Tito samo za vanjsku upotrebu

Nedosljednost je glavna karakteristika naše predsjednice. Dosljedno je nedosljedna ili, propagandnim rječnikom HDZ-a rečeno, vjerodostojno nedosljedna. Nije to nimalo lako. Demokršćanka si, a upražnjavaš jogu. Naglavačke iz Predsjedničkih dvora na Pantovčaku izbaciš bistu druga Tita, ali se u inozemstvu besramno hvališ s pola milijuna njegovih partizana.

S djecom u automobilu po za vožnju monotonom autoputu pjevušiš Thompsonove pjesme od kojih neke započinju i ustaškim pokličem, spominju Herceg-Bosnu kao dio Hrvatske, štoviše kao domovinsko “srce ponosno”, no u obraćanju bosansko-hercegovskoj vlasti tvrdit ćeš kako si za cjelovitu i snažnu susjednu nam Republiku.

Mogli bismo tako unedogled nabrajati nedosljednosti i licemjerne istupe naše energične predsjednice koja, kad vidi maskirnu maketu srpskog tenka, razbija šakom za potrebe HRT-a coffee stoliće, onako, tek toliko da nam pokaže kako ispunjava, pa makar i na kraju mandata, dano nam obećanje. Razbila žena mobiliju rek’o bi, istina u potpuno drugom kontekstu, jedan moj bivši redakcijski kolega.

Dosljedno je nedosljedna ili, propagandnim rječnikom HDZ-a rečeno, vjerodostojno nedosljedna. Nije to nimalo lako. Demokršćanka si, a upražnjavaš jogu. Naglavačke iz Predsjedničkih dvora na Pantovčaku izbaciš bistu druga Tita, ali se u inozemstvu besramno hvališ s pola milijuna njegovih partizana. Tito je dakle samo za vanjsku upotrebu, treba ga držati daleko od dohvata djece i mladih

Čemu sve to, ta nabrajanja i upozorenja, kad ju voli i bira nemali broj na vlas istih takvih kao ona. “Bogu fala likova” koji su bez mnogo dvojbi i premišljanja partijske knjižice zamijenili krštenicama i danas po mišljenje hrle u župe, na mise i ispovijedi, kao što su nekad odlazili u komitet.

Tamo nam naša lijepa, rigoroznom dijetom do linije Barbike istesana Koli, jogi usprkos kotira odlično.

Ti i takvi likovi, dakle, ne vide ama baš ništa sporno u licemjerstvu njezine politike. Pravdaju ga, odobravaju.

Pa neće valjda u Poljskoj, nakon isprike njemačkoga predsjednika, nakon što je Frank-Walter Steinmeier u nedjeljnome govoru u Wielunu zatražio oprost zbog strašnih zločina njegove zemlje u Drugom svjetskom ratu, naša predsjednica ispričati njoj omiljene priče o nesnalaženju Pavelića ili pak onu kako je bila u zabludi da je “Za dom spremni” staro, tradicijsko pozdravljanje Hrvata.

U Poljskoj smo, ako je vjerovati izvještajima, za potrebe svjetskih državnika prestali biti državljani i postali građani (“pola milijuna građana” koji su pridonijeli antifašističkoj borbi).

Hrvati i državljani, žrtve komunističkoga terora, Pavelićeve slike i grbovi s početnim bijelim poljem stranačkih kolega, laži o jogurtima – sve je to bilo za domaću uporabu, za biračko tijelo koje je umjesto monografija o Titu police bez knjiga ukrasilo onima o Tuđmanu, a uokvirene fotke iz JNA na noćnim ormarićima zamijenilo Gospom iz Međugorja, koja bez problema komuniste pretvara u vjernike.

Pratila sam pomno. Nije ovaj puta bilo ni željezne zavjese. Pretpostavljam da je shvatila kako ne može tu bajku prodavati u zemlji koja je svojevremeno na vlastitoj koži osjetila što je željezna zavjesa, zemlji koja je u to vrijeme samo sanjati mogla makar komadić slobode kretanja kakva je postojala u Jugoslaviji.

Apropos zavjese. Uvijek kad željeznu zavjesu spomene naša lijepa predsjednica, ja u glavi imam jasnu sliku aviona što ju vozi za socijalizma na školovanje u Ameriku, pa se pri polijetanju zalijeće u kompaktnu željeznu barikadu – probija blok, a ushićeni putnici plješću pilotu.

Čemu sve to, ta nabrajanja i upozorenja, kad ju voli i bira nemali broj na vlas istih takvih kao ona. “Bogu fala likova” koji su bez mnogo dvojbi i premišljanja partijske knjižice zamijenili krštenicama i danas po mišljenje hrle u župe, na mise i ispovijedi, kao što su nekad odlazili u komitet

Ne mogu pobjeći od te slike plavokosog djevojčurka iz okolice Rijeke, skutrenog kraj avionskoga prozora koji ne može dočekati slijetanje da se konačno do sita najede različitih jogurta.

Bi’će da je taj jogurt stvarno čudesno zdrava namirnica, čiji nedostatak u formativnoj dobi ostavlja trajne posljedice na karakter i kognitivne sposobnosti onih kojima je zbog socijalizma bio uskraćen. Kognitivna disonanca rekao bi njezin budući protukandidat s Princetona. Dobar dio nekadašnjih predsjedničinih sugrađana nema na sreću taj problem.

Njihovi su roditelji bubama, stojadinima, sarajevskim golfovima, renaultima 4 (zvali smo ih mali divovima) probijali tadašnju željeznu zavjesu na Kozini i portapake punili jogurtima, bananama, čokoladama, časopisima, pločama, garderobom…

Lijepih li vremena u kojima nije bilo potrebe jednu priču pričati vani, a drugu doma. Nije bilo te predsjedničke diskrepancije.

Predsjednica nam je i senzibilna. Jako osjetljiva. Ne samo na Pupovca i maskirne tenkove bez naoružanja. Suza joj začas zaiskri pod šumom plastičnih trepavica nad uspjesima nogometaša, na domoljubnu pjesmu.

Respekmeze je i životinje. Neudomljeni psi i udomljeni konji. Neki dan ju je kamera ulovila kako raznježeno gladi životinju koju su prije nje prethodnih godina tetošili Mesić i Josipović. Čita i dječici slikovnice po vrtićima.

Zato sam valjda i očekivala kako će takva, sva od emocije sazdana, nakon suludog pohoda šovinizmom motiviranih huligana posjetiti dječicu koju su ti koji slušaju po koncertima i autoputovima iste pjevače kao ona premlatili, ozlijedili.

Mislila sam posjetit će ih, odnijeti im “nepodobne čokoladice”, raspitati se za zdravlje njih i njihovih roditelja, pokazati urbi et orbi da nema ništa loše u navijanju za bilo koji klub (barem ona to razumije). Šipak. Ništa od toga. Za nju su očito stanovnici Uzdolja iza željezne zavjese. Nema suza i slikovnica za šestogodišnjaka nepodobnih krvnih zrnaca.

Sentimenta nema ni za u “grmlju ogrebane migrante”, ni za male srpske povratnike. Novinarsko upozoravanje na dosljednu nedosljednost predsjednice sve više zato nalikuje na nekakvu donkihotsku avanturu bez kraja i konca.

U zemlji mlakim osudama nasilja i Pavelićeva režima, a žestokom osudom Milorada Pupovca stvara klimu u kojoj su danas sasvim mogući fašistički batinaši koji će mlatiti i ubijati djecu drugih nacionalnosti. Treba li uopće ikome normalnome reći da su posljedice ovakve politike predsjednice i njezinih stranačkih kolega goleme – moguće i razorne

Svojevremeno je francuski teoretičar Roland Barthes napisao kako je ”nemoguće zamisliti jednu estetiku zasnovanu do kraja, potpuno, u svakom smislu, na zadovoljstvu potrošača, ma kakav god bio, ma kojoj klasi ili grupi pripadao, bez obzira na jezik i kulturu. Posljedice”, tvrdio je Barthes, ”bile bi goleme, moguće i razorne”.

Slično je i s politikom Kolinde Grabar-Kitarović koja pokušava biti dopadljiva svima, i desnoj većini u Hrvatskoj, ali zbog potrebe nekog budućeg posla i većini zemalja EU. Onih koje su se davno odredile prema fašizmu i nacizmu (u našem slučaju ustaštvu).

U zemlji mlakim osudama nasilja i Pavelićeva režima, a žestokom osudom Milorada Pupovca stvara klimu u kojoj su danas sasvim mogući fašistički batinaši koji će mlatiti i ubijati djecu drugih nacionalnosti.

Treba li uopće ikome normalnome reći da su posljedice takve politike predsjednice i njezinih stranačkih kolega goleme – moguće i razorne?

Za nju i njezine valjalo bi na predizborne plakate staviti upozorenje: ”Držati daleko od dohvata svih!”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora