Tko ima uši, neka čuje!

Američko društvo je duboko podijeljeno. Ovih dana se zaoštrila debata o porastu rasizma koji je latentno neprestance prisutan, a povremeno eksplodira nasiljem zbog smrtonosne policijske brutalnosti prema mladim afroameričkim kršiteljima zakona.

Političari i populacija su uvelike podijeljeni i po stavovima prema sve brojnijoj imigraciji i pitanju da li i kako legalizirati milijune koji su iz susjednog Meksika prije više godina ilegalno ušli u SAD i tu uz posao našli svoju novu domovinu koja ih nerado priznaje građanima istih prava.

Kršćanske crkve su uvelike podijeljene u pitanjima seksualne orijentacije, priznanja gay-brakova o kojima se ovih dana raspravlja na Vrhovnom sudu, a konstantni sukob između pro-life (prava nerođenog djeteta na život, to jest protivnika abortusa) i pro-choice (prava žene na izbor) ostaje jedno od pitanja koje izaziva najveće podjele u američkoj javnosti. Na ovo posljednje se moramo ovdje usputno osvrnuti zbog nekih dobrodošlih reakcija na našu posljednju kolumnu

Kršćanske crkve su uvelike podijeljene u pitanjima seksualne orijentacije, priznanja gay-brakova o kojima se ovih dana raspravlja na Vrhovnom sudu, a konstantni sukob između pro-life (prava nerođenog djeteta na život, to jest protivnika abortusa) i pro-choice (prava žene na izbor) ostaje jedno od pitanja koje izaziva najveće podjele u američkoj javnosti.

Na ovo posljednje se moramo ovdje usputno osvrnuti zbog nekih dobrodošlih reakcija na našu posljednju kolumnu. Pisao sam o dva nedavno preminula duhovno-intelektualna velikana američkog katoličkog elitnog sveučilišta Notre Dame. Dvojica mojih kritički raspoloženih, ali uvijek dobronamjernih čitalaca su mi prigovorila što uz pohvale legendarnom rektoru Hesburghu i glasovitom profesoru McBrienu nisam spomenuo katoličke kritike i kontroverze koje prate Notre Dame, pa i tu dvojicu, od konzervativaca osporavanih velikana. Odgovorit ću ukratko.

Glavni razlog zašto je veliki teolog i javni intelektualac Richard McBrien bio ”često kontroverzan” (priznanje rektora Jenkinsa) je bio u tome što je razmišljao vlastitom glavom. U svojim naširoko čitanim kolumnama i čestim televizijskim nastupima je otvoreno kritizirao neke biskupe zbog njihove uskogrudnosti i zloupotrebe crkvene vlasti, a posebno oštro je osuđivao one koji su umanjivali seksualne skandale i prikrivali pedofiliju unutar klera. McBrien je osim toga jasno iznosio ozbiljne razloge protiv celibata svećenstva i svoju otvorenost za svećeničko ređenje žena. Zamjeralo mu se i to što nije mogao sasvim prihvatiti crkveno učenje o kontracepciji.

Jedan me čitalac pita da li se Notre Dame uopće može smatrati katoličkim sveučilištem nakon što je predsjedniku Baracku Obami prije nekoliko godina dao otvorenu platformu da kao glavni govornik na svečanoj promociji propagira svoje liberalne stavove te mu povrh toga tom prigodom još dodijelio i počasni doktorat.

O čemu se zapravo radi? Nisam apologet Notre Damea i drugih uglednih katoličkih visokih učilišta koje konzervativniji dio Crkve smatra iskompromitiranim zbog većeg naglaska na akademskoj slobodi nego poslušnosti hijerarhiji i tradicionalnom učenju Crkve, posebno o (uvijek kontroverznim) pitanjima spolnosti.

Svečane promocije su na američkim školama uvijek najveći i veličanstveno proslavljen javni događaj. Glavni se govornici pažljivo biraju među najpoznatijim građanima, a nerijetko im se tom prigodom za izuzetne zasluge dodjeljuje počasni doktorat. Prošli smo puta spomenuli da o veličini rektora Hesburgha, uz mnoga druga papinska i predsjednička priznanja, svjedoči i to što mu je više od 150 američkih i svjetskih sveučilišta dodijelilo počasni doktorat.

Obama nije propagirao svoja uvjerenja, nego je pozvao studente i profesore kao i svekoliku javnost da otvore srca i umove prema onima suprotna mišljenja, kako bi svi skupa otkrili mogućnost zajedničkog jezika. Utjecajni govornik je naglasio da se dvije strane možda neće složiti oko pobačaja, ali se mogu složiti da je to teška odluka koju svaka žena mora donijeti. Pozvao je pristaše i protivnike prava na pobačaj da rade zajednički kako bi se smanjio broj žena koje traže pobačaj, usvojenje učinilo dostupnijim, te da zajednički pokažu konkretnu skrb i potporu za žene koje nose dijete do poroda

Istina je da su Obamin osporavani nastup i počasni doktorat isprovocirali mnoge negativne reakcije kod pro-life aktivista, pa je svečanost praćena bojkotom mnogih diplomanata i mjesnog biskupa. Neki diplomanti su svoje nezadovoljstvo izrazili na slikovit način obilježivši svoje promocijske kape upadljivim križevima i(li) otiscima dječjih stopala. To je svakako, uz upečatljive slike, bila atraktivna tema za prisutne medije iako su sva objektivna izvješća komentirala značaj događaja i dijaloški usmjerenu Obaminu poruku.

Stvari treba sagledati u njihovom širem kontekstu i u svjetlu dugogodišnjih diskusija o katoličkom identitetu njihovih najboljih sveučilišta među kojima su, uz Notre Dame, najprepoznatljiviji isusovački Georgetown i Boston College.

Debatu je ponajviše pokrenuo normativni dokument Ex Corde Ecclesiae (1990.) kojim je Ivan Pavao II., između ostalog, od katoličkih sveučilišta tražio “vjernost kršćanskoj poruci kako je izlaže Crkva”. Mnogi drže da je tim dokumentom ponajviše ciljano upravo na američka i ina visoka učilišta koja su uglavnom osnovali isusovci i koja su u međuvremenu krenula putem veće autonomije od crkvenih autoriteta kako bi se mogla slobodnije baviti znanstvenim radom i natjecati se u akademskoj izvrsnosti sa tamošnjim elitnim sekularnim sveučilištima.

Ta je značajna debata iznova aktualizirana kada je papa Franjo primio delegaciju Notre Damea na čelu s rektorom Jeningsom.

Konzervativni kritičari liberalizacije Notre Damea su i tom prigodom istakli kako skandal na Notre Dameu nije počeo davanjem platforme i počasti Obami, nego već 1967. godine, kada je tadašnji rektor Theodore Hesburgh (vidi opširnije o njemu u prethodnoj kolumni) skupa s akademskim liderima i budućim biskupima, poput kasnije proslavljenog nadbiskupa Washingtona Theodorea McCarricka koji je zatim postao utjecajnim nadbiskupom Washingtona, potpisao deklaraciju “Land O’ Lakes Statement on the Nature of the Contemporary Catholic University.”

Oni su, prema interpretaciji konzervativnih kritičara, tim dokumentom de facto proglasili deklaraciju neovisnosti o svim vanjskim i nutarnjim autoritetima, uključivši crkveni, te on označava rođendan modernog američkog katoličkog sveučilišta koje je vremenom postalo sve modernije i američko, ali sve manje (rimo)katoličko.

Da ne bude nesporazuma, citirajmo doslovno ključnu formulaciju navedenog dokumenta: “Katoličko sveučilište danas mora biti suvremeno u pravom smislu te riječi… Da bi se moglo učinkovito baviti nastavom i istraživanjem, ono mora imati pravu autonomiju i akademsku slobodu u odnosu na sve vlasti bilo koje vrste, laičke ili kleričke, izvan same akademske zajednice.”

Dakle, naglasit će najkonzistentniji među kritičarima, mnogo prije Obame su Notre Dame i njemu slična katolička sveučilišta u potrazi za akademskom izvrsnošću podlegla pritiscima liberalne ideologije sekularizacijom svog kurikuluma i profesora. Time je navodno katolička intelektualna tradicija marginalizirana, a zapošljavani su neki profesori koji su katolicizam reducirali na progresivne političke stavove.

“Kako se mi kao građani jedne žive i raznovrsne demokracije uključujemo u energičnu raspravu? Kako da svatko od nas ostane postojan u svojim načelima i bori se za ono što smatra ispravnim, a da ne demonizira one koji jednako snažno brane suprotna uvjerenja?” To su ključna pitanja slobode savjesti, kritičkog razmišljanja i nužnosti javne izmjene mišljenja i stajališta. Odgovorom na njih i mi u našem višestruko problematičnom postkomunističkom i naizgled etnoreligijski determiniranom kontekstu promičemo ili usporavamo razvoj naše slabašne demokracije. Tko ima uši da čuje neka čuje!

Vratimo se Obami, počasnom doktoru Sveučilišta Notre Dame i njegovom zapaženom govoru na jednoj od najrazvikanijih sveučilišnih promocija u Americi. Obama nije propagirao svoja uvjerenja, nego je pozvao studente i profesore kao i svekoliku javnost da otvore srca i umove prema onima suprotna mišljenja, kako bi svi skupa otkrili mogućnost zajedničkog jezika.

Utjecajni govornik je naglasio da se dvije strane možda neće složiti oko pobačaja, ali se mogu složiti da je to teška odluka koju svaka žena mora donijeti. Pozvao je pristaše i protivnike prava na pobačaj da rade zajednički kako bi se smanjio broj žena koje traže pobačaj, usvojenje učinilo dostupnijim, te da zajednički pokažu konkretnu skrb i potporu za žene koje nose dijete do poroda.

Nanizao je neka retorička pitanja koja zbog trajne relevancije zaslužuju da ih direktno citiramo. “Kako se mi kao građani jedne žive i raznovrsne demokracije uključujemo u energičnu raspravu? Kako da svatko od nas ostane postojan u svojim načelima i bori se za ono što smatra ispravnim, a da ne demonizira one koji jednako snažno brane suprotna uvjerenja?”

To su ključna pitanja slobode savjesti, kritičkog razmišljanja i nužnosti javne izmjene mišljenja i stajališta. Odgovorom na njih i mi u našem višestruko problematičnom postkomunističkom i naizgled etnoreligijski determiniranom kontekstu promičemo ili usporavamo razvoj naše slabašne demokracije. Tko ima uši da čuje neka čuje!

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora