Treba nam nova Hrvatska, ali nama trebaju i nježnost i snaga

Na ovogodišnjem Prideu, ove subote, 8. lipnja u Zagrebu, nisam bio. Nalazio sam se u Sarajevu na snimanju emisije ”Vrijeme suodgovornosti” koju već neko vrijeme uređujem i vodim na FACE TV.

Dragan Markovina u osvrtu na portalu Telegram, pa i zbog velikog odaziva građana Prideu, kaže da se kultura prosvjeda ipak počela ukorjenjivati u društvo.

”Svemu ovome je u temelju ipak stajao prvi zagrebački Pride, bez obzira na to što su predstavnici tadašnje koalicijske vlasti sudjelovali na njemu. On je, naime, prije svega bio nevjerojatno hrabar čin koji nije imao isključivu namjeru utjecaja na javne politike, nego mu je ništa manje bitan segment bila ideja o promjeni društvene svijesti. On je to smjerao na nacionalnoj razini, dočim je prvi splitski Pride, jednako riskantan i brutalan, to želio postići na regionalnoj razini.

Danas, kad s odmakom od 18 godina promatramo zagrebački Pride, pa i splitski koji će se održati idućeg vikenda, jasno je da su u tome uspjeli i da postoji značajan broj od nekoliko tisuća ljudi koji su se spremni kontinuirano svojom voljom okupljati i hodati za širenje prostora slobode. To pak ne samo da nije malo, nego, ma koliko stidljivo, svjedoči o svojevrsnoj emancipaciji građanskog društva od države i politike”, piše Markovina.

Prije svakog početka pisanja, baš svaki tjedan, pogledam u malu sliku s lijeve strane mojega radnog stola. Na njoj je Gotovac. Tada postajem svjestan svega onog što mi je bilo na pameti kada sam pokrenuo emisiju ”Vrijeme suodgovornosti”, a kao nastavak mog kolumnističkog rada: onog časa kad više ne bude skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada budemo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa kada jedni drugima okrenemo leđa, sve je došlo u pitanje – i čovjek i naš svijet

Pošto sam, zajedno s Vesnom Teršelič, bio voditelj tog prvog Pridea u Zagrebu (sa i do Zrinjevca) i pošto živo pamtim teške scene nasilja i mržnje prema svima nama okupljenima na Prideu, ne mogu nego dati za pravo kolegi Markovini. Situacija je stvarno kudikamo bolja i ohrabrujuća premda daleko od onoga što bi zaista teško stanje tražilo od zrelih građana. Na primjer, ja zaista ne mogu vjerovati kako se pred svima nama gasi brodogradnja i ništa, ej, ništa. Vlast se jedva zakašljala. U Puli se nisu oglasili ni toliko razvikani ”branitelji”, a kamoli obični ljudi.

Ova tema, građanska hrabrost i potreba da se očitujemo kada nešto ne valja ili kada je potrebno zagovarati ugrožena prava, bilo koja, povod su današnje kolumne.

Ja ne vjerujem, napisao sam ne jednom, u vjersku grupaciju, stranku ili u ljude koji ne rade za druge. I odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, svako klanjanje snazi, svaku zavist, svaku neiskrenost, svaku nevjeru, svako nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, svako pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, svako izrabljivanje tuđe dobrote, svako manipuliranje, svako obmanjivanje.

Ja od vas, mojih sugrađana, i od sebe tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost.

Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti, jer je ona u mojim mislima, kao što je bila i u Vladinim, prije svega odgovornost prema drugima i prema svijetu.

Veoma se radujem ovim kolumnama, jer bez obzira na to što ih ispisujem već bez prestanka od travnja 1995., zaista, bez tjedna pauze, iznova imam razloga za optimizam: koliko god da su neki od vas ljuti i loše raspoloženi, obeshrabreni i nemotivirani, odnosno, ako odluke vladajućih budu utjecale na naše sudbine kako baš i ne bismo željeli, neka ne bude izgubljen mir naših zajednički provedenih dana. Ja želim raditi, mene vlast ne zanima, mene zanima služenje.

Nama trebaju nježnost i snaga. Nježnost da se prihvatimo takvima kakvi jesmo. Snaga da odlučimo biti boljima. Puno boljima. Nemamo pravo varati ni sebe ni druge.

Ja ne vjerujem, napisao sam ne jednom, u vjersku grupaciju, stranku ili u ljude koji ne rade za druge. I odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, svako klanjanje snazi, svaku zavist, svaku neiskrenost, svaku nevjeru, svako nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, svako pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, svako izrabljivanje tuđe dobrote, svako manipuliranje, svako obmanjivanje

Svi smo mi skloni preziranju ljudi. Kritika ne znači uvijek i prezir. I mnogo je lakše trošiti vrijeme na načelnu nego na konkretnu odgovornost. Ja sam ovime što sam rekao sigurno bio previše načelan. Pokušajmo biti plodni, ali i konkretni ljudi. Ja sam i danas ovim tekstom još jednom izašao pred vas jer želim preuzeti svoj dio odgovornosti.

Puno sam toga već proživio, naročito u ovih 40 godina novinarenja (iako isključivo od novinarstva živim od ožujka 1992., dakle 27 godina), ali ni na koji način za hrvatsku stvar i za našu slobodu nisam umoran! Jer sam spreman mijenjati stvari, jer u tom i jest mladost – da si hrabar i sposoban raditi i misliti drukčije od ostalih.

U politici, ali i u novinarstvu, doista je potrebno učiniti sve da, poštujući se uzajamno, izbjegavajući bilo kakve materijalne, brojčane i druge mjere, pokušamo naći najbolja rješenja.

Zato ću i dalje biti kritičan i otvoreno formulirati svoje ideje tako da se o njima može raspravljati, ali da ih se ne može ignorirati ili na bilo koji drugi način skidati s dnevnog reda bez obzira na to koliko vrijede. Jer se nažalost događa da povijest stvori priliku za divove, a pojave se patuljci. Povijest stvori priliku za velike misli, a pojave se ljudi kojima je najdraža velika laž, igranje ispod stola, pogodovanje mediokritetima, u sebi i oko sebe.

Ja svim srcem želim da se to Hrvatskoj ne dogodi, nego da uspije naći prave ljude za ove naše velike, doista velike teme koje obrađujem u ovim kolumnama.

Otvorenost, jasnoća i ono što se često naziva transparentnost jedini su okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve.

Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti kao prijedloge za gradnju svoje budućnosti.

Nasuprot tome, na našu veliku žalost, politički život se u Hrvatskoj još uvijek dijeli s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike. Jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da su politika i političko novinarstvo najčasniji poslovi koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava naše najzagonetnije pitanje, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.

Svi smo mi skloni preziranju ljudi. Kritika ne znači uvijek i prezir. I mnogo je lakše trošiti vrijeme na načelnu nego na konkretnu odgovornost. Ja sam ovime što sam rekao sigurno bio previše načelan. Pokušajmo biti plodni, ali i konkretni ljudi. Ja sam i danas ovim tekstom još jednom izašao pred vas jer želim preuzeti svoj dio odgovornosti

Moderni svijet je u svom filozofskom sadržaju ispunjen gotovo isključivo pitanjem odnosa ja-ti, ja-mi. Mi taj odnos trebamo rješavati tako da nikada više u Hrvatskoj nitko, ni zajednica ni drugi pojedinac, ne dođe u priliku da nekome uskrati slobodu i pravo da u toj slobodi ostvari svoje ideje, naravno uz onu ogradu koju cijeli suvremeni svijet već dva stoljeća napominje, a to je Kantova napomena da pritom moja sloboda ne smije umanjivati slobodu drugih.

Moja je dužnost da kritički i slobodno, u skladu sa svojim političkim uvjerenjima, razmatram sve činjenice o kojima ovisi sreća našega društva. To je ultimativno poslanje svakog kolumnista. Ma koliko ponekad bili sami u našim stavovima.

Ja se ni danas, kao ni kada sam bio posve mlad, ne bojim samoće; ne bojim je se zato jer sam duboko uvjeren da u toj samoći doista prebiva sa mnom stalno moja Domovina i da sam ja njoj vjeran. Hoću biti kao Vlado Gotovac: pošten i autentičan domoljub, sav predan mojim sugrađanima.

Čovjek se ne smije odreći svega što ga čini individualnim bićem, svoje slobode i posebnosti, svoje pojedinačnosti, jer ako prestane biti pojedinac i postane puki član kolektiva (komunističkog, nacionalnog, religijskog…), on je izgubljen. To je sve Gotovac sažeto izrazio ovim riječima: ”Postoji samo jedan zločin – raznolikost. Postoji samo jedan neprijatelj – vječnost. Postoji samo jedan krivac – pojedinac”.

”Htio sam nešto učiniti za Domovinu. Ali, probudio sam se. Izgovarajući slučajne riječi: Bolje je sanjati nego biti budan za Hrvatsku. A najbolje je to ne otkriti. Onda, skinuti zastavu, potpaliti vatru nad glavom, bezbrižan prema plamenu, otići tamo gdje tragovi ne ostaju…”.

Prisjetimo se još ljepših riječi Vlade Gotovca: ”Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla” (Iz završne riječi obrane Vlade Gotovca sa suđenja u Zagrebu, 1981.).

Govoreći za Švedsku televiziju 1977., što će ga koštati slobode, kaže: ”Dilema Zapada i čitavog suvremenog svijeta jest kako zajedno biti pravedni i slobodni. To je centralno pitanje. Naime, suvremenom svijetu se nameće misao da je bitno da je on pravedan, o slobodi se malo misli i još se manje na njoj inzistira (…) Ja sam duboko uvjeren, da svijet u kojemu nema pravde ne može biti slobodan; niti svijet u kome nema slobode ne može biti pravedan. Ne vjerujem da se u suvremenom svijetu može realizirati bilo kakva socijalna pravda ako u njoj ljudi ne budu slobodni i ako do te socijalne pravde ne bude došlo u jednoj slobodnoj, istinski slobodnoj, pluralističkoj razmjeni mišljenja.”

Otvorenost, jasnoća i ono što se često naziva transparentnost jedini su okvir u kojem Hrvatska mora živjeti politički, ali to ne znači da se sve što se u politici događa mora događati na taj način da svatko i u svakom trenutku zna sve

O tome kako i na koji način doći ne samo do socijalne pravde nego i do toga da čovjek u njoj ispuni sve svoje ljudske zadaće, da bude maksimalno, moralno, intelektualno i u svakom drugom pogledu slobodno biće i da živi doista u skladu sa svojim ljudskim potrebama i mogućnostima, eh, o tome želim pisati i zato sam, uostalom, pokrenuo ovu kolumnu.

Prije svakog početka pisanja, baš svaki tjedan, pogledam u malu sliku s lijeve strane mojega radnog stola. Na njoj je Gotovac. Tada postajem svjestan svega onog što mi je bilo na pameti kada sam pokrenuo emisiju ”Vrijeme suodgovornosti”, a kao nastavak mog kolumnističkog rada: onog časa kad više ne bude skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada budemo pristajali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa kada jedni drugima okrenemo leđa, sve je došlo u pitanje – i čovjek i naš svijet.

Izađimo svaki puta kada je potrebno na ulice i trgove, pišimo i debatirajmo: tražimo novu Hrvatsku, ali tako da ostane solidarna, pravedna i jednaka za sve.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora