, Székely János (portal Christ in der Gegenwart, 40/2024., www.cig.de).

Onkraj mađarsko-austrijske granice, i još dalje prema zapadu, sinodalnost je odavno ”stigla” na sve crkvene razine, i u zajedničke refleksije i u zajednički praktički rad. Decentralizacija funkcionira – izgleda bez skrupuloznih i bojažljivih diskusija o opasnosti žrtvovanja biskupskih autoriteta.

Čini se da je važnije kako decentralizaciju učiniti što učinkovitijom i kako ostvariti što veću transparentnost crkvenih procesa na svim razinama. S idejama i poticajima iz savjetovanja, svi uključeni u sinodalne procese u svojim biskupijama mogli bi se latiti rješavanja svih ”vrućih” tema koje su sada gurnute na stranu.

Pravac u kojem se sada kreće rimska sinoda, iznenadio je, pa i razočarao. Ali sinodalnost nije svrha samoj sebi, nije svjetska sinoda tek l’art-pour-l’artizam, podsjetio je papa Franjo, naglasivši da je sinoda sazvana u cilju promišljanja i dorade misioniranja, nagovještanja.

Svjetska crkva kao različitost sociokulturnih sredina, fascinantna je perspektiva, ali i zahtjevna. Radi se o složenom zadatku za koji je potrebno i učinkovito kormilarenje među različitostima što se pokazalo nespojivim s tradicionalnim metodama upravljanja iz jedne metropole.

Rim i svjetska Crkva – model Urbi et orbi rimskog imperija mora se prevesti na jezike multikulturalizma. Papa Franjo, koji – srećom – upravo dolazi s ruba tog orbisa, pa osjeti njegov puls (ali premalo duh urbisa i staroga svijeta koji mu baš ne ”leži”) izgleda da nema odveć razumijevanja za nj, uz stanovit manjak povjerenja.

On sam je najbolji primjer da se kao Papa ”s drugoga kraja svijeta” susreo sa sasvim drugačijim stupnjevima razvijenosti i osviještenosti i da je on sam morao biti spreman učiti od nove, europske sredine. Za pravu univerzalnu Crkvu, Papa se mogao i do sada ugledati u raznolikost Crkve, jedine, ali u različitosti.

Kad se Papa susretao s vjernicama i vjernicima u mjesnim crkvama velikog azijskog prostora i na otocima Tihoga oceana, zornije se nije moglo uočiti nespojivosti autoritarne Rimske Crkve s dinamikom koju ti narodi crpe upravo iz evanđelja. Otvorenost i spremnost učiti od drugih, a umrežiti se s tim velikim novim svijetom – to je izazov Crkvi za budućnost.

Ravnatelj Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana biskup Kurt Koch upozorio je da Crkva tijekom završetka zasjedanja mora zaključiti proces samorefleksije i okrenuti se svom iskonskom zadatku, svom raison d’etre, a razlog postojanja je misioniranje. Crkva koja više ne misionira, u stvari je demisionirala (Kurt Koch).

A koje će dugotrajne koristi Crkva imati od sinode? Poticaje za učinkovito nagoviještanje, koje pak u bliskoj budućnosti treba testirati. U radu treba se provjeravati vrijednost zajedništva.

Sadašnje zasjedanje nije namijenjeno cilju da se donese što više individualnih propisa i pravila za pojedinačne mjesne crkve. Sada treba uvježbavati sudjelovanje i zajedništvo u radu, u dogovaranju, vijećanju i odlučivanju – što jest sinodalnost. Ona je oduvijek postojala u Crkvi, ali je treba s vremenom na vrijeme dotjerati i dalje razvijati – s time da se u zajedništvu ne omalovažava i ”natkrili” suverenitet pojedinih regionalnih crkvi, nego da se maksimalno poštuju i njihove specijalne sociokulturne posebnosti.

Morat ćemo nastojati izbalansirati suprotstavljene težnje. Zato sinodu prati niz susreta i događaja. Pokorničkom pobožnošću Crkva će nanovo priznavati grijeh zlostavljanja.

Ali danas mora Crkva ”u skrušenosti i poniznosti” prihvatiti da je kraj eurocentrizma i rastuća težina globalnog juga Crkvu u Europi stavlja pred zadatak broj jedan da svoju veliku kršćanski nadahnutu kulturu unese u svjetsku Crkvu i nastavi je obogaćivati u tom duhu.

Drugo: tijekom prošlosti Crkva u Europi slala je misionare i djela kršćanskog milodara u svjetsku Crkvu. Danas, kad je europsko kršćanstvo donekle iscrpljeno i umorno, mora prihvatiti ”vitaminske injekcije” (Kurt Koch) iz svjetske Crkve i ukazati zahvalnost na njima.

Nešto što Crkva bilo gdje na svijetu može dati kao ”ekskluzivni dar”, to je ”nadkorisno” (njemački književnik Thomas Mann), i prvenstvo nadkorisnog, transcendentnosti, u odnosu na korist. U tome leži izvor ljudskog dostojanstva.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici

> Svi tekstovi ovog autora