Totalitarni kontekst javne memorije (2)

Velika pohlepa kao ime grijeha korporativne ekonomije, je lice procesa globalizacije baš suprotno kontekstu kojeg bismo humanistički poželjeli za neki napredak ”ljudskog stanja”, suvremenog duštva.

Uz tako prevladavajuću ideologiju profita na planetu, tako besramnu, opscenu gramzivost, možda ćemo morati ostaviti nadu u bolji svijet iza sebe.

Era Velike pohlepe znači da su društva, posebice takozvanog prosvijećenog, deklinirajućeg, paradoksalno dekadentnog Zapada, zasićena bjesnilom osvajanja i superiornosti, umjesto ideologijom mira, zajedničkog dobra i zaštite našeg prirodnog staništa. Paradoks je u licemjerju u kojem riječi nikad nisu bile ispravnije a praksa nikad pogubnija.

Ponovo ćemo morati, ne valjda kroz katarzu svjetskog rata, definirati neku bolju fazu razvitka čovječanstva kojem tehnološka pamet daleko pretječe svaku duhovnu ambiciju.

Svaka tehnološka revolucija se dala preživjeti i konačno je bila bar unekoliko zauzdana. Za ovu 4. u kojoj živimo nismo spremni, a 5. već sad definiramo kao konačnu uspostavu kontrole nad svijetom koji smo stvorili. Za opće dobro.

Izgleda, očito, da nas naše memorijske institucije pa i njihove struke, skupa s poviješću nisu uspjele nadići svoj zadatak skupljanja znanja: svijet je ukupno prebogat, ali je bogatsvo raspodijeljeno jedva išta bolje no u srednjem vijeku. Kao i AI danas, kao apoteoza znanja, tako ni svi prethodni oblici cvatućeg znanja nisu značili više nego veće mogućnosti i veće odgovornosti: ali, ljudska vrsta raspolaže šansama kojima nije dorasla.

Jednom, kad joj AI i robotika surovo nametnu svoju superiornost, a i jedno i drugo nas već prerasta, trebat će nam sva kreativnost da nadživimo svoju eugeničku projekciju: gledajući matematički ili statistički bit ćemo  nespretni i nemoćni pred kapacitetom nove tehnologije.

Naizgled glupavo, preostaje nam da, besposleni, djelujemo kao eksponati još nepoznatog muzeja stvarnosti u kojoj smo mi bili arbitri. No, o tom literatura tek nastaje. Usput, globalizacija kao amerikanizacija ili kao solidarno jedinstvo različitosti, – na malom, tijesnom, fragilnom planetu, su oprečna tumačenja termina.

Zato, procvat muzeja nije znak našeg napretka, nego naših nevolja i pokušaj odgovora na promjenjive potrebe. Muzeji su snaga koja ponovno uspostavlja, rekonstruira ili izmišlja ono što bi inače činilo dio trenutnog, operativnog, funkcionalnog sustava vrijednosti ili bi se razvijalo kao prirodni odgovor na promjenjive okolnosti. To znači da smo izgubili prirodnu mudrost koju ima svaka kultura, ako se ispravno tumači. Ali, izmislili smo efikasne, grandiozne memorijske institucije da to nadoknadimo i premašimo.

Globalizacija je naziv ogromnog paketa problema koji nosimo na svojim leđima, olakšavajući doktrinu stalnog rasta i legitimizirajući neprestana osvajanja kao koncept prirodnog ljudskog ponašanja i obrazac za razvoj ljudskih društava. Ako se dogodi, kako je najprije izgledalo, kao potpuno osvajanje prirode, ili njeno podrvrgavanje, kako savjetuje Biblija, to je vjerojatni kraj čovječanstva koje prolazi kriterije sadašnje definicije.

Istočni grijeh zapadne civilizacije je KORPORACIJA kao slijepo nastojanje za što bržu i najveću zaradu u ime organiziranog interesa.

Korporacijski duh u ljudskim umovima evocira instinktivno vođenu primitivnu hordu ili čopor hijena koji love svoj plijen. Je li zbog toga korporacija anonimno društvo, grupa, gruppo, holding ili druga imena koja sugeriraju njihov bezličan karakter?

Zajedništvo i umreženi interesi na osnovama građenja identiteta i cjeline akoje su potom mogle suradnjivati na skupnim interesima stvorilo je svijet. Dotjerano do paroksizma, može ga jednako i iuništiti. Zbog tog primitivnog, agresivnog karaktera koji krije? Vjerojatno.

Financijalizacija svijeta pokazala je da korporacije mogu degradirati u vazda opakije oblike izrabljivanja. Oni uništavaju tkivo društva porobljavanjem pravnog sustava, redefiniranjem ekonomskog sustava, razgradnjom koncepta društvenog ugovora u politici i posvemašnjim obezvrjeđenjem zajednice kroz prividnu glorifikaciju pojedinačnih ljudskih prava.

Zamagljujući ideale kolektivnog blagostanja u zdravom društvu, oni konačno dekonstruiraju i obezvrijeđuju sustave vrijednosti na kojima se kultura temelji. Njihov strateški plijen su načini pamćenja i konstrukcija javnog pamćenja, koje zauzvrat razvija kriterije za sve igrače u društvu, postavlja kriterije, sustave vrijednosti, stvara normu(e) i očekivanja.

Uništenom novinarskom profesijom koju su u potpunosti preuzeli, stvorili su, umjesto demokracije kako tvrde, baršunasti totalitarizam. Ali, baršunasta rukavica sadrži željeznu šaku, – naučili su svi koji su ozbiljno oštetili njihov interes.

Korumpirani, licemjerni svijet donositelja odluka, javno smatra one koji govore iskreno ili postavljaju pitanja poželjnim ”žviždačima”, kune se u potrebu za građanskom hrabrošću ali se s njima surovo obračunava.

Eh da, da ne bi bilo da je korupcija ograničena, recimo u Europi, na njen jug, treba znati da je su nepoštenje i nekompetentnost koji jednako krase i sjever Europe, jednako oblici korumpiranosti.

Govorimo o politici. U korporacijama, pošteni ostaju zauvijek zatvoreni u kavezima nižeg managementa.

Ako je globalizacija prvotno izgledala kao amerikanizacija koja služi unipolarnom svijetu da stvori podlogu svojeg vladanja, sad izgleda kao namjerna anarhija u kojoj je i demokracija nemoguća jer se svaki oblik umrežavanja zdravih zajedničkih interesa zasnovanih na društvenim idealima dezavuira kaosom i beskonačnim rasipanjem u destruktivnom individualiziranju.

Civilno društvo (a kakvo bi inače trebalo biti?) proklamirano je kao legitimni, alternativni mehanizam institucijama i profesijama čiji je zadatak prosperitet društva, a metoda, – demokracija, – kao neprestano re-definiranje interesa, kao stalna pažnja nad birokratskim i cehovskim privilegijama.

Primijetili ste i sami: i umjetnost i znanost i intelektualci i institucije, – svi oni u službi javnih građanskih interesa, su ili ugroženi ili u nestajanju jer su opasni izvori nepristranog, živahnog društvenog uvida kojem je cilj društvena harmonija, vladavima prava, mir… sve ono što čini društvo sretnijim. Siromašan, moralno nezainteresiran i nezaposlen građanin je idealan materijal korporativnih snaga kad napadaju sve oblike odgovornog društvenog dogovaranja.

(Ovaj tekst u dva nastavka, je trostruko uvećan i poboljšan tekst triju potpoglavlja, 7, 8 i 9 ”Great Greed” etc. iz knjige Public memory in a deluded society: Notes of a lecturer dostupne na https://icofom.mini.icom.museum/wp-content/uploads/sites/18/2022/11/2022_tomislav_sola_public_memory.pdf , kao i na https://www.mnemosophy.com/the-vault.)

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Totalitarni kontekst javne memorije (1)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (2)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa
    •  Optužba za teorije zavjere – lak način diskreditiranja
    •  Amaterizam se tumači kao demokratska sloboda

> Svi tekstovi ovog autora