autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Totemizam, religija, neuroza

AUTOR: Erich Fromm / 20.08.2016.

Erich Fromm

Povijesna religija uvijek je iznova kapitulirala pred svjetovnom vlašću i stupala u kompromise s njom. Nije se neprekidno i nepopustljivo suprotstavljala, kad je svjetovna vlast kršila duh religioznih ideala; naprotiv, i sama je stalno sudjelovala u tom nasilju.

Susrećemo li se s totemizmom u našoj kulturi? Da, i to u velikoj mjeri – premda ljudi koji od toga pate i ne pomišljaju da zatraže pomoć psihijatra.

Čovjek koji je bezgranično odan svojoj državi ili svojoj političkoj stranci, kojem je jedino mjerilo vrijednosti i istinitosti interes države ili stranke, za koga je zastava, kao simbol vlastite grupe, upravo sveti predmet, pripada religiji klana i obožavanja totema, čak i ako je to savršeno racionalan sustav u njegovim očima (što, naravno, vjeruju svi poklonici bilo koje primitivne religije).

Ako želimo shvatiti kako su sustavi poput fašizma ili staljinizma mogli opčiniti milijune ljudi, spremne da žrtvuju svoj integritet i um principu ”moja domovina, kakva bila da bila“, mi moramo razmotriti totemsko, religiozno svojstvo njihove orijentacije.

Povijesna religija uvijek je iznova kapitulirala pred svjetovnom vlašću i stupala u kompromise s njom. Nije se neprekidno i nepopustljivo suprotstavljala, kad je svjetovna vlast kršila duh religioznih ideala; naprotiv, i sama je stalno sudjelovala u tom nasilju

Još jedan oblik privatne religije, veoma raširene premda ne i dominantne u našoj kulturi, predstavlja religija čistoće. Sljedbenici ove religije imaju jedno vrhunsko mjerilo vrijednosti, prema kojem prosuđuju ljude – red i čistoću.

Ova pojava bila je napadno prisutna u reakcijama mnogih američkih vojnika za vrijeme II. svjetskog rata. Oni su često, suprotno svojim političkim uvjerenjima, vrednovali saveznika i neprijatelja sa stajališta ove religije. Na toj skali vrijednosti visoko su kotirali Englezi i Nijemci, a nisko Francuzi i Talijani.

U osnovi, religija reda i čistoće ne razlikuje se bitno od nekih izrazito ritualističkih religioznih sustava, gdje se čovjek ritualima čišćenja nastoji osloboditi zla i steći sigurnost striktnim provođenjem rituala reda.

Postoji značajna razlika između religioznog kulta i neuroze, koja kult čini mnogo pogodnijim za sticanje sigurnosti.

Uzmemo li da pacijent s neurotskom fiksacijom na oca živi u kulturi gdje je obožavanje predaka opće prihvaćen kult, on će svoje osjećaje dijeliti s drugim ljudima i neće se osjećati izoliran. A upravo je taj osjećaj izoliranosti, isključenosti iz društva, ona bolna žaoka svake neuroze.

Čak i najiracionalnija orijentacija, ukoliko ima veći broj sljedbenika, daje pojedincu osjećaj jedinstva s drugima i izvjesni stupanj sigurnosti i stabilnosti, koji nedostaje neurotičaru.

Ne postoji ništa, ma koliko nehumano, loše ili iracionalno bilo, što ne bi pružalo bar neko olakšanje, ukoliko se dijeli s grupom.

U osnovi, religija reda i čistoće ne razlikuje se bitno od nekih izrazito ritualističkih religioznih sustava, gdje se čovjek ritualima čišćenja nastoji osloboditi zla i steći sigurnost striktnim provođenjem rituala reda

Najuvjerljiviji dokaz za ovu tvrdnju možemo naći u pojavama masovne zaslijepljenosti, čiji smo bili, i još uvijek smo, svjedoci.

Jednom kad doktrina, koliko god iracionalna ona bila, osvoji vlast u društvu, milijuni ljudi će joj radije vjerovati, nego se osjećati prognani i izolirani.

Ove ideje vode jednom važnom razmatranju o ulozi religije. Ako se čovjek tako lako vraća na primitivne oblike religije, nije li uloga suvremenih monoteističkih religija u tome da spase čovjeka od takve regresije?

Nije li vjerovanje u Boga jamstvo protiv povratka obožavanja predaka, totema ili zlatnog teleta?

To bi zaista bilo tako da je religija uspjela oblikovati karakter čovjeka u skladu sa svojim proklamiranim idealima. Ali povijesna religija uvijek je iznova kapitulirala pred svjetovnom vlašću i stupala u kompromise sa njom. Mnogo se više bavila nekim dogmama negoli ostvarivenjem ljubavi i skromnosti u svakodnevnom životu.

Nije se neprekidno i nepopustljivo suprotstavljala, kad je svjetovna vlast kršila duh religioznih ideala; naprotiv, i sama je stalno sudjelovala u tom nasilju.

Da crkve zastupaju istinski duh Deset zapovijedi ili Zlatnog pravila, a ne samo riječi, mogle bi biti moćne snage koje spriječavaju povratak obožavanju idola.

Ali kako je to više izuzetak nego pravilo, mora se postaviti pitanje, i to ne s antireligioznog stajališta, nego iz brige za čovjekovu dušu: Možemo li povjeriti crkvi da bude zastupnik religioznih potreba, ili moramo odvojiti ove potrebe od organizirane, tradicionalne religije, da bi spriječili rasulo naše moralne strukture?

Preuzeto sa: Erich Fromm, Psihoanaliza i religija, V.B.Z., Zagreb, 2000, str. 37-39.

(Prenosimo s portala Prometej.ba).

Još tekstova ovog autora:

> Svi tekstovi ovog autora