Teološka istina i nedostatak Kutlešine empatije

Kada crkveni velikodostojnik, poput zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, na sam Božić, blagdan mira, nade i utjelovljene ljubavi, u svoju propovijed uključi primjer nedavne tragedije u zagrebačkom Prečkom (20. prosinca 2024.), u kojoj je život izgubilo sedmogodišnje dijete, neizbježno se javljaju snažne reakcije. Božić je vrijeme kada vjernici razmatraju otajstvo Boga koji ”postaje malen i ranjiv” da bi nam bio bliz, no istovremeno i vrijeme kada se, barem pastoralno gledano, obitelji u žalosti i pogođenoj zajednici najprije pruža zagrljaj suosjećanja, a tek onda, ako je potrebno, teološko objašnjenje.

Ipak, nadbiskup Kutleša (cijelu propovijed možete pročitati ovdje) smatrao je da je upravo ovaj trenutak prikladan kako bi vjernike podsjetio na Božji ”dar slobode”. Njegova poruka ističe da je čovjeku dana mogućnost izbora između dobra i zla, a zlo nastaje kada tu slobodu zloupotrijebimo.

Na prvu, to je legitimno kršćansko tumačenje: Bog je stvorio čovjeka ”na svoju sliku”, sa slobodnom voljom koja omogućuje istinsku ljubav, ali i potencijal za strahovita nedjela. Promatra li se samo iz te teološke perspektive, nedopustivo zlo učinjeno djetetu doista je posljedica čovjekova krivog izbora, a ne Božje volje.

Međutim, kada pobožnu i teorijski jasnu doktrinu postavimo u kontekst konkretne tragedije koja je potresla Zagreb i Hrvatsku, javlja se ozbiljno pitanje: gdje su empatija i glasna, nedvosmislena solidarnost s obitelji, prijateljima i cijelom (školskom) zajednicom?

Gdje je snažni poziv na osudu nasilja i suočavanje s problemima društva koje očito zakazuje u prepoznavanju i suzbijanju agresivnog ponašanja, bilo da je riječ o mentalnim poteškoćama i poremećajima ili obiteljskim odnosima?

Nije li na sam Božić, u trenucima još uvijek svježe boli, prioritet iskazati ljudsku bliskost i suosjećanje umjesto podsjećanja na Božju suverenost i ”naš dar slobode”?

Da bismo razumjeli pozadinu Kutlešine propovijedi, ne treba je svoditi na jednu rečenicu. Istina, cijela homilija poziva na osluškivanje Božje Riječi i naglašava da se ”zlo dopušta” upravo zato da bi sloboda i ljubav bili autentični. U teološkom smislu, Kutleša slijedi učenje svetog Augustina, koji tvrdi da je Bog stvorio čovjeka slobodnim, jer ljubav iz prisile ne bi bila ljubav. No, problem nije toliko u samom nauku (koji ima svoju duboku logiku) koliko u načinu i trenutku komunikacije.

U pastoralu, a pogotovo kada je riječ o osjetljivom trenutku masovne traume, crkveni glas prije svega treba biti glas tješitelja i zagovornika onih koji pate.

Da je propovijed započela i završila apelom za solidarnost, vapajem za sigurnost naše djece i pozivom svima nama da prepoznamo i spriječimo nasilje već u začetku, malo tko bi prigovorio na teološkim aspektima slobodne volje. Međutim, kada se ta tematika stavi u prvi plan, a sam zločin posluži tek kao primjer ”zašto Bog dopušta zlo”, tada doista nedostaje upravo ona temeljna ljudska empatija na koju i sam Božić poziva.

Pogledajmo nekoliko komentara s društvenih mreža koje predstavljaju reakciju na nadbiskupovu poruku. Ne radi se o anonimnim komentarima, nego o onima napisanima pod punim imenom i prezimenom:

”Nisam mislio da je moguće biti bezosjećanije kardinalsko biće od Bozanića, no Kutleša me ubrzano razuvjerava.”

”Izjava nadbiskupa je cinična i zla.”

”Kad se još pridoda intonacija njegovog robotski hladnog glasa, užas.”

”Pa taj dar slobode nije mogao koristiti ni onaj teški psih. bolesnik, jer ga nije mogao pojmiti, pa zato ni birati. Popina dakle lupeta k’o otvoren prozor na buri… bez logike, bez pameti, bez trunke suosjećanja.”

”Ono kad religija dodirne dno dna gdje joj je odraz pravog lica besmislenost.”

”Ne grizi ruku koja te hrani. Kutleša zna što mu je činiti da obilni transferi iz Države teku prema Kaptolu.”

”Ne može se bolesno društvo izliječiti licemjerjem.”

”Poslovični manjak inteligencije i dobrote u HBK.”

Crkvi bi zasigurno koristilo barem ponekad osvrnuti se na komentare ljudi koji reagiraju na njezine riječi i djela. Ondje se može čuti i ”vox populi, vox Dei”, a takva praksa može poslužiti i kao sociološko istraživanje koje pokazuje kako vjernici i šira javnost doživljavaju ono što Crkva govori i čini. Takvi uvidi naposljetku mogu biti dragocjena smjernica za daljnje promišljanje i djelovanje.

Kritičari ističu kako Kutlešina propovijed upravo najslabije dotiče stvarni kontekst, bol i užas koji su pogodili obitelj, učitelje, učenike i cijelo društvo.

Kad je netko suočen s takvom tragedijom, još uvijek šokiran, uplašen i ožalošćen, nije mu dovoljno reći: ”Bog je dao slobodu, pa se događa i zlo.” Ta rečenica, ma koliko teološki bila utemeljena, doista zvuči bešćutno onima koji u svojoj nevolji žele primiti utjehu i zagrljaj zajednice (vjernika).

Ne radi se, dakle, o osporavanju važnosti teološkog koncepta slobodne volje, nego o tome da taj koncept nikako ne bi smio biti jedina ili prva poruka u trenucima velike patnje i tragičnoga gubitka.

Kršćanska vjera, posebice u božićno vrijeme, naglašava Boga koji se utjelovio da dijeli našu patnju i ”plače s onima koji plaču”. Upravo je to središnja poruka Božića: solidarnost Boga s čovjekom.

Ne treba zaboraviti ni važan pastoralni aspekt: kakva je korist od najdublje teološke istine ako ljudi steknu dojam da Crkva prelazi preko njihove boli? Isus je, prema evanđeljima, često najprije liječio rane, moralne i tjelesne, a zatim govorio o ”višim” istinama Božjeg kraljevstva.

Nadbiskup Kutleša imao je dobru nakanu podsjetiti na temeljnu stvarnost ljudske slobode, koju Bog ne oduzima ni onda kad je čovjek pogrešno upotrijebi. Međutim, u iznimno osjetljivom trenutku, kada svatko tko ima srce najprije suosjeća s onima koji pate, teološka retorika o slobodnoj volji jednostavno nije ono što ljudi žele i trebaju čuti.

Ono što bi svima pogođenima ovom tragedijom moglo pružiti barem tračak utjehe upravo je poziv na suosjećanje, na svijest o Kristu koji pati zajedno s patnicima, na Crkvu koja tješi i poziva na zajedničku odgovornost te na jasno isticanje stava da je svako nasilje izravan napad na svetost ljudskog života.

I nijedna teološka istina ne smije zasjeniti najosnovniju kršćansku dužnost: stati uz one ranjene, dijeliti njihove suze i strahove, nuditi im nadu i prijeko potrebnu ljudsku toplinu. Jer riječ Božića, prije svega, jest Riječ koja ljubi i tješi.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Život kojemu je uskraćena njegova punoća
    •  Crkva, sveučilište i granice sekularnosti –  Kutleša za HTV
    •  Je li Isus još uvijek bitan za institucionalnu Crkvu?
    •  Kako pojedinci utječu na evoluciju društva usprkos otporu
    •  Vatikan i saveznici blokirali COP29 zbog LGBTQ+ pitanja
    •  Banalnost zla se tiče i Crkve
    •  Advent, Božić i nevidljivi stranci među nama
    •  Dignitas Infinita - vječno dostojanstvo ili vječna kontradikcija?
    •  Karikaturalni ''Sveti oprosti'' u Katoličkoj Crkvi
    •  Crkva i umjetnost: ''Mi vas trebamo''

> Svi tekstovi ovog autora