Thompsonova potvrda teze o Hrvatskoj kao ”slučajnoj državi”

U ovo vrijeme, kad smo se već bili naviknuli na sporadične, pa i malo žešće ustaške resentimente u našemu društvu – smatrajući ih kao izolirane slučajeve raspamećenih i nerealiziranih budaletina koji su ipak tumor, ali benigni – nismo ni mogli slutiti da će se te crnokošuljaške intencije, sve tobože odrebata, mirno skutriti unutar institucionalnog povlađivanja od strane samostalne i suverene, međunarodno priznate i u vijenac pletenicâ punopravnim članstvom udomaćene Republike Hrvatske.

Vrag je odnio šalu, duh je pušten iz boce – da se poslužim uvriježenim floskulama iz kojih su već dobrano iscijeđeni i pjesničkost i metaforičnost – no, ustaški sentimenti postali su duhovni sedimenti i kancerogeni tjelesni konkrementi: nataložili su nam se u hrvatskom društvu baš kao bubrežni ili žučni kamenac, onamo, u tkivu gdje ih nikad ne bismo htjeli imati.

Još ne tako davno, aktualni predsjednik RH Zoran Milanović bio je ispalio nespretnu izjavu o Hrvatskoj kao – ”slučajnoj državi”. I, nakon toga, Milanovićeva tanka i debela crijeva, zajedno s dvanaesnikom, svi mediji, i ”mediji”, zbog te nezgrapne sintagme redovito su valjali po prašini svojih tiskovina ili u eteru vlastitih elektroničkih novina.

S druge strane, imali smo i konstataciju jednog od najvećih umova i najškolovanijih intelektualaca s ovih prostora, Igora Mandića – koji je uvijek bio spreman krenuti glavom onamo gdje nitko ne bi ni nogom – a čijem misaonom refleksu otela se i homeopatski otrovna dijagnoza u čijem otpusnom pismu stoji i batuda o Hrvatskoj kao – ”propalom projektu”.

On to nije lanuo paušalno, izvalivši atraktivnu besjedu koja će umah postati mamcem na koji će se rado upecati mnogi: i glupi glamci i pametni zubatci. Mandićev i fundamentalni i esencijalni argument za tu zvonku tiradu bila je množina hrvatskih branitelja – a i dandanas ih je nemali broj! – koji su sustavno potvrđivali tezu kako se: ”za ovakvu Hrvatsku nisu borili i ginuli”…

Jasno, nacionalističke razvojačene jedinice s jedinicama kao ocjenama još u osnovnoj školi (naročito iz povijesti!) uputile su kanonade verbalnih detonacija i na jednoga i na drugoga – s dugouzlaznim akcentom na Mandića – učinivši time njegov vispreni govornički bubotac do danas vrlo živim.

Gotovo da su ”slučajna država” i Hrvatska kao ”propali projekt” ušli u kolektivnu memoriju nacionalnog nam bića, postavši u isti mah i pravovjernim rodoljubnim limesom i neporecivom crtom domoljubnog razgraničenja.

Te dvije medijski uspjele agende postat će teniskom mrežom ponad koje će se suspektni domoljubi i ražalovani političari prignječeni kamenim izbornim pragom pokušavati sezonski dodvoravati najširem (ciklusnom, kao u cirkusu) glasačkom publikumu.

Naravno, uvijek, u svako doba i u dojednom kontekstu – navlaš u ovo recentno vrlo naelektrizirano vrijeme – valja obilato razrijediti ekstrakt prijesnih manipulatora koji, bajajući i trućajući o našoj vjekovječnoj domovini, rabe neodređeno ime – Hrvatska…

Uvjeren sam, takoreći, kako oni ”domoljubi” koji vrlo elegantno izbjegavaju izgovarati ili napisati puno ime svoje domovine – jerbo, Republika Hrvatska ime je njezino!!! – pod pojmom Hrvatske predmnijevaju isključivo ono nerealizirano govno od gubave i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, za čiju uspostavu niti su postojali izbori (pa za nju, jeste li to primijetili jadni desnoidnici-bestidnici, nitko nije ni glasovao i glasom joj dao legitimitet!?), i koja je jošte, svrhu svega, rukopoložena okrvavljenim šapama najvećih među zločincima svekolikog čovječanstva: Benita Mussolinija i Adolfa Hitlera.

Nije li im se obojici hrvatski izrod Ante Pavelić utiravao u šupče: jednomu kao uzdarje ustupajući dijelove hrvatskog teritorija, a od drugoga uzimajući recepte za kolektivna brutalna smaknuća nevinih u ovdašnjim koncentracijskim logorima, s Jasenovcem kao pokaznicom?

I, ako smo dosad imali jedan, deset, sto, tisuću, milijun, milijardu ili više razloga za pobiti one estradno zaigrane i žovijalne, retorički vrlo efektne frazeologije Milanovića i Mandića, svih tih milijardu, milijun, tisuću, sto ili deset mogućih argumenata svelo se na jedno jedincato opravdanje da je ova i ovakva (Republika?) Hrvatska, ustvari: i ”slučajna država” i ”propali projekt”. To jedno i jedincato opravdanje, razlog i argument ima i ime: Marko Perković Thompson ime je njegovo…

Ne ulazeći sad u njegovu glazbu, nego zaustavljajući se na političkom programu koji ona ozvučuje (premda, sve je u toj vrsti nazovi esetetike samo i isključivo politička propaganda, incestuozno jednoobrazna propaganda kao sijamski blizanac komunističkog agitpropa), svaki osviješteni homo sapiens u Republici Hrvatskoj mora se zapitati koliko je domoljublja pohranjeno u programima koji se eklatantno sukobljavaju s Ustavom RH i općenito s civilizacijskim dosezima u čijim smo se kvalifikacijama pripremali vjekovima? Često i krvlju…

Jesu li zaista popularnost Thompsonova i desetci tisuća njegovih gorljivih sljedbenika i obožavatelja dovoljan razlog da se na sve strane može negirati pojedine članke i paragrafe najvažnijeg nam državnog dokumenta, te da se nekažnjeno – ili tek sporadično kažnjivo! – uzvikuje urlik ”Za dom spremni” pod kojim su klana, umlaćivana i spaljivana muška i ženska – djeca!? (Namjerno navodim samo djecu, kako bih izbjegao razvodnjenost licitiranja brojem žrtava, budući da naša domaća desničarska bagra gadljivo umanjuje broj nevino umorena življa u Jasenovcu, kao da već i jedno jedino zaklano ili ugušeno dijete nije dovoljno monstruozan zločin…)

Pjevačka ikona hrvatske desnice, Marko Perković Thompson, niti jednom riječju nije iskoristio svoj utjecaj da bi propagirao univerzalne humanističke ideje i pozvao svoju publiku na poštovanje prema znanstveno dokazanim povijesnim faktima, te motivirao, naročito mladost, na otklon od svih onih poraznih značajki koje su hrvatski narod prije osam desetljeća osramotile zavazda.

Umjesto škole i pameti, on i bulumenta koja njime upravlja i hrani se politički, odlučili su se na poticanje nagona umjesto razuma u ljudima, reagiranje na podražaje koji ne računaju na razbor i pravednost.

I, nakon svega, u lancu manipulacija i iskrivljavanja povijesnih činjenica, atavističke odlike primatâ dosegnule su svoj finale: ako ne može drugačije, na raspolaganju su ostale još samo prijetnje. Nadamo se ”samo prijetnje”, budući da nakon njih slijedi što…?

Jerbo, u javno odaslanoj poruci putem društvene mreže Facebook, Marko Perković Thompson žali se što mu Grad Zagreb, na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, ne dopušta da nakon koncerta u Areni zakazanog za 27. prosinca isti ponovi i dan kasnije. Poteštat Tomašević, naime, donio je odluku da ako Thompson 27. prosinca otpjeva Bojnu Čavoglave s ustaškim urlikom ”Za dom – spremni!” da neće dozvoliti ponavljanje koncerta i 28. prosinca, što je Thompsonov menadžment već službeno zatražio.

Pjevač se u svojem patetičnom obraćanju zapitao ”gdje je tu legalizam?”, smatrajući kako je to ”kršenje ustavnog prava na rad”, da to određuje ”zločesti bolesni um”… itakodalje.

Nakon poduljeg ekspozea Thompson zagrebačkoj vlasti poručuje kako će 27. prosinca ”s ponosom pjevati pjesmu Bojna Čavoglave”, suprotstavljajući se, kako je također kazao, ”protuzakonitom divljaštvu i sektaškom ponašanju”. Sve uz odrješitost opasne prijetnje: ”ja ne pristajem da mi sad neka sekta određuje šta smijem, a šta ne smijem!”

Vrlo dobro! Legalno izabrana vlast na demokratskim izborima je sekta, a moralna klatež što plazi za ljubavlju naprama endehazijskim uspomenama je što? Društvena elita? Cvijet soli hrvatskoga naroda? Ili sol što obljutavi, kako nas pozivom na budnost upozorava Isukrst?

Pošto je gradonačelnik Tomašević i nakon ovoga prijesnog Thompsonovog istupa odgovorio kako neće odstupiti od već iznesenih stavova, bivši je ratnik odjenuo verbalnu uniformu, protumačivši Tomaševićevu izjavu kako je izvedena ”u maniri šerifa sa Divljeg zapada”, te pripomenuo: ”još jednom gradonačelnika Zagreba pozivam na razum”. Ne bude li, pak, gradonačelnik Zagreba, po njemu, razuman, što onda?

Thompson ne ostavlja mjesta dilemi, pa mirne duše zakucava prijetnju kakvu je danas nemoguće opravdati izvan trogloditskih društava ili država pod čizmom dušmana: ”U protivnom ćemo povući puno radikalnije poteze koji mu se neće svidjeti!”

Ako ovo nije bio dovoljan alarm za djelovanje policijskih i inih sigurnosnih službi Republike Hrvatske, onda doista nemamo više što dalje razmatrati i promišljati…

Jedino što još imamo na raspolaganju jest mali jedan pokus: pokušajmo se zapitati kako bi reagirao represivni aparat države da je bivša krnjozuba ove verbalne očnjake iscerila u pravcu premijera ili predsjednika RH?

A vidjeli smo kako je država agilna kad anonimni i ojađeni ”običan smrtnik”, u afektu, u istoj rečenici spoji glagol ”gađati” s imenicama ”premijer” i ”jaja”… Selektivna pravednost, zar ne? Selektivna pravna država, je l’ tako?

Ovom bezobraznom javnom prijetnjom upućenom neposredno zagrebačkom gradonačelniku, a u naravi cjelokupnom hrvatskom društvu, pjevač Thompson iskočio je iz korita uljudbe koju smo krvavo platili, te je tom gestom i najavom ”puno radikalnijih poteza” od pravnih koraka, potvrdio kao apodiktične aksiome one kolebljive hipoteze Milanovića i Mandića.

Zaista, zaista kažem vam, svojim vlastousno izgovorenim prijetnjama javno u po bijela dana, bez pravih reakcija pravnih i represivnih institucija ove zemlje, Marko Perković Thompson i službeno je verificirao kako je Republika Hrvatska, nažalost, i ”slučajna država” i ”propali projekt”.

Neka nam oproste i suze i krv prolivena!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Igor Mandić i – Crkva
    •  Album splitskog neoustaškog i neustavnog – primativizma

> Svi tekstovi ovog autora