Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak

Bio bih ništarija kada se ne bih osvrnuo na činjenicu da je umro Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) i, što je važnije, pouzdan svjedok komunističke represije prema političkim zatvorenicima u SFRJ. Ništarija zato što jako dugo šutim o Čičku, uvjeren da se bez adekvatne revizije mog slučaja, i to u HHO-u, ne može razriješiti problem koji je Čičak stvorio kada je pred članove i članice postavio ovakav ultimatum: ”ili Pilsel ili ja”.

Taj se problem može riješiti, ja ga želim riješiti, jer nisam kriv što je Čičak u nekom trenutku počeo razvijati bijes na mene pa se služio i neistinama kao kada je za tjednik Nacional, novinaru Maroju Mihoviloviću (koji je to dao objaviti bez da me pita što ja o tomu imam reći, čime je pogazio načela dobrog novinarstva) izjavio da me Ivić Pašalić ”ubacio u HHO da ga iznutra rasturim”.

Sada kada radim na ispravljenom i proširenom izdanju ”Argentinskog romana” imat ću priliku tu situaciju pojasniti in extenso s obzirom na to da izdavač izdanja iz 2014., Danijel Žderić iz Profila, tada nije bio sklon da ventiliram slučaj pa me molio da maksimalno reduciram prostor tom sukobu i Čičku u knjizi. Tih ograničenja sada više nemam, izdavač moje nove knjige je VBZ.

Kako je počeo bijes Čička na mene mislim da se slikovito može prikazati trenutkom kada je pokojni Ivo Banac pojasnio Čičku da ga George Soroš ne želi primiti (u pitanju je bio pokušaj Čička da se umiješa u unutarnje poslove Instituta otvoreno društvo i radu pokojne direktorice Karmen Bašić), pa je vodstvo HHO-a odlučilo da delegaciju Odbora za razgovor sa Sorošem u Hotelu Esplanade (kada smo obrazložili značajni budžet za rad HHO-a nakon ”Oluje”) predvodim ja, kao potpredsjednik Odbora, a ne on. Čičak je tada, kada je donesena odluka tko ide na razgovor sa Sorošem, izgubio živce, vikao i, vjerujem, počeo sa suludom konstrukcijom da ga ja želim maknuti s čelnog mjesta.

Kako rekoh, detalje koje čuvam dati ću u knjizi, ali ne i ovdje, ne stanu, nije red, pak me je tada podržala moja odvjetnica, pokojna Dafinka Večerina, koja je protestno istupila iz HHO-a nakon što sam izbačen iz članstva i potakla, jer je i ona bila žrtva komunističkog progona, pa je znala što znači čuvati arhivsku građu koja se tiče tvoje glave.

Elem, Čičak je mislio da je u toj stvari ”pobijedio” iako je cijela situacija bila ružna, nestatutarna i toksična (bile su tu, među inim stvarima, i neke malverzacije o kojima smo članstvu ukazivali Vjekoslav Magaš i ja), ali HHO je postao, nakon mog izbacivanja, udruga iz koje odlaze brojni vrlo kvalitetni ljudi (popis je zaista impozantan).

Nisu bile lake te prve godine, po gotovo ne za nas koji smo bili i ”terenski ljudi”, silno smo se trošili, emotivno i fizički ponajprije, zato je odvjetnik Čedo Prodanović mogao signalizirati put ”izlaska iz krize” kada je na ključnom plenumu (jer ja sam odbijao otići i rekao svima da me izvole izbaciti) na Čičkov ultimatum (”Ili Pilsel ili ja”) kazao, od prilike: ”Važan nam je Čičak, svakako nam je važan i Pilsel, ali interes HHO-a je da s nama ostane Čičak”. Nije bilo jednostavno, ali se tada ipak skupilo dovoljno ruku za moje udaljavanje iz Odbora.

Zanima li ova tema sadašnje članstvo HHO-a, nisam siguran. Uostalom, treba njima sada ostaviti prostora za žalovanje i treba im pružiti ruku i glas sućuti (sahrana Ivana Zvonimira Čička je zakazana za srijedu 13. studenog u 13:30 sati na Mirogoju, pred dvoranama krematorija).

Budući da je javna stvar da Čičak nije želio razgovarati više sa mnom, iskoristio sam kolumnu da najkraće što se može pojasnim problem, ali ne želim ostati na tomu. O Čičku treba kazati nekoliko bitnih stvari, osim ustanoviti da je imao prgavu narav.

Kao prvo, silno je volio Hrvatsku. Žudio je za time da naša zemlja postane okvir za slobodne ljude. Kao ”proljećar” je odslužio kaznu koju je on doživljavao i koja može biti označena kao komunistička represija (u Lepoglavi). Svjedočio da njega nisu tukli, ali da je znao kako se nekim drugim zatvorenicima ”pušta električna struka kroz genitalije”, ”daje serum istine” ili ih se ”provlači kroz batine”.

Zatim, pokušao je biti dobar otac i muž.

Treće, vjerovao je u Isusa Krista spasitelja i otkupitelja te se vrlo često nadahnjivao kršćanskim naukom i tradicijom.

Četvrto, bio je, bez obzira na neka lutanja, gorljiv pobornik borbe za ljudska prava.

Posljednje, mario je za opće dobro i za kvalitetu naše demokracije.

Sve ga to čini osobom koju valja pamtiti i čiji život treba proučavati: u nekim aspektima (koje traže revalorizaciju), Čičak ostaje uzor.

Ja sam davno njemu oprostio što mi je označio život, kako sam ja to doživio, značajnom nepravdom. Trebalo mi je, doduše, neko vrijeme da shvatim da je bilo moguće da on vrši nepravdu iako je sam bio žrtva nepravde, i to doista velike. Što se toga tiče, ja sam njemu ipak zahvalan za mnoge situacije u kojima se pokazao ljudima brat.

Ja sam suosnivač, prvi tajnik, bivši član Izvršnog odbora i bivši potpredsjednik HHO-a. Da nisam imao to iskustvo u životu, mnogo bi toga drugačije prošlo, uostalom, ni moje novinarenje ni moj teološki rad ne bi imali značaj kakav imaju. Dugujem to i Čičku.

Hoće li mu se naše društvo i država odužiti, ja to sada ne znam, ali bi trebali. U onomu u čemu se još moramo pokazati, a Čičak je zagovarao, je u spomeniku žrtvama komunističke represije (i poslijeratnog terora). Napravi li Hrvatska takav spomenik, neizravno, kazat će se da je Čičak (i mnogi drugi) ostavio traga. Dabome da je ostavio!

Jasno je da Tuđman i Manolić nisu sebe mogli lustrirati devedesetih. Donekle se može razumjeti da HDZ i SDP, kao naše najvažnije stranke, nisu bile voljne dovesti nas u neki ”smiraj povijesti”. Ono što je neprihvatljivo jest da se mnogima ne tiču godine uzništva za Čička, Gotovca, Budišu, Paragu, Paradžika, braću Veselica…

Da me odvjetnica Zvjezdana Znidarčić nije preporučila Ivanu Zvonimiru Čičku (poznavali su se kao sudionici Hrvatskog proljeća, ali i kao katolici (gospođa Zvjezdana je gostovala u mojoj emisiji ”In medias res” na OTV-u 1992. i stekla je, valjda, dobar utisak o mladom novinaru, katoliku i studentu teologije na Kaptolu, Hrvatu iz Argentine bez dlake na jeziku), možda ne bih mogao svjedočiti o Čičku. Ovako, kao netko tko je našu borbu za ljudska prava pratio iz prvih redova, imam obavezu kazati da ne mogu biti u pravo oni koji zagovaraju ljudska prava i osobito ”suočavanje s prošlošću”, ali nemaju ni snage ni volje da prihvate činjenicu represije nad onima koji su glasnije zagovarali Hrvatsku.

S Čičkom, sada također mrtvim, ja želim postupati pošteno. Matvejević će za Gotovca napisati: ”Njegovo je iskustvo stopilo filozofiju i književni (esejistički) diskurs do sinteze koja je potpunija i prirodnija negoli u ranijim djelima (…) Malo tko danas, među esejistima i pjesnicima, na hrvatskom i srpskom jezičnom području, u jugoslavenskim književnostima uopće, umije pisati tako jezgrovito i smisleno kao što Gotovac piše” (u recenziji rukopise Gotovčeve knjige ”Moj slučaj” koju su uredili Slavko Goldstein Božo Kovačević, a izdala 1989. Cankarjeva založba, Ljubljana-Zagreb). Osobito su dojmljive knjige ”Zabranjena vječnost” i ”Znakovi za Hrvatsku”. Godine 1995 izlazi u dogovoru s urednicom Jelenom Hekman sedam svezaka ”Izabranih djela” (Biblioteka Svjetski pisci – Djela, Nakladnog zavoda Globus).

Možda ja nisam tomu dorastao, ali kad tad će se morati napisati nešto valjano o Ivanu Zvonimiru Čičku. Istina, učinio je neke nepojmljive greške, kao kada je ni krivog ni dužnog, oklevetao dubrovačkog kapetana Kristu Laptala, ali je živio za ljudska prava, bio je u punom smislu te riječi branitelj ili zagovaratelj ljudskih prava, osobito pripadnika manjina i slabih.

Mnoge važne ljude, poput Gotovca, Hrvati sve slabije pamte, na vlastitu nesreću. Rekao bih da dok pamtimo, trebamo dobiti i takav spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?
    •  Bojim se da bi šef P.E.N.-a i Papu proglasio velikosrbinom

> Svi tekstovi ovog autora