autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (5)

AUTOR: Tomislav Šola / 20.02.2026.

Tomislav Šola

Da su moji sugovornici iz struke učili prirodu muzeja od G. H. Riviere-a (muzeologa, dugogodišnjeg direktora svjetske muzejske organizacije, jednog od osnivača ekomuzeja) znali bi da je poštovanje rada bilo i temeljna vrijednost koncepta ekomuzeja.

Bila je privilegija biti njegov student. Usput, taj koncept ekomuzeja je bio epohalna inovacija u cijelom sektoru baštine ali je, ulivši se u rijeku baštinskih struka, izgubio i značaj i razumijevanje i potencijal, – skoro kao neka moda koja nas je predugo držala fasciniranima.

Malom broju je taj koncept ostao kao trajna poezija koja je tumačila alkemiju pretvaranja znanja u mudrost.

U prirodi muzeja nije uzimanje nego davanje, dakle ne uzimanje nego vraćanje.

Već par godina se tema dramatizirala na činjenici kolonijalne pljačke, ali muzeji su često i na razne načine uzimali životu da bi (rekosmo to već) bolje pokazali kakav je kad je stvaran i ”živ”.

Za volju slučajnika koji, nevini, nalete na ovu kolumnu spomenut ću paradoks koji bi mogao biti moto i moje davne knjige posvećene kritici muzeja (”Eternity does not live here any more – a glossary of museum sins”; dostupna je na https://www.mnemosophy.com/the-vault; mislim da je još uvijek jedina autorska knjiga s područja u cjelosti posveća toj temi). Taj paradoks kaže: kustosi ubijaju životinje da bi njima, jednom kad ih prepariraju, pokazali kao izgledaju kad su žive. Ili, kako je rekao Kenneth Hudson: ”Punjeni tigar u muzeju nije tigar nego punjeni tigar u muzeju”.

No ima ih još, a spominjem tu temu usput jer kad se zgražam nad svijetom koji ne razumije muzeje i osiromašuje i njih i kulturu, onda treba pošteno priznati da mnogi promašuju svrhu znanja i svoje javno poslanje. No, i to je golema tema izvan ovog fokusa, pa i o tome u nekoj drugoj prilici.

No, da ipak ne izdam namjeru iz naslova: tom totalnom kapitalizmu, masi koja s odobravanjem ili rezignacijom promatra divljanje Velike Pohlepe koja u ime profita uništava sve vrijednosne sustave, odgovaraju jedino siromasni građani ali i siromašni, mučaljivi i zbunjeni muzeji.

Muzej zajednice je očitovanje sigurnog, potrebnog i slobodnog muzeja. Svi muzeji u SAD-u su privatni i gotovo u cjelosti ovise o svojim privatnim financijerima. Mjesto u ”board of trustees” (to su ”ugledni” građani koji predstavljaju ”javni interes”) se za Metropolitan muzej u New Yorku plaća desetke miliona dolara godišnje, a baš te osobe koje tamo žele biti zbog privatnog prestiža, mijenjaju direktore i odobravaju program. Mislite li da će odobriti da se ponešto od kolonijalnog, napljačkanog blaga vrati pravim vlasnicima?

Mogu kustosi imati svoje mišljenje, ali ga ne smiju izreći. Jedna skoro zatajena, odbačena knjiga (Dubin, Steven, C. Displays of Power: Memory and Amnesia in the American Museum. NYU Press, 1999.) baš opisuje te kustoske/direktorske sudbine, a o drugoj, relativno nedavnoj, sam i sam pisao https://www.mnemosophy.com/_files/ugd/3fdf65_e6a86d99d319461689b39adeead03471.pdf?index=true

Valjalo bi da i jednu i drugu svatko iz muzejske struke pročita.

Dakle, svijet se od doba tradicionalnih muzeja promijenio i učinio vidljivim njihovu nesposbnost da se nose s problemima svojih korisnika.

Sticajem okolnosti međunarodne konferencije The Best in Heritage koja već 25 godina predstavlja nacionalne i međunarodne laureate muzejskih, konzervatorskih i, općenitije, baštinskih projekata, samo jedna od instanci koje svjedoče da postoji inspirativna, smjela, maštovita strukovna, kustoska elita koja dokazuje važnost institucija javne memorije u praksi.

Usput, iako se Hrvatska odrekla te konferencije, svjedočim da to nije konferencija kao većina drugih gdje se sudionici nadmeću u teoretiziranju ili gdje se sakupljaju bodovi za doktorate i napredovanja, nego susret s najboljima i najkreativnijima među nama: svake godine, obično sa pet kontinenata.

Ono što je važno je slijedeće: prava strukovna elita svjesna je opasnosti za suvremenu instituciju muzjea i zna da joj može parirati jedino relevancijom proizvoda.

”Selfie-muzeji” i razne ”immersive” tvorevine i atrakcije privatnog, poduzetničkog sektora unose kaos u medijski prostor i javnu pamet. Tako se umanjuje razumijevanje i važnost društvenog poslanja institucija javne memorije, posebice muzeja.

Da ne svjedočimo polaganoj propasti obrazovanja mislili bismo da je to samo naša, muzejska neprispjelost. Tko će u društvu bez istine, društvu bez činjenica, u kulturi laži, u džungli manipuliranih ideja, izmišljenih sugovornika, virtualne, proširene stvarnosti, govoriti o stvarnoj stvarnosti ako ne mi?

Akreditirana, pouzdana, vjerodostojna i utemeljena sposobnost memorijskih institucija da nam osigura stalno ”čvrsto tlo” pod nogama, stabilnu vezu s realnošću, – to je čini mi se, najbolja garancija njihovog opstanka i uspjeha.

(Ovaj je tekst u nastavcima je preveden, peterostruko uvećan i aktualiziran pod–odlomak ”11. Total capitalism, the poor and museums”, iz knjige Public Memory in a Deluded Society: Notes of a Lecturer, koju je moguće pronaći na https://icofom.mini.icom.museum/wp–content/uploads/sites/18/2022/11/2022_tomislav_sola_public_memory.pdf, kao i na https://www.mnemosophy.com/the–vault). Ta ista, unekoliko drugačija verzija na engleskom jeziku, objavljenja je na: https://independent.academia.edu/TomislavSola

Knjiga je izdana i na ruskom jeziku.)

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: