Težak prekršaj nevjerodostojne dr. Alemke Markotić

Svjedoci smo gotovo svakodnevnih prijestupa kada je riječ o mjerama za suzbijanje Covid-19 pandemije.

Važnost njihove provedbe polazi od spoznaje da je nemoguće predvidjeti kada će nastupiti prijenos infekcije. Virus je nevidljiv i nema ni zvučnog, ni svjetlosnog, ni mirisnog signala koji bi nas upozorio da je tu neposredno uz nas.

Kontakt sa zaraženom osobom koja ima izražene tipične simptome infekcije jedini je za sada znak upozorenja. Ali onda je već kasno, jer smo sigurno zaraženi.

Upravo nemogućnost spoznaje trenutka prijenosa i širenja zaraze u velikoj većini slučajeva ukazuje s jedne strane na nužnost provedbe mjera dok s druge strane relativizira njihovu važnost.

Subjektivni doživljaj virusa koji se podmuklo širi, bez ikakve najave, sasvim je drugačiji od, na primjer, potresa koji u trenu snažnim podrhtavanjem tla uz zvučni efekt dovodi do panike i straha. Pokazuje koliko smo nemoćni i mali spram prirode. U tom smo času spremni učiniti sve samo da se izbjegne sličan strahotan događaj.

S virusom nije tako. On ne stvara trenutni strah. Saznanje da infekcija s virusom može dovesti do smrti, naročito u skupini starijih osoba s pridruženim bolestima, koliko god zastrašujuća ipak nije nešto što smo doživjeli i prošli.

Ako ne obolimo, nakon nekog vremena prvotni osjećaj ozbiljne zabrinutosti popušta, dolazi do opuštenosti i relativizacije vrijednosti mjera. U nekih se javlja i osjećaj izigranosti, naročito ako mjere značajno utječu na njihovu mogućnost rada i egzistenciju

Ako ne obolimo, nakon nekog vremena prvotni osjećaj ozbiljne zabrinutosti popušta, dolazi do opuštenosti i relativizacije vrijednosti mjera. U nekih se javlja i osjećaj izigranosti, naročito ako mjere značajno utječu na njihovu mogućnost rada i egzistenciju.

Međutim činjenica je da su mjere polučile dobar rezultat i može se već sada zaključiti da je njihova primjena opravdana.

Kako pandemija još uvijek traje mjere i dalje vrijede. Nitko ne može reći koliko i kako dugo. Kako se smanjuje broj zaraženih, racionalan je pristup da se restrikcije postupno smanjuju, iako se najavljuje treći val pandemije.

Treba biti vrlo oprezan, jer pojava novih varijanti virusa za koje prvi pokazatelji ukazuju na njihovu veću virulentnost, zahtijeva i dalje primjenu restriktivnih profilaktičkih mjera.

Naš mentalni sklop, civilizacijska razina i poimanje demokracije ostavlja nedorečeno pitanje kako i na koji način provoditi mjere i kako pratiti njihovu provedbu. Sankcije o počiniteljima kršenja mjera gotovo su uvijek u lažnom sukobu s nekim tako važnim, ali u potpuno krivom trenutku izvučenim pravima.

Ugroza prava slobode kretanja, prava no osobni izbor, navodim samo neke, kao da upućuje na ograničavanje ljudskih sloboda. No i u pandemiji po tko zna koji put svjedoci smo prava važnih osoba.

Oprostite, to pravo je uvijek vrijedilo, ali ne samo u zdravstvu i pandemiji.

Kada te osobe sudjeluju u kršenju mjera onda se ili preko toga prelazi ili javnosti šalje poruka koja zbog glupog objašnjenja još više iritira.

A što je s pravom većine koja poštuje mjere, vjerujući da na taj način štiti svoje, ali i zdravlje drugih. Što bi nam rekli oni na respiratoru? Na žalost dio njih više nikad neće biti u prilici da s nama podijeli to stravično iskustvo.

Stoga je nestvarna gotovo poput razornog potresa uzburkala javnost informacija kako je Alemka Markotić članica stručnog Stožera sudjelovala na skupu na kojem je nazočilo daleko više od 25 osoba.

Alemka Markotić je sudjelovala u donošenju tih mjera, pa je tim teži njen prekršaj. Njeno obrazloženje o fizičkom distanciranju i izbjegavanju bliskog osobnog kontakta ne može opravdati zašto je bila na skupu s više od 25 osoba.

A u mjerama Stožera jasno piše: zabrana održavanja javnih događanja i okupljanja na kojima je prisutno više od 25 osoba. Većina gledatelja koji prate izvješća Stožera poistovjećuje Alemku Markotić s donesenim mjerama.

Sjetimo se u proljeće je za one koji se ne pridržavaju mjera tvrdila da su bioteroristi. Nemušto obrazloženje, bolje reći pokušaj zaštite od strane ministra Božinovića, samo je kap koja je prelila čašu vjerodostojnosti.

Stoga bez obzira na kaznu, ostavku ili smjenu koja se nije i neće dogoditi, najžalosnije je što Stožer ne prepoznaje koliko je važno biti vjerodostojan.

Neposredno nakon ovog saznanja u javnost je procurila vijest o cijepljenju javnih osoba preko reda. U situaciji kada nema dovoljno cjepiva vijest ima posebnu težinu.

U javnim medijima danima se razvlači trakavica o cijepljenju rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa. I za njegovu suprugu bilo je cjepiva, iako je u ovoj priči gospođa Boras nedužni promatrač. Drugi je Luka Burilović predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I Slavko Linić iskoristio je svoje poznanstvo s ravnateljem Zavoda za javno zdravstvo Grada Zagreba dr. Zvonimirom Šostarom da se cijepi preko reda.

Kontakt sa zaraženom osobom koja ima izražene tipične simptome infekcije jedini je za sada znak upozorenja. Ali onda je već kasno, jer smo sigurno zaraženi

Njihova nemušta obrazloženja potvrda su moralne nevjerodostojnosti osoba na čelu najvećeg hrvatskog sveučilišta i prestižne gospodarske komore, ali i bivšeg političara koji je obnašao ministarsku funkciju. Je li moguće da nisu prepoznali svoju društvenu odgovornost s obzirom na funkciju koju obavljaju ili su obavljali?

Za cijepljenje ne postoji medicinski kriterij koji uvažava važne društvene funkcije. Ovdje bi trebalo prestati razmišljati, ali…

Neumitno mi dolazi misao koju moram napisati. Može li im se vjerovati da su vjerodostojni u svom svakodnevnom poslu? Služe li se i na radnom mjestu preko reda, odnosno ja tebi ti meni!?

Bilo bi puno moralnije da su javnosti poslali poruku isprike, bila je prilika, iskoristili smo je preko reda. Nemušta obrazloženja samo su ulje na vatru ozlojeđene javnosti, koja s pravom izvlači latinsku izreku quod licet Iovi, non licet bovi.

Na udaru se našla i Alemka Markotić jer je njena majka cijepljenja u Klinici za zarazne bolnice, gdje ona radi kao ravnateljica. No to je, po mom mišljenju, sasvim druga razina problema. Majka Alemke Markotić trebala se cijepiti u prvoj skupini i tu nema greške. Ona spada s obzirom na dob i pridružene bolesti u visokorizičnu prvu skupinu.

Je li se trebala cijepiti u bolnici u kojoj je njena kći ravnateljica drugo je, ali smatram manje važno pitanje. Da je moja majka živa učinio bih sve da ju što prije cijepim, posebice jer bi zadovoljavala medicinske kriterije prve skupine rizika. Znam, nemaju svi takve mogućnosti, medicinsku ”vezu” koja osigurava cijepljenje.

Reakcija na cijepljenje preko reda ima jednu puno vredniju poruku. Načelo ”preko reda” svakodnevna je praksa u zdravstvu, kada je riječ o pregledu, o obradi ponajprije radiološkoj, o prijemu u bolnicu, o operativnom liječenju i da ne nabrajam dalje.

I preko reda nije samo svakodnevna praksa već je postala uvriježena navika. Dolaze mi osobe s teškim bolestima na pregled u privatnu ambulantu jer ne mogu doći na red u državnim medicinskim ustanovama.

Nedavno sam otišao s Rebra. Svakodnevno sam bio svjedok koliko liječnici i medicinske sestre ulažu napora da bi obavili svoj posao na primjeren način. Svi, ama baš svi, imaju najmanje 50 posto više pacijenata nego što to pretpostavlja normativ. To nije značajka manjeg dijela zdravstva, to je tako u većini zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj.

Sjećam se jedne crtice iz tog vremena. Mlađa kolegica upravo se vratila s usavršavanja u Belgiji

– Profesore – obrati mi se. – Mi u našem Zavodu radimo puno više od liječnika u Belgiji.

– Kako to misliš?

– Pa oni pregledaju osam bolesnika ambulantno, najviše 10, a kod nas ni jedan liječnik nema manje od 20 bolesnika u ambulanti – pojasni mi kolegica.

– Da prema broju pregleda to je točno – tu sam zastao i nakon kratkog vremena upitao: – A koliko im vremena treba za pregled tih 8 do 10 bolesnika?

– Pa cijelo radno vrijeme, osam i ponekad više od osam sati, gotovo sat po bolesniku.

Razmislio sam na trenutak i rekao:

– A mi naših dvadesetak bolesnika pregledamo u 3 do 4 sata, oko 15 minuta po bolesniku. Što misliš koji su bolesnici zadovoljniji i imaju kvalitetniju medicinsku skrb?

Odgovor je bio jasan. Natjerani smo da radimo s malim brojem liječnika i sestara koji ne mogu obaviti posao kako bi trebali i željeli.

I što je paradoksalno sestre i liječnici za bolesnika predstavljaju zdravstveni sustav. Oni su ti koji su ”krivi” što zdravstvo ne funkcionira. No to je problem s kojim smo se naučili nositi.

Neumitno mi dolazi misao koju moram napisati. Može li im se vjerovati da su vjerodostojni u svom svakodnevnom poslu? Služe li se i na radnom mjestu preko reda, odnosno ja tebi ti meni!?

Puno je veći problem što se ne vidi rješenje, bolje reći ne postoje mjere kako poboljšati zdravstveni sustav i smanjivati načelo ”preko reda”.

Liste čekanja često su takve da vas tjeraju na traženje veze. Liste čekanja najčešće uvažavaju vremenski kriterij prijave dijagnostičke obrade, a ne medicinski kriterij, osim hitnih bolesnika.

Kada rodbina ili prijatelji trebaju pregled u pravilu me zovu. I uvijek nastojim pomoći. Nije mi se dogodilo da mi kolege ne izađu u susret. Obave pregled i obradu u vrlo kratkom roku.

Moram reći da se i kod mene za ovakve preporuke uvriježio stav da ne radim nečasnu rabotu. Jer zdravlje je iznad svega. A kad ne znaš koji je medicinski problem, čekanje može biti kobno.

Takvih intervencija bilo bi puno manje kada bi sustav djelovao. Pregledi s preporukom se neće nikad iskorijeniti, ali siguran sam da će se planiranim, sustavnim i jasnim prioritetima zdravstva značajno poboljšati.

Zdravstvo nisu samo lijekovi, dijagnostičke pretrage, bolnice i ambulante; zdravstvo su prije svega kadrovi, liječnici i sestre. U Hrvatskoj nedostaju do bola. I prije masovnih odlazaka na Zapad.

Zato više nitko nema pravo čekati s reformom zdravstva. Dosta je više uopćenih fraza kako je zdravstvo u usporedbi s drugim granama u Hrvatskoj najbolji sustav u nas, kako imamo izvrsne zdravstvene djelatnike.

Standard naše medicine pokazuje, blago rečeno, negativan trend. Da se ne strmoglavi u ambis, potrebna je cjelovita reforma zdravstva, odmah i sada. Tu je samo jedna politička opcija, zdravlje hrvatskih građana.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora