Thompson kao lakmus za ratnu traumu

O koncertu Marka Perkovića Thompsona u srpnju već je rečeno vjerojatno sve što se moglo reći i s političkog aspekta lijeve i desne strane spektra i s aspekta glazbene analize pa i  sociološke fenomenologije, obzirom da su se tjednima gotovo svi portali bavili njime. Stoga, ne kanim pisati o fenomenu Thompsona ni iz kojeg od gore navedenih rakursa, već iz stručnog, odnosno terapijskog.

Naime, od završetka Domovinskog rata, kad sam radila i likovno-terapijske radionice za civilne žrtve rata, izbjeglice smještene u Zagrebu, te sam sa stručnjacima komplementarnog profila, psiholozima i psihijatrima u svojim radio-emisijama koje sam tada uređivala i vodila na Radio-Mariji razgovarala o nužnom i što hitnijem sveobuhvatnom pristupu liječenju post traumatskog stresnog poremećaja, ne samo kod braniteljske populacije nego i kod civilnih žrtava rata, kao i neophodnosti screeninga u općoj populaciji, jer ratu samo bili izloženi svi, i u mjestima i gradovima koji nisu jako izravno stradali, razmišljam o tome, koliko je takva, sveobuhvatna stručna intervencija izostala.

Kako trauma nikad nije iscijeljena i kako se nisu razvile kvalitetne politike sjećanja koje bi nadvladale konflikte u društvu, u banani smo. Sami znamo da se još borimo s onima iz Drugog svjetskog rata, i još smo verbalno u tim rovovima. Domovinski rat i njegova stradanja samo su se nadogradili na već postojeće konflikte i podjele novim ranama i novim potencijalno razornim unutarnjim tenzijama.

Tijekom pandemije, struka je ponovo upozoravala na potrebu preventivnog pristupa i screeninga, naglašavajući da prema nekim istraživanjima se broj Hrvata koji bi trebao neki oblik psihološke pomoći bliži brojci od 60 posto, da su u društvu znatno prisutni osjećaj anksioznosti, poremećaji sna, osjećaj apatije ponegdje i dosta visok stupanj neuroze zbog osjećaja da trud i znanje nisu adekvatno nagrađeni, da je sve teže osigurati egzistenciju, i da je zbog visokog očekivanja okoline i izrazite kompetitivnosti u ocjenama uz istovremenu veliku izloženost društvenim mrežama, porast psihičkih problema detektiran kod adolescenata.

Bojali su se da će nakon pandemije, sve eksplodirati. I jest. Incidencija poremećaja kod mladih, takozvane generacije Z u porastu je čak 238 %, i čeka nas prava epidemija bolovanja zbog F dijagnoza kod mladih koji tek ulaze u svijet rada.

Da odmah bude jasno, generacija Z je i generalno u svijetu osjetljivija na razvoj psihičkih problema, zbog visoke tehnologiziranosti, kompetitivnosti društva, a i političkih i ekonomskih previranja u svijetu, no, nije 238 posto. Naravno, kod mladih u Hrvatskoj ulogu ima i međugeneracijska trauma.

E sad, u kakvoj je to vezi s Thompsonovim koncertom? Sigurno smo svjesni da većina tih mladih koji će ići na koncert dolazi iz konzervativnijih obitelji, iz obitelji pogođenih ratom neovisno o tome je li im netko od obitelji bio branitelj ili su bili samo na ratu izloženim područjima, no isto tako, ne možemo njih klasificirati kao mlade koji bi u političkom smislu također bili spremni glasati za ekstremnu desnicu, jer ipak vole slobodu izbora, primjerice, vole i otići u narodnjački klub kojih je Zagreb pun.

Neki pak, kao moja mlada susjeda iz Osijeka, među prvima je nabavila karte za Thompsona ali i za Prijovićku. Vidjeli smo mladu djevojku koja je rekla da voli Thompsona, da joj je tata bio branitelj i da ide cijela obitelj, njega slušaju roditelji pa ga voli i ona. Tu su i oni sporni elementi i simboli izmaknuti strogo iz konteksta ustaštva u Drugom svjetskom ratu, a i nova Thompsonova pjesma lišena je bilo kakvog stiha koji bi bio diskutabilan.

On i dalje ostaje predstavnik etno-nacionalizma u glazbi, što samo po sebi nije ništa čudno ni novo, niti hrvatsko iznašašće. Povijest glazbe posebno XIX i XX stoljeća i njena evolucija, poznaju niz ozbiljnih kompozitora (što Thompson svakako nije) koji su se bavili nacionalnim temama i njegovali sve oznake onog što Francuzi zovu ”nationalisme musicale” – evociranje ratnih pobjeda, herojstava, tematiziranje ljepote pejzaža i potenciranje osjećaja ugroženosti, više ne od ratnog neprijatelja nego suvremenih pojava i mijena u društvu.

Lokalni predstavnici etno-nacionalizma u glazbi su prisutni gotovo u svakoj naciji, a u mnogoljudnoj Francuskoj imaju ih i lokalne useljeničke etničke skupine. No, postoji velika i znatna razlika u odnosu na to kako koja država oblikuje svoje narative, kolektivna sjećanja, radi li na iscjeljenju i što kao država svojim strateškim područjima razvoja pruža svojim građanima, osobito kako njeguje obrazovanje i kulturne narative.

Nije nimalo svejedno kako oblikujemo svoju osobnu i kolektivnu svijest. Nije svejedno potičemo li na autentičnost, kreativnost i originalne ideje, ili sve utapamo u kolektivitetu u kojem nema mjesta za odmak, iskorak, za autentičnu poziciju.

Osobito je važno kako trauma oblikuje kolektivni identitet i kakva je njegova uloga u izbjegavanju boli. Upravo je na to neki dan na svom statusu upozorio, s teološkog aspekta, i adventistički pastor Marko Zeko, naglašavajući da kolektivni identitet nudi pripadnost, i osjećaj sigurnosti, ali po cijenu vlastite autentičnosti.

Ono što svi volimo, svi slušamo, oni za koje svi navijamo, ako su stavljeni na razinu dominantnih narativa u nekom društvu – ne ostavljaju prostor za različitost, za autentičnost, za otklon od onog što rade svi, pa u konačnici ni za empatiju.

U društvu u kojem imamo kolektivnu neiscijeljenu traumu, i koje ne nudi poluge za njeno iscjeljenje stalno evociranje te boli i utapanje u kolektivnom identitetu pripadnosti naciji koja pati, može biti vrlo opasno i kontraproduktivno.

Ne zbog Marka Perkovića, on je samo čovjek koji ima odličnu poslovnu žicu i na tome zarađuje novac. Već zbog političara koji mladima šalju poruke da im je premijer oteo svaku mogućnost izraza domoljublja (Hebrang) ili da su postojeći politički sistemi beskorisni, i domaći i briselski, (Vidović-Krišto), da je nacija od njih ugrožena.

Slanje takvih poruka mladima koji se bore s vlastitom perspektivom, i transgeneracijskim traumama koje nisu iscijeljene ni kod roditelja, pa sami pokazuju izrazito povećane teškoće mentalnog zdravlja, može se nazvati svakako. No domoljubljem nikako.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?
    •  Bečki solilokvij
    •  Bojkot, fanovi i trolovi
    •  Božićno putovanje u središte srca
    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose

> Svi tekstovi ovog autora