Teorija evolucije ruši svaku religiju. Ali baš svaku

Bauk scijentizma kruži Europom – i danas je riječ scijentist na ivici dobivanja statusa kojega je nekoć imala riječ vještica. Danas možete biti i najveća budala, ali uvijek se vaditi na to da su scijentisti još gori od vas. Jer oni, kako se često papagajski izriče, nezrelo i površnu shvaćaju znanost, pokušavaju – zamislite vi tog bezobrazluka – znanošću oboriti čak i religiju.

Za razliku od mrskih scijentista, ”pravi znanstvenici” Bogu daju Božje, a znanosti – znanstveno. Ti ”pravi” su, naravno, zreli i duboki, jer znaju i da postoji Bog i da znanost nema nikakvog utjecaja na vjeru, jer se vjera bavi nadnaravnim.

Premda, priznat ćete iskreno, o tom nadnaravnom znate samo iz priča, niste ga nikada ni iskusili ni vidjeli, ali morate vjerovati na riječ onima koji kažu da to nadnaravno uopće ne spada u područje znanosti, da o njemu znanost nema što reći.

A vrhunac scijentizma je, vele, kad tko nepromišljeno pokuša dokazati neodrživost vjere na temelju teorije evolucije. I sad riskiram zaraditi titulu scijentista, ali ja upravo spadam među one koji misle upravo to – kad shvatite značenje teorije evolucije, religija zauvijek gubi svoje važenje.

Možda da odmah kažem dvije stvari prije no što počnem to obrazlagati.

Kao prvo, ja nisam baš klasični primjer scijentista – iskreno ne mislim da nam znanost može dati neko utemeljenje etike i politike ili, primjerice, odgovoriti na pitanje o smislu života. Za to nam već služi filozofija (i ne samo za to, no neću sada širiti raspravu).

Priznajem, teorija evolucije ima možda i najviše potencijala ili barem najjači psihološki učinak. Vjerojatno sam u tom pitanju pristran jer sam pripadao vjerskoj zajednici u kojoj je evolucija bila (i ostala) zabranjena riječ. Ne čudi da sam nakon prihvaćanja teorije evolucije jednostavno prestao biti vjernik

Kao drugo, nije samo teorija evolucije ta koja ruši religiju – zapravo svaka znanstvena teorija u suštini ruši religiju i njezin način promišljanja stvarnosti.

Ipak, priznajem, teorija evolucije ima možda i najviše potencijala ili barem najjači psihološki učinak. Vjerojatno sam u tom pitanju pristran jer sam pripadao vjerskoj zajednici u kojoj je evolucija bila (i ostala) zabranjena riječ. Ne čudi da sam nakon prihvaćanja teorije evolucije jednostavno prestao biti vjernik.

I koliko god da sam znao kritizirati svoju negdašnju adventističku subraću zbog njihovog kreacionizma, uvijek sam im davao za pravo u tome što smatraju da teorija evolucije i vjera ne idu zajedno.

Znam da ćete mi sada prigovoriti kako bi moja duhovna i intelektualna biografija drugačije izgledala da sam kojim slučajem bio u crkvi koja benevolentno gleda na teoriju evolucije – i tu ste vjerojatno u pravu. Ali ovdje nije u pitanju ”što bi bilo da je bilo”, nego jednostavno – što jest i kako stvari stoje.

A stvari stoje tako da dokazanost teorije evolucije jednostavno i bespovratno do temelja ruši svaku religiju.

Možda sve počinje sa spoznajom da cijela priča s razvojem života traje već više od 3 milijarde godina – danas nam možda i izmiče koliko su ranije generacije bile doslovce šokirane kad su shvatile koliko su tisuće godina naše pisane povijesti beznačajne spram povijesti razvoja života, pa i razvoja naše vrste.

Standardna podjela era na prije i poslije Krista ispala je doslovce smiješnom, jer to ”prije Krista” milijunima je puta duže od onoga ”poslije”.

Monoteističkim religijama bliska je ideja evolucije kao jednog od mogućih načina na koji je Bog stvarao svijet. Kad je Pierre Teilhard de Chardin svojedobno pokušao objasniti evoluciju kao mističnu božansku promisao dolaženja do enigmatične ”točke Omega”, povijest života još se činila nekako pravocrtnom, od ameba, preko mekušaca i riba do gmazova, ptica i na koncu do nas. Ali takvo teološko objašnjenje razbija se o tvrdu i surovu realnost da je povijest razvoja značila i definitivni kraj doslovce 99,99% vrsta.

I koliko god da sam znao kritizirati svoju negdašnju adventističku subraću zbog njihovog kreacionizma, uvijek sam im davao za pravo u tome što smatraju da teorija evolucije i vjera ne idu zajedno

Uvođenje Boga u takvu priču jednostavno je nepotrebno – takav kaos u razvoju jednostavnije je objasniti prirodnim stihijama nego nekim Velikim Inženjerom.

Zapravo, nema ničega u cjelokupnom procesu razvoja života što bi na bilo kom mjestu sugeriralo potrebu za ikakvim nadnaravnim objašnjenjem.

U suštini cijela teorija počiva na dvama jasnim činjenicama – promjeni (mutaciji) gena i promjeni okolnosti.

Ne zbiva se ništa što krši zakone vjerojatnoće – kad dođe do promjene okolnosti (primjerice, zahladni ili se pojavi neki predator), puno je vjerojatnije da će vrsta nepripremljena na nove uvjete jednostavno nestati nego da će opstati.

Da ne spominjemo katastrofe globalnih razmjera, koje su nemilice zbrisale i većinu živih bića.

Kad nastane nova vrsta, njezine šanse za opstanak kod promjena okolnosti su zapravo 0,01%.

Potreba za Bogom bi se možda pojavila da se radi o nekim dramatično drugačijim brojkama, da smo kojim slučajem uvidjeli da su opstale praktički sve vrste, osim, recimo, opasnih dinosaurusa.

No, istina je sasvim drugačija i uistinu nema potrebe tragati za bilo kakvim nadnaravnim objašnjenjem. Sve ima svoje trajanje, pa makar ono iznosilo, kao u slučaju netom spomenutih dinosaurusa, ciglo 160 milijuna godina. Ta činjenica prolaznosti zauvijek potire utemeljenost svake ideje neprolaznog.

Stvar s teorijom evolucije postaje još dramatičnijom kad se promatra povijest razvoja čovječanstva.

I ona je bila jednako tegobna i krvava kao i evolucija ostalih živih organizama – nitko se tu nije brinuo za ta posebna bića, koja su još prije barem 2 milijuna godina naučila praviti alatke i paliti vatru, a kasnije i progovorila.

Nestali su homo erectusi – koji su naši izravni preci – iako su upravo oni naučili paliti vatru, otišli su i naši najbliži rođaci poput neandertalaca i denisovskog čovjeka (koji su također homo sapiensi), a i mi smo u jednom trenutku bili blizu potpunog nestanka.

Prema teološkim objašnjenjima Bog je odlučio upravo našoj vrsti podariti dušu i moć razumijevanja. Iako će nam ostati nejasnim zašto je i u čemu taj dar mimoišao naše najbliže rođake, dodatni je problem što razvoj naših mentalnih sposobnosti možemo evolucijski jasno pratiti.

Možda sve počinje sa spoznajom da cijela priča s razvojem života traje već više od 3 milijarde godina – danas nam možda i izmiče koliko su ranije generacije bile doslovce šokirane kad su shvatile koliko su tisuće godina naše pisane povijesti beznačajne spram povijesti razvoja života, pa i razvoja naše vrste

Tamo gdje imamo veće lubanje, tamo gdje one ujedno ukazuju na složeniju morfologiju mozga, tamo imamo i alatke i vatru, pa čak i umjetnost i, možda, religiju.

Ništa se ne događa u jednom trenutku, sve ima svoju dugu povijest koja je tek djelomice rekonstruirana – ali dovoljno uvjerljivo da bi se odbacila ikakva mogućnost nečije nadnaravne intervencije.

Oni koji ipak pokušavaju naći nešto nadnaravno u cijelom procesu razvoja čovjeka začuđeni su upravo tom činjenicom da je čovjek razvio, primjerice, i umjetnost kao nešto što nam nije neophodno za preživljavanje.

Možda bi taj argument bio jači kad bismo vidjeli da su svi ljudi skloni umjetnosti.

Svejedno, umjetnost je naprosto zakoniti proizvod razvoja našeg mozga. Nije se razvila s nekom posebnom svrhom – i evolucija dopušta da se pojavi i nešto nesvrhovito – nego više kao neki gotovo nusprodukt cjelokupnog razvoja.

Isti onaj mozak koji je postao sposoban razvijati razne tehnologije istodobno je i sasvim slučajno postao sposoban i za umjetničko izražavanje.

Da objasnim to jednostavnim primjerom – štap koji služi teže pokretnim osobama za kretanje ujedno može poslužiti i kao palica za udaranje po psima ili kao primitivna alatka (vi sami smislite što bi se sve još moglo napraviti sa štapom).

Ima još jako puno primjera stvari i pojava koje nemaju samo jednu svrhu – pa je, primjerice, perje dinosaurusima služilo za toplinsku izolaciju tijela, a pticama za letenje.

I ja smatram da smo sretnici što imamo mogućnost stvaranja nečeg lijepog, no ta prekrasna funkcija mozga nimalo ne traži objašnjenja u nekom Velikom Umjetniku.

Na još dubljoj razini teorija evolucije pokazuje općenito znanstveni način promišljanja realnosti. Metode prikupljanja i provjera činjenica, metode zaključivanja i sve ostale metode milijunima svjetlosnih godina su daleko od religijskog stava u kojemu se poziva samo na neku objavu ili mistični događaj ili čudni fenomen, koji se obavezno tumače nadnaravno, bez ikakvog pokušaja da se vidi mogućnost nekakvog drugačijeg tumačenja.

Znanost i vjera ne dopunjavaju jedna drugu, nego su u suštini dva međusobno potpuno inkompatibilna načina razumijevanja stvarnosti.

Na još dubljoj razini teorija evolucije pokazuje općenito znanstveni način promišljanja realnosti. Metode prikupljanja i provjera činjenica, metode zaključivanja i sve ostale metode milijunima svjetlosnih godina su daleko od religijskog stava u kojemu se poziva samo na neku objavu ili mistični događaj ili čudni fenomen, koji se obavezno tumače nadnaravno, bez ikakvog pokušaja da se vidi mogućnost nekakvog drugačijeg tumačenja

Naravno, neki bi mogli ustrajati u prihvaćanju mogućnosti da je Bog npr. odgovoran za Veliki prasak i za nastanak života. Sva razložnost takvog stava bila bi da se ti presudni događaji još nisu posvema objasnili (daleko od toga da se uopće nisu objasnili).

Možda će znanost uskoro dati i konačne odgovore na ta pitanja, a možda neće nikada – ja svakako nisam scijentist u smislu da mislim kako će znanost sasvim sigurno saznati sve što je u njezinom području istraživanja.

Svejedno, tada bi ostalo prostora tek za deistički shvaćenog Boga – iako bi sva njegova utemeljenost bila na eventualnom neuspjehu znanosti.

Kako god bilo, deizam nije religija nego filozofija – slaba i površna, ali filozofija.

Nakon što se dobro razmisli o implikacijama znanstvenih spoznaja po naše razumijevanje svijeta – u čemu je teorija evolucije najistaknutiji primjer – od religije ne ostaje ni r.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora