Tabu tema: duhovno zlostavljanje u Crkvi

Navikli smo slušati o seksualnim zloporabama u Crkvi. Koliko god to bilo strašno, barem znamo kako ih imenovati. Ali postoji nasilje koje rijetko završava u policijskim spisima ili u kaznenim postupcima, bilo civilnim bilo crkvenim, a razara jednako duboko: to je duhovno zlostavljanje, nasilje u Božje ime. Ono se danas događa u nad/biskupijama, samostanima, formacijskim kućama, bogoslovijama i raznim crkvenim zajednicama.

Kartuzijanac Dom Dysmas de Lassus, generalni prior kartuzijanaca, klauzurnih redovnika, u knjizi Schiacciare l’anima. Gli abusi spirituali nella vita religiosa – Zgnječiti dušu: duhovna zlostavljanja u redovničkom životu izlazi iz kartuzijanske šutnje da bi opisao upravo tu tamnu zonu Crkve: mjesto gdje se Božja riječ pretvara u polugu kontrole, a poslušnost u sredstvo lomljenja ljudi. On piše ”iznutra”, kao nadređeni koji vidi kako se duhovni autoritet pretvara u sustavnu zlouporabu moći.

Za njega duhovno zlostavljanje nije ”mekša ili lakša” verzija drugih zloporaba, nego konkretan oblik zlouporabe vlasti koji ”kontaminira i deformira odnos čovjeka s vlastitim svijetom vrijednosti i uvjerenja”. Žrtve ga same nazivaju ”silovanjem savjesti” – stupro della coscienza – jer se radi o nasilnom upadu u najdublju unutrašnjost osobe, preko povjerenja koje osoba ima prema Crkvi i poglavaru u dobroj vjeri.

Protestantski esejist Jacques Poujol, kojeg u knjizi citira, opisuje duhovno zlostavljanje kao ”duhovno i psihološko loše postupanje prema osobi” koje je oslabljuje, može je razgraditi i učiniti ovisnom, i psihološki i duhovno.

U središtu De Lassusove knjige stoji rečenica koja sažima dramu duhovnog zlostavljanja: zlostavljač uzima ”u svoje ruke moj mozak, moje srce, moju dušu, moj duh”. To je ono što autor naziva ”ropstvom bez vidljivih lanaca”: osoba nije vezana fizički, ali jest psihički i duhovno.

U odnosu između poglavara i redovnika/ce, nad/biskupa i svećenika ta se dinamika pojavljuje svaki put kad poglavar svako neslaganje tumači kao manjak vjernosti, kada se poziva na ”jedinstvo” i poslušnost kako bi ušutkao legitimna pitanja i kada odbijanje nepravedne odluke brka s odbacivanjem njegove osobe. U takvoj logici nad/biskup, poglavar više nije otac koji zajedno sa svećenikom/redovnikom razlučuje, nego šef koji sebi prisvaja pravo da odlučuje umjesto svećenika. ”Poslušnost” tada postaje mehanizam koji poglavaru omogućuje da zauzme mjesto savjesti.

Kako izgleda duhovno zlostavljanje ”iznutra”? 

Duhovno zlostavljanje počinje vrlo ”pobožno”. Netko tko ima duhovnu ili institucionalnu moć, nad/biskup, redovnički poglavar/ica, voditelj zajednice, rektor sjemeništa, duhovnik kaže: ”Bog od tebe traži…” i polako počne odlučivati o tvom životu umjesto tebe. Tvoja savjest više nije sveto mjesto susreta s Bogom, nego problem koji treba ”preodgojiti”. Ne vidiš se više kao osoba, nego kao materijal za ”projekt”, za ”karizmu”, za ”poslanje”, ”za Crkvu”…

De Lassus pokazuje da se to najlakše događa ondje gdje je odnos vlasti asimetričan: u nad/biskupijskim strukturama, u redovničkim i sjemenišnim zajednicama, u novim pokretima.

Poglavar ili nad/biskup ”ima posebnu milost razlučivanja”, njega se ne propituje. Kritika se automatski prevodi kao ”napad na Crkvu”, ”na karizmu”, ”otpor Duhu” ili ”neposluh”. Tko postavlja pitanja, naziva se oholim, ranjenim, nedovoljno obraćenim, teško prilagodljivim, moralno upitnim… Tako nastaje savršeno tlo za zloporabu: vođa je nedodirljiv, žrtva je unaprijed diskvalificirana.

De Lassus kaže da nad/biskupi i poglavari koji traže potpunu poslušnost, a da pritom nisu dosegli istinsku emocionalnu i duhovnu zrelost, reagiraju poput ”ranjenih adolescenata” kad se netko od svećenika ili redovnika usudi dovesti u pitanje njihove planove i zahtjeve.

Mehanizmi su brutalno jednostavni i psihološki precizni.

 Prvo: izolacija.

Obitelj, stari prijatelji, ”svijet vani” postupno postaju sumnjivi: ”Oni te ne razumiju… oni te odvlače od tvog poziva… nemaju tvoju vjeru”. Rezultat: jedini prostor u kojem tražiš istinu postaje zajednica i njezin poglavar. Svako drugačije mišljenje doživljava se kao prijetnja. Psihološki, to znači gubitak korektivnog zrcala: nema više nikoga tko bi ti rekao ”ovo nije normalno”.

Drugo: kontrola intime.

Detaljne ispovijedi, ”otvaranje srca”, pisani izvještaji (o mislima, osjećajima, odnosima). Ono što bi trebalo biti slobodna podjela života pretvara se u sustav nadzora. Zajednica, odnosno poglavar/ica, ”ima pravo znati sve” i po potrebi sve upotrijebiti protiv tebe. Granica između internog i eksternog briše se, a savjest postaje otvorena knjiga u tuđim rukama.

Treće: infantilizacija.

Odrasli ljudi počinju tražiti dopuštenje za svaki korak: studij, posao, prijateljstvo, odlazak liječniku, hobi, objavu na društvenim mrežama… ”Bolje je pitati, da ne pogriješiš”. Malo-pomalo osoba gubi osjećaj da uopće smije sama prosuđivati. Psihološka posljedica je duboka nesigurnost i ovisnost: u jednom trenutku više ne znaš možeš li vjerovati vlastitim mislima, željama, tijelu.

Četvrto: zlouporaba poslušnosti.

Umjesto da poslušnost bude slobodan čin ljubavi, ona postaje valuta kojom plaćaš svoj ”opstanak” u zajednici/Crkvi i pred Bogom. ”Ako slušaš, Bog će te blagosloviti. Ako ne slušaš, izdaješ svoj poziv”. Svaka razumna sumnja počinje izgledati kao izdaja, svaki otpor kao smrtni grijeh.

De Lassus upozorava da se čak i kršćanske vrline, poniznost, darovanje sebe, mogu izopačiti u instrumente samouništenja: umjesto istine o sebi nastupa razaranje samopoštovanja, do točke koju on naziva ”psihičkim ubojstvom”.

Nad/biskup, poglavar, ako je pravi otac, je onaj koji razgovara sa svećenicima, razumije, sluša i onda odlučuje, njemu ne treba nizati govore o sinodalnosti, jer ju živi u konkretnom obliku očinstva.

Danas su, nažalost, mnogi nad/biskupi puni riječi o sinodalnosti, ali se ponašaju kao despoti, a njihove odluke često nose pečat ogorčenosti, osvete i želje da kazne. To je ono što De Lassus naziva ”duhovnim zlostavljanjem”, zlom koje nije samo pogreška u upravljanju, nego istinska nasilnost prema osobi.

Jedan od najpodmuklijih oblika zloporabe kaže De Lassus je korištenje imenovanja/premještaja kao sredstva prikrivene kazne. Nema dekreta koji govore o sankcijama, nema pisanih disciplinskih odluka, ali ”neposlušni” redovnici i svećenici završavaju u najudaljenijim župama ili ostaju bez službe. Problem nije ”premještaj”, problem je u kriterijima prema kojima se odlučuje tko će gdje biti premješten.

”Posluh nije vrlina”, L’obbedienza non è una virtù, napisao je i ponavljao poznati talijanski svećenik don Lorenzo Milani, koji je zbog svoga kritičkog, evanđeoski zahtjevnog govora godinama bio pod sumnjom, pritiskom i zlostavljanjem crkvenih vlasti. Papa Franjo je 20. lipnja 2017. pohodio njegov grob u Barbiani, pomolio se na njemu i u govoru naglasio njegovu vjernost Evanđelju, čime je, među ostalim, poslao jasnu poruku da se svećenik ne smije bojati misliti svojom glavom i odgovorno, kritički promišljati stvarnost u Crkvi.

Što se događa u psihi žrtve? 

Psihološki, duhovno zlostavljanje djeluje kao sporo trovanje. De Lassus opisuje njegove posljedice: ovisnost, gubitak povjerenja u sebe, tjeskobu, depresiju, bijes, zbunjenost, gubitak pastoralne strasti te napuštanje redovničkog i/ili svećeničkog života.

Iznutra to izgleda ovako: Osoba živi u stalnom unutarnjem rascjepu, ono što osjeća i misli u sukobu je s onim što ”mora” osjećati i misliti. Pojavljuju se simptomi: nesanica, panični napadaji, somatske tegobe, osjećaj da ”gubi razum”. Krivnja i sram su sveprisutni: ”Ako kažem ˈneˈ, izdajem Boga… Ako odem, nisam vjeran/na”.

Osoba više ne zna tko je: identitet se sveo na ulogu ”poslušnog sina/kćeri”, ”dobrog svećenika/redovnika, redovnice”, ”vjernog člana”…

De Lassus kaže da od žrtava opet i opet čuje istu rečenicu: ”Ne znam više tko sam”. To nije metafora, nego opis stanja u kojem je vlastiti ”ja” toliko puta pregažen, ispravljen, utišan, da osoba doslovno više ne zna iznutra razlučiti svoj glas od glasa poglavara.

Na najdramatičnijim stranicama knjige mnoge žrtve zlostavljanja u nad/biskupijskim i redovničkim zajednicama priznaju da više ne mogu moliti: ”Ne znam više moliti, ne mogu više moliti”.

Želja za Bogom ostaje, ali je njegova slika toliko izobličena zlostavljajućom vlašću da je odnos postao gotovo nemoguć. To je upravo ono što se događa kada je svećenik/redovnik/redovnica ponižen, izoliran, neprestano pod sumnjom: rana ne pogađa samo njegovu psihološku ravnotežu, nego i njegovu vjeru.

Ako se lik poglavara, koji je u katoličkoj teologiji znak Božjega očinstva, poistovjeti s likom narcisoidnog, ljubomornog i nepredvidljivog oca (poglavara/ice, nad/biskupa), napast udaljavanja ne odnosi se samo na crkvenu strukturu, nego na samoga Boga. Stoga, dio današnje krize zvanja ne proizlazi samo iz osobnih slabosti ili ”nedostatka vjere” svećenika, ona raste i iz nezrelih sustava upravljanja i iz ukorijenjenih obrazaca kontrole.

”Klerikalna kultura” pritom sve češće vodi do zanemarivanja duhovnog, tjelesnog i mentalnog zdravlja samih svećenika i redovnika/ica. Zato je nužno umjesto pukog ”održavanja funkcije” sustavno ulagati u cjelovitu ljudsku formaciju, u očuvanje zdravlja, suočavanje s tjeskobama i nošenje s opterećenjima svećeničkog/redovničkog života.

Odrasli pod vlašću – papa Franjo 

Važan korak po pitanju duhovnog zlostavljanja u Crkvi napravio je papa Franjo. U motupropriju Vos estis lux mundi (2019., obnovljen 2023.) ne govori više samo o maloljetnicima, nego i o ”ranjivim osobama”, odraslima koji, zbog bolesti, ograničene slobode ili drugih okolnosti, nisu u stanju razumjeti ili moći se oduprijeti zloporabi.

Kasnija tumačenja i noviji crkveni dokumenti sve jasnije povezuju ranjivost i s asimetričnim odnosima moći: sa situacijom u kojoj je netko odrastao, teološki obrazovan, možda i formalno slobodan, ali ovisi o nad/biskupu, poglavaru ili voditelju zajednice za stan, posao, župu, budućnost, dozvolu za službu, tj. za egzistenciju. Ta strukturalna ovisnost sama po sebi stvara ranjivost.

Drugim riječima: Papa je jasno rekao da žrtve nisu samo ”djeca” i ”bolesni”, nego i odrasli koji zbog odnosa podložnosti i moći nemaju realnu slobodu. To udara u srce kulture koja se i dalje voli tješiti rečenicom: ”Odrasli se mogu obraniti”.

Zašto je duhovno zlostavljanje protiv Evanđelja? 

Teološki, duhovno zlostavljanje je izravna suprotnost Evanđelju. Isus izričito zabranjuje model vlasti koji dominira, tlači, vlada ”kao pogani”. ”Među vama ne smije biti tako” nije pobožna želja, nego zapovijed. Njegov odgovor na moć jest pranje nogu, silazak, služenje, osnaživanje malenih.

Poglavar koji prisvaja savjesti, koji dušu podložnika ”gnječi” umjesto da je podiže, ne stoji samo u pedagoškom ili psihološkom promašaju. On stoji protiv samog Krista.

Kad se Božje ime koristi da se opravda šutnja žrtve, to nije ”slabost”, nego idolopoklonstvo: štovanje vlastite moći pod krinkom pobožnosti. Kad se poslušnost traži kao slijepa predaja vlastitog ”ja” čovjeku umjesto Bogu, to je perverzija sakramentalne logike.

De Lassus upozorava da je upravo loš, neevanđeoski autoritet u korijenu mnogih odlazaka iz svećeničkog i redovničkog života, ali i samoozljeđivanja i (pokušaja) samoubojstava među svećenicima, redovnicima i redovnicama, ne zato što ljudi ne bi voljeli Evanđelje, nego zato što više ne mogu podnijeti da se ono koristi protiv njih.

U uvodu ove knjige Schiacciare l’anima jedan visoki vatikanski dužnosnik piše da nitko ne može ”ostati ravnodušan ako mladići koji su imali povjerenje u Crkvu vide svoje povjerenje iznevjereno, a svoj život opljačkan”. Dodaje i da ova knjiga želi ojačati ”imunološku obranu” Crkve, kako bi zajednice bile budne u sprječavanju zloporaba.

Ojačati obrambene snage Crkve znači slušati glas ranjenih svećenika/redovnika/redovnica, znači ozbiljno preispitivati upravljačke odluke poglavara, poglavarica i nad/biskupa, osobito kada proizvode izolaciju i sustavno ponižavanje i, nadasve, znači oblikovati nove nad/biskupe ne samo za administrativno upravljanje, nego i za neposesivno očinstvo koje prepoznaje i potiče talente i karizme, umjesto da ih guši.

Šutnja, umanjivanje, racionaliziranje 

Iako se ovih godina mnogo govori o zlostavljanju maloljetnika, pa i na tečajevima za biskupe koje organizira Dikasterij za biskupe, vrlo malo se govori o zloporabi moći nad svećenicima i podređenima.

Najopasnije je što na izvana sve može izgledati savršeno, dobro organizirano. Međutim kad netko ”izvana” upozorava na probleme, proglašava se zavidnim, ”nesposobnim razumjeti djela Duha” i Crkvu.

A tko iznutra progovori, postaje nezahvalan, problematičan, ranjen pa zato agresivan, neposlušan, počne ga se odmah ogovarati i diskreditirati, izolirati, proglašavati moralno upitnim…

Zlostavljanje, dakle, nije slučajni eksces, nego ugođeni i razrađeni sustav u kojem svatko igra svoju ulogu, a svi zajedno proizvode šutnju.

Tu dolazimo do svećenika, redovnika i redovnica, članova nad/biskupijskih i redovničkih zajednica koji ”ništa nisu znali”. Zar doista ništa nisu znali? Ili su vidjeli dovoljno znakova, ali su ih relativizirali, jer bi priznanje istine tražilo od njih potez, reakciju, rizik, distancu od moćnih, onih na vlasti, gubitak privilegija…?

Da su, primjerice, sestre milosrdnice iz zajednice s. Marije (Tatjane) Zrno na vrijeme imale hrabrosti jasno prepoznati njezinu stvarnu ranjivost i potražiti stručnu pomoć, njezin bi se vapaj možda obradio u tišini samostana, a ne pretvorio u dramatičnu inscenaciju pred cijelom nacijom. Tamo gdje se umjesto istine bira šutnja i ”zaštita ugleda”, ranjena osoba ostaje bez stvarne skrbi, a događa se upravo ono čemu smo ovih dana svjedočili u slučaju sestre Marije.

Je li moguće ozdravljenje? 

De Lassus jasno kaže: prvi korak ozdravljenja jest priznati da problem postoji, ovdje, ne negdje drugdje. Drugi korak je naučiti razlikovati zdravo duhovno vodstvo od manipulacije. Dobar duhovnik, poglavar, nad/biskup ti vraća savjest u ruke, pomaže ti pred Bogom postati odrasla osoba. Zlostavljač ti je oduzima i pokušava od tebe napraviti marionetu, poslušnika, plašljivca, ovisnika o njemu…

Upravo se na odnosu između nad/biskupa i svećenika, poglavara i redovnika danas najočitije vidi razlika između evanđeoskog autoriteta i duhovnog zlostavljanja. Nezreli nad/biskup, poglavar svaku snažniju osobnost doživljava kao konkurenciju. Tamo gdje bi trebao štititi savjest, on kontrolira; tamo gdje bi trebao razlučivati darove, on kažnjava vidljivost; tamo gdje bi trebao graditi bratstvo, on stvara klimu straha, ogovaranja i nepovjerenja.

Crkvi danas ne treba manje autoriteta, nego manje idoliziranog, neevanđeoskog autoriteta, manje onih koji svoju moć gotovo u cijelosti grade na zahtjevu za poslušnošću.

Takvi dobro znaju da bez šutnje i pokornosti onih kojima bi trebali služiti njihovi naslovi i časti ne znače ništa, samo su prazna ljuska. Bez ”poslušnika” oni su, u stvarnosti, nitko i ništa.

Crkvi ne trebaju gospodari ”posluha”, nego pastiri koji svoj autoritet crpe iz Evanđelja, osobnog svjedočanstva, poštovanja savjesti drugih i spremnosti da prvi polože račun za ono što čine.

Poglavari, nad/biskupi, duhovnici i voditelji zajednica trebaju ozbiljnu formaciju o granicama: gdje prestaje savjet, a počinje prisila; gdje prestaje poticaj, a počinje ucjena; gdje prestaje Evanđelje, a počinje gola volja za moći.

Trebaju i nadzor, pitanja, korekciju, kritiku, jer nitko, nigdje pa ni u Crkvi, nije iznad Evanđelja i iznad žrtava.

Duhovno zlostavljanje nije samo moralni grijeh, ono je crkveni i teološki skandal. To je praktična hereza koja Boga pretvara u suučesnika nasilja.

Dok Crkva, od Rima do najmanje župe i crkvene zajednice ne bude spremna jasno reći da je takvo postupanje nespojivo s Evanđeljem, sav govor o ”bratskoj ljubavi” i ”pastoralnoj brizi” ostat će pobožna retorika.

Ako želimo da Crkva bude dom slobodnih sinova i kćeri, moramo početi od najjednostavnijeg: naučiti reći ”NE” svakoj crkvenoj moći koja u Božje ime gazi tuđu dušu. I stati uz one koje nad/biskupi, poglavari i vođe raznih crkvenih zajednica gaze. Bez uvjeta, bez relativiziranja, bez ”ali”.

Tek tada će se riječi Evanđelja ponovno moći čuti kao dobra, a ne kao loša vijest i prestat će biti oružje u rukama onih koji ”gaze i gnječe duše” onih koje su bili pozvani čuvati i voditi.

Knjiga Dysmasa de Lassusa Schiacciare l’anima ima 320 stranica i još nije prevedena na hrvatski jezik i, realno, teško je očekivati da će to uskoro učiniti netko od crkvenih izdavača.

Riječ je o djelu koje bi trebalo preporučiti svakom nad/biskupu, svećeniku, redovniku i redovnici, svakom članu bilo koje crkvene zajednice, a osobito onima koji su na putu prema svećeništvu ili redovništvu.

Za one koji čitaju talijanski, dostupno je izdanje:

Dysmas de Lassus, Schiacciare l’anima. Gli abusi spirituali nella vita religiosa, EDB – Edizioni Dehoniane Bologna, Bologna 2021.

Za one koji radije čitaju na engleskom, postoji i prijevod:

Dysmas de Lassus, Abuses in the Religious Life and the Path to Healing, Sophia Institute Press, Manchester (NH) 2023.

Tko ovu knjigu pročita teško će nakon nje moći zatvoriti oči pred duhovnim zlostavljanjem u Crkvi, ili u vlastitoj zajednici, pa i u vlastitom srcu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Božje ime kao oružje: od Niceje do Malešnice
    •  Nevjerodostojna Crkva: Slučaj Zadarske nadbiskupije
    •  Je li to ta ''Stepinčeva Crkva''?
    •  Nadbiskup Kutleša i ''Omnia Deo'': tko ovdje uopće odgovara?
    •  Stručnost umjesto straha za sigurnost naše djece
    •  Što zapravo nude današnji ''čuvari tradicije'' u Crkvi
    •  Pro-life bez života: hrvatsko kršćanstvo na ispitu savjesti
    •  Kad misa postane program s dodatkom
    •  Zdravstveni odgoj nije ideologija, nego pismenost
    •  Svećenik: upravitelj sustava ili čovjek za čovjeka?

> Svi tekstovi ovog autora