Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

Prošlo je već 14 godina otkako sam na jednom regionalnom slavonskom portalu sa svojim ishodištem i sjedištem u Našicama, pa zatim i u jednom regionalnom listu, pisao nešto što smo se mi tada usudili nazvati kolumnom, iako bi se iz ove perspektive dalo razgovarati o tome koliko su to uistinu bili tekstovi kolumnističkog formata. No, nije uvijek važna forma, važna je namjera, i po mogućnosti sadržaj, zar ne?

Bio je to niz tekstova napisanih u periodu od 2010. do 2011. godine koje sam nazvao ”Metanoia”, tekstova namijenjenih široj publici, tekstova s nekakvom (često biblijsko-teološkom) porukom, a nadam se i s nekakvom poukom.

Na prvu, bilo mi je teško prisjetiti se zašto sam prestao pisati, ali znam da se nisam posvađao s urednikom, niti se promijenila urednička politika, a nisam bio ni cenzuriran. Otišao sam pogledati u arhivu svojih tekstova i pokušao rekonstruirati eventualne razloge prestanka suradnje, i zaključio da je razlog bio taj što je navedeni regionalni list nažalost prestao izlaziti, a suradnja na portalu se više nije ponovno uspostavila.

Možda smo bili tužni i razočarani što list više ne izlazi, možda su se promijenile moje životne okolnosti i mogućnosti, a možda je jednostavno ”presušila” inspiracija. U svakom slučaju, tada sam imao 27 godina, danas imam 41, i nekako se nadam da sam i nešto naučio u tih 14 godina, da sam donekle i sazrio, da sam sakupio nešto životnog iskustva, i da danas možda mogu i svojim pisanjem pružiti nešto više nego tada.

Ovaj je tekst pokušaj oživljavanja, ili možda bolje reći ”uskršavanja” ”Metanoie”, s nadom da će suradnja ovaj puta trajati ipak nešto duže (ovdje bi sad išao onaj smajlić koji namiguje, kad bi to urednik i pomalo uštogljeni format kolumne dopustio). 😉

Možda ću ponekad prikladno ”uskrsnuti” i poneki tekst iz toga vremena, jer što se realno, osim valjda mene samoga, promijenilo od 2011. do 2025. godine? Koliko se promijenilo društvo? Koliko se promijenila politika? Koliko se promijenila Crkva? Koliko su se promijenili ljudi? Koliko se promijenila Hrvatska, pa čak i svijet? Netko će reći da se nije ništa promijenilo, a netko drugi će pak reći da se sve promijenilo.

Ako se samo malo osvrnemo unazad i prisjetimo početka drugog desetljeća 21. stoljeća, ili preciznije rečeno 2011. godine kao fokusom ove reminiscencije, i usporedimo s godinom u kojoj se trenutačno nalazimo, predsjednik Republike Hrvatske tada je bio Ivo Josipović, predsjednica Vlade RH bila je Jadranka Kosor, a iste te godine predsjednikom je Vlade postao Zoran Milanović, Hrvatska još uvijek nije bila članicom Europske unije, a sanjala je to postati, dok je Velika Britanija to još uvijek bila, a možda nije ni sanjala da za pet godina više neće biti, predsjednik SAD-a bio je Barack Obama, Donald Trump bavio se više biznisom i šou-biznisom nego politikom, globalna pandemija virusa bila je samo filmskim scenarijem, pjevačica Adele vladala je stranim glazbenim top-listama, a TBF domaćim, papa je bio Benedikt XVI, AI je bio daleka budućnost, Luka Modrić igrao je još za Tottenham Hotspur, a portal Autograf još nije pokrenut…

Od tada do danas puno je toga novog, a ipak: ”Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9). Nažalost… ili na sreću.

Dobro, a što je s našim mislima, srcima, težnjama, čežnjama i umovima općenito? Kakvi su bili 2011., a kakvi su danas?

Osobno, moj je um danas puno manje zauzet politikom i političkim zbivanjima i djelovanjem, nego što je tada bio, ne zato što ne vjerujem više u politički angažman pojedinca ili što sam se možda na bilo koji način razočarao u politiku, već više time što na hrvatskom političkom nebu više ne vidim neku stranku ili pojedinca s jasnom ideologijom s kojom/kojim bih se ja osobno mogao poistovjetiti.

E sad, ili sam se ja promijenio ili su se stranke i političari promijenili? Vjerojatno oboje na svoj način. Zbog toga osjećam veliku promjenu mojega uma u smislu njegovoga oslobađanja, i shvaćanja da nisu svi HDZ-ovci isti, kao što nisu isti niti svi SDP-ovci, ili Most-ovci ili Možemo-vci, ili bilo koji drugi, već da u svakoj stranci ima i dobrih i manje dobrih i sposobnih i manje sposobnih pojedinaca.

Realnost je to koja oslobađa čovjeka od očekivanja i stavljanja svojeg pouzdanja u nekog smrtnog čovjeka ili nesavršenu ideologiju. No, priznajem, potrebno mi je još puno raditi na vlastitim mislima, srcu, težnjama, čežnjama, umu, karakteru, slabostima…

To sam ja, a što je s našim društvom? Nezahvalno je komentirati, jer svatko od nas je neminovno ili dio problema ili potencijalno rješenje. Lakše je imati problem za svako rješenje, nego obrnuto, lakše je kritizirati nego rješavati, lakše je biti oporba nego vlast (znam da se neće svi složiti s time), lakše je rušiti nego stvarati…

Stoga, ako pošteno sagledamo sebe i stanje svojeg uma i usporedimo ga sa stanjem uma nacije, vidjet ćemo da smo otprilike tu negdje u prosjeku, iako ćemo nesumnjivo konstatirati da je ”svijet sve luđi” i da mi nemamo ništa s time.

Kako god bilo, osobno mi se čini da je svijet, i naše društvo, puno anksiozniji nego što je bio prije petnaestak godina. Čini mi se da je i neispunjeniji, nesretniji, neostvareniji, i kao da nije siguran kamo ide, niti što će biti sutra. Ponovno strahujemo od nekakvoga hladnog, nuklearnog pa i Trećeg (svjetskog) rata.

Uistinu, što je s dušom našeg društva, društva koje se smatra religioznim, štoviše većinski kršćanskim?

Pitao sam se prije 15 godina, a pitam se i sada: kako je moguće da je društvo koje se deklarira i smatra tako religioznim, rekao bih čak i pobožnim, u isto vrijeme i nesretno, anksiozno, materijalističko, a nažalost i korumpirano?

E, pa moguće je, zato što istinska vjera nije etiketa ili deklaracija, već inspiracija za promjenu življenja, ponašanja, govorenja, te transformacija naše osobe i našeg uma. To je ono što nam je trebalo tada, a što nam je prijeko potrebno i sada, kako meni, tako vrlo izgledno i Vama koji to upravo sada čitate.

No, čak i da jesam u pravu, kako to postići? U biti, vrlo je jednostavno, jer kao što je rekao Aldous Huxley: ”Jedini dio svemira koji sigurno možete poboljšati jeste vi sami.” Stoga, probajmo promijeniti naš um, razmišljanje i pogled na svijet, tako da imamo više povjerenja jednih prema drugima, da smo pošteniji jedni prema drugima, da pružamo više osmijeha jedni drugima, da više volimo jedni druge, da smo ljubazniji jedni prema drugima, da smo više tu jedni za druge…

Ako ne možete sami, zatražite Boga za pomoć i promjenu Vašeg uma, činio je to već i prije kod drugih ljudi, čini to i danas, i činit će i nadalje, pa zašto ne bi i Vama, a to je istinska metanoia, transformacija i promjena uma koja nam svima (još uvijek) treba.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora