Tko je svet? Kanonizacije su problematične

U nedjelju 20. listopada 2024. godine papa Franjo je proglasio 14 novih svetaca i svetica: mučenike ubijene u Damasku 1860. godine zbog vjernosti Katoličkoj Crkvi, zatim osnivača i osnivateljice redovničkih zajednica za socijalnu i duhovnu skrb siromaha.

Papa Franjo, već sada rekorder po broju proglašenja novih svetaca (manje svetica), premašio je papu Ivana Pavla II. već u prvoj godini pontifikata, kanoniziravši ”kolektivno” 813 stanovnika talijanskog grada Otranta. Oni su, naime, pod vodstvom sugrađanina Antonija Primalda, skromna tkalca, prkosili zahtjevu osmanlijskog osvajača Otranta, Ahmeda-paše Gedika, odbivši da se odreknu svoje katoličke vjere i pređu na islam.

Zbog toga Ahmed-paša naredio je da ih se pogubi, zajedno s velikim brojem drugih vjernika, svećenika i stolnog kaptola grada Otranta. Ujedno je zabranio da se pokopaju njihova tijela, tako da su više od godine dana ležala po ulicama grada, a da se nisu raspala, dok je cijelo mjesto obasjavalo čudotvorno svjetlo.

Vojskovođa Alfonso Aragonski naložio je da ih pokopaju na brežuljku gdje su bili ubijeni, a na kojem se nalazio antički hram božici Minervi, koji je prenamijenjen u crkvicu. Kasnije su pokopani u kripti napuljske katedrale.

Godine 1771. na inicijativu istoimenog potomka Antonija Primarda mučenici su proglašeni blaženicima, nakon što su se dogodila čudotvorna izlječenja nakon fizičkog kontakta bolesnika s posmrtnim dijelovima tijela mučenika, do kojih se dolazilo bušenjem lubanja pokopanih u kripti, a dobiveni koštani prah koristili su kao lijek.

Nikada prije toliki broj kandidata nije kanoniziran u jednom postupku. Sama ta činjenica izaziva skeptična pitanja glede opravdanosti takva čina. Odluku o njihovom proglašenju svetima donio je papa Benedikt XVI. i to 2007. godine, netom nakon što je na kongresu povjesničara o otrantskim mučenicima objavljen zaključak historiografskih istraživanja.

Zapravo nema nepobitnih dokaza za to da se taj i upravo takav događaj uopće dogodio jer nema vjerodostojnih povijesnih dokumenata o otrantskim mučenicima.

Jedan od više argumenata protiv smrti kršćana zbog mržnje prema vjeri – odium fidei – bio je osmanlijski običaj da se kršćanima, kao i svim drugim nemuslimanskim vjernicima, na nametnu posebni porezi, ali u Osmanlijskom Carstvu kršćani nisu ubijani zbog vjerske mržnje.

Unatoč tomu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret (Super naturam) o pokretanju procesa za njihovo proglašenje svetima. Dana 11. veljače 2013. godine, na dan kada će najaviti svoju ostavku, dao je otvoriti taj proces kanonizacije, a svome nasljedniku, papi Franji, ostavio je, bolje rečeno nametnuo, obavezu vođenja obreda proglašenja otrantskih mučenika svetima. Već samim tim činom, papa Franjo srušio je rekord Ivana Pavla II.

Međutim, poznato je da je papa Franjo, saznavši za osporavanu povijest otrantskih mučenika, ostao neugodno iznenađen i okajao svoj brzopleti iskorak, svjestan da će se on negativno odraziti i na javni dojam kanonizacija općenito.

Njemački teolog Norbert Scholl izrazio je svoje uvjerenje da je štovanje svetaca i svetica u Katoličkoj Crkvi, kao i način na koji određene osobe stižu ”do časti oltara”, postao anakron, i da je do sada u mnogočemu nespojiv s teološkim konceptom svetosti.

Smrt kao svjedočanstvo vjere bila je u najranijim kršćanskim zajednicama odličje zbog kojih su vjernici takve pokojnike proglasili svetima i mučenicima. Kad su nakon Konstantinova zaokreta kršćani bili priznati članovi društva, kad više nisu umirali mučeničkom smrću, druge su osobe mogle stjecati glas svetosti i biti kanonski priznati.

Tadašnje shvaćanje svetosti, naglašava spomenuti teolog, nije podrazumijevalo apsolutnu neku krepost, nedostižnu običnim smrtnicima. Kanonizacija je svečani papinski proglas, da je dotični kandidat ili kandidatkinja uz Boga. Svečana papina izjava je, skoro pa na razini papinske ”nezabludivosti proglašenja vjerske istine”.

Kako papa nepogrešivo zna da je dotična osoba doista svetačke biografije? I to tolikog broja čak 813 osoba. Kako za osobe, koje su umrle za svoju vjeru, kanonsko pravo nije propisalo najmanje jedno čudotvorno djelo, beatifikacija je mogla uslijediti na inicijativu bilo koje osobe nedvojbeno svetačkog života.

Za beatifikaciju potrebno je jedno čudo (osim ako nije po srijedi dekret o mučeništvu), a za kanonizaciju pak dva (isto). Liječnici dokazuju da je liječenje na aktualnom stanju medicinske struke nemoguće, a čudo se odlikuje po tome, što se na sadašnjem stanju znanosti ne može obrazložiti.

No ako se neko liječenje ne može prirodno obrazložiti danas, ne znači da se to neće moći u bližoj ili daljnjoj budućnosti zahvaljujući napretku medicine. Shvaćanje čuda i čudotvornih liječenja nadživjelo je znanstveni razvitak i ne bi smjelo biti više mjerodavno za kanonsko proglašenje crkveno priznatog čuda.

Iz tog je razloga proglašenje svecima zastarjelo, anakrono (Christ in der Gegenwart, br. 41/42).

Postoji još jedna ozbiljna zamjerka na račun proglašenja svetaca. Papa ih ”svečano proglašava” svecima – ”svečano” inače proglašavaju nauk Crkve snagom nezabludivosti. Proglašenje svecima crkveni nauk obvezuje svakoga vjernika. Kako Papa nezabludivo ustanovljuje da je bilo tko, bilo kada, živio nedvojbeno svetačkim životom? Znamo da se uvijek vodi ”proces” u dotičnom Dikasteriju za kauze, ali kako Papa ”zna”?

I pojam ”svetosti” treba podvrgnuti promišljanju i to u svjetlu biblijskog učenja o tome tko je svet. Norbert Scholl ističe da je Martin Luther, odbijajući svaki kult svetaca, mnogo bliži biblijskom izvoru ”Ja sam put, istina, život” (Ivan 14.6.). Samo Bog je svet.

Luterani ne poznaju nikakvo štovanje svetaca, ali priznaju uzoritost niza značajnih ličnosti koje nisu sveci vlastitim naporima, nego svjedoci božanske prisutnosti u njihovim životima. Dietrich Bonhoeffer je primjer ”novog” sveca, sveca prema shvaćanju, kakvo mogu s protestantima dijeliti i katolici.

Veći broj recentnije proglašenih novih svetaca uzima kao ishodište spoznaju da je ”samo Bog svet”, i da kanonizacija ne treba svetački život poistovjećivati sa životom bez mana i grijeha. Kanonizacija treba, štoviše, biti javno priznavanje da je novi svetac živio i svjedočio vjeru, ufanje i ljubav, i da je toliko uvjerljivo živio ovim krepostima da se to može i javno svjedočiti.

Primjer takva modela ”novog sveca” je beatificirani talijanski tinejdžer Carlo Acutis. Umro je 2006. godine kao petnaestogodišnjak te je pokopan, prema vlastitoj želji, u Assisiju. Mladić je pokazivao talent za informatičke znanosti, a isticao se izraženim štovanjem sv. Euharistije. Zbog toga je postao svjetski poznat.

Pripisuju mu se čudotvorna izlječenja (2018. i 2019.) pa je 2020. godine proglašen blaženikom. Svijetom su se pronijele vijesti da Carlovo tijelo počiva neraspadnuto u staklenom lijesu, i svaki demantiji crkvenih službenika i konzilijarnih liječnika ne uspijevaju iskorijeniti ushićenja vjernika i nekih svećenika, pravoga hypea oko tog blaženika.

”Tijelo je cjelovito, no nije neraspadnuto”, stoji u liječničkim biltenima. Istina je da je iz tijela, kad se već pojavio proces raspadanja, izvađeno srce, konzervirano u skladu s medicinskim metodama, i sada u pozlaćenoj monstranci kruži Europom.

To je primjer kulta relikvije, koji se od ranokršćanskih mrtvaca razvio, širio i održavao sve do danas. Poglavito kult oko relikvija je, koliko god ide u prilog čovjekovim potrebama uprizoriti nevidljivo, neshvatljiv i donekle učini se opipljivim ne-predmetno. Kult, koji je zalutao u sadašnje vrijeme, kao i putovanje relikvija sv. Franje Asiškog oko svijeta.

Kanonizacije papa imaju crkveno političke pozadine i implikacije, a pape koji kanoniziraju svoje prethodnike, sklone su uvjete ispunjavati prilično ležerno i velikodušno.

Svaki mučenik nacionalsocijalista teže dolazi do svetosti nego neki papa, kritički je napomenuo teolog Norbert Scholl. Brzina ima prednost u odnosu na savjesno ispitivanje. Samosakralizacija papa i papinstvo problematična je ne samo zbog toga, što ni jedan papa, uključen u proces kanonizacije, ne može biti neopterećen činjenicom da je pokojni papa njegov prethodnik, i da za pape, kao i za svakog drugog pokojnika važi De mortuis nil nisi bonum.

Norbert Scholl podsjetio je na to da je u svjetlu traumatičnih afera zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane crkvenih službenika, kanonizacija upravo za papu Wojtylu stvar o kojoj je trebalo još mnogo razmišljati, drugim riječima, dati si vremena. Crkveno političko kalkuliranje ne bi trebalo biti presudno.

Postavit ću i pitanje, je li svaka kanonizacija, poglavito kanonizacija papa, određenih biskupa (mislim na konkretan slučaj u Hrvatskoj) zaista egzistencijalna briga vjernika, i hoće li svi vjernici razumjeti svece, koji su ipak bili (i) djeca svojih vremena, sa svojim opterećenjima, brigama i zauzetostima. Njih kasnije generacije ne moraju nužno shvaćati niti dijeliti vjerske afinitete.

Razlog više da ovo crkveno samoreklamiranje treba svesti na razumnu mjeru, odnosno ostaviti ga i tražiti nove načine isticanja uzoritosti i novih kršćanskih uzora.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija
    •  Papa Franjo razočarao? ''Urotnici'' i skrupulozni vjernici
    •  Poznate varke i greške demografskih snova DP-a

> Svi tekstovi ovog autora