Trebali bismo prihvatiti ruske muškarce koji odbijaju rat

Muškarce koji ovih dana pokušavaju bježati iz Rusije i uglavnom stižu do bivših južnosovjetskih republika i do Turske, a najveći sretnici i do Aerodroma Nikola Tesla u Beogradu, Europljani su dužni tretirati upravo onako kako su prije nekoliko mjeseci tretirali žene i djecu koji su u izbjegličkim kolonama stizali iz Ukrajine.

Ovi ljudi jednako su nezaštićeni, jednako obezdomovljeni, izbačeni iz svoje životne svakodnevice, lišeni svih svojih prethodnih snova i planova.

Pritom, oni su žrtve iste politike kao i žene i djeca iz Ukrajine, koje smo primili širom raskriljenih zagrljaja, ne razmišljajući pretjerano o tome što su, tko su i čiji su.

Svi koji pate i stradavaju, naši su. Kao što smo i mi, ili kao što su neki nama bliski, u vrijeme kada su patili i stradavali nalazili dom kod nekih sebi nepoznatih ljudi. I to, uglavnom, ljudi sa Zapada.

Nije se, međutim, još čuo nijedan glas milosti, nijedan glas ljudskoga bratstva i solidarnosti prema muškarcima koji iz Rusije pokušavaju bilo kamo bježati nakon što je Vladimir Putin proglasio mobilizaciju za rat u Ukrajini. U Hrvatskoj nijedan ministar niti ministrica, gradonačelnik, župan, niti čelnik Crvenog križa nije, makar i formalno, izjavio dobrodošlicu muškarcima koji bježe od mobilizacije iz Rusije (opaska uredništva Autografa: pretpostavljamo da se autor referira samo na vlast jer smo objavili apel građana i NV organizacija koji je i urednik ovog portala potpisao).

Zašto bježe, zašto ne izađu na ulice, ne demonstriraju protiv vlasti, zašto ne sruše Putina s vlasti? Već čujem ove naše kako postavljaju ovakva pitanja.

Muškarci koji bježe iz Rusije to čine iz razloga koji je vrlo sličan razlozima zbog kojih se prije nekoliko mjeseci tolike žene i djeca iz Ukrajine nisu odlučili goloruki boriti protiv ruskog agresora, nego su krenuli u zbjeg.

Postoje okolnosti u kojima otpor postaje nemoguć. Kao što postoje i ljudske prirode koje za takav otpor nisu stvorene. Pitati se zašto ljudi, bilo muškarci ili žene, bježe umjesto da ratuju protiv rata ustvari znači pitati se zašto ti ljudi nisu spremni da se kao samoubojice žrtvuju za neku ideju, nego bježe preko granice u život.

Takva su pitanja nehumana. Iza njih stoji leden, primitivan, nenačitan i u osnovi rasistički um. Ako ljudima već ne želite pomoći, nemojte nikad govoriti zašto im ne želite pomoći. Nemojte tražiti opravdanja. Loše zvuče.

Muškarce koji pokušavaju pobjeći iz Rusije valjalo bi prihvatiti u Europi, pogotovu u Hrvatskoj, pomoći im, pružiti mogućnost za život zato što su ti muškarci isti oni naši ljudi kao ukrajinske žene i djeca.

Bježeći od mobilizacije oni svjesno bježe od onog s čime smo mi koji smo solidarni s Ukrajinom, kao i sami Ukrajinci, zapravo imali problem. Oni se tim bijegom izjednačavaju s nama i s Ukrajincima. Nije to akt njihove solidarnosti, ali jest način da u potpunosti skinu sa sebe odgovornost za ono što je Vladimir Putin učinio i u njihovo ime. Cijena koju pritom plaćaju ogromna je. Oni žrtvuju svoj građanski integritet, bježe u svijet u kojemu su nitko i ništa.

Ali oni ne bježe iz ispravnih razloga, već vas čujem kako vičete, nego bježe zato što se plaše da ne poginu, bježe zato što su kukavice! Nije pristojno, nije ni moralno baviti se razlozima zbog kojih bilo koji od ruskih muškaraca bježi od rata i mobilizacije.

Znak je to zabrinjavajućeg nacionalizma, rasizma, ljudske bešćutnosti, ali i još nečega drugog: upravo to, bolje od ičega drugog, pokazuje da s Ukrajincima niste solidarni zato što su Ukrajinci napadnuti niti zato što su Ukrajinci po bilo čemu ispravna strana u ovome ratu, nego ih podržavate zato što oni nisu Rusi, dok Ruse mrzite upravo zato što su Rusi, bez obzira na to kako se u kojoj situaciji ponašaju.

Naravno da mnogi, pa možda i većina muškaraca iz Rusije bježe od rata i mobilizacije u strahu za vlastiti život, a ne iz načelnih političkih, ideoloških i kulturoloških razloga. I naravno da je među njima mnogo onih koji su prethodno, možda, i glasali za Vladimira Putina. Ali makar to bilo i iz straha, oni su naši ljudi, na našoj su strani, mi smo im nešto dužni. Dužni smo im život.

Naš dug se tiče svakoga onog metka koji ti muškarci neće ispaliti osvajajući ukrajinsku zemlju. Ukrajinsku, ili bilo čiju drugu.

Osim toga, nije li bolesno raspitivati se o motivima bilo koga tko odlazi u zbjeg? Nije li bolesno na osnovu tih motiva donositi odluku o tome hoćete li mu pomoći ili nećete?

Čujem vas kako dalje vičete: ali iz Rusije mogu pobjeći samo oni koji imaju novaca, a što ćemo sa sirotinjom? Čak kada bi i ovo bilo tačno, a baš i nije: u čemu se sastoji krivnja čovjeka koji ima novca i ne želi ići u rat? Po čemu je ispravniji onaj koji nema novaca i ne želi ići u rat? I je li od čovjeka koji ima novaca i ne želi ići u rat ispravniji, možda, onaj koji nema novaca i želi ići u rat?

Nevjerojatno je zapravo čega se sve čovjek u stanju domisliti kad ne želi pomoći drugome čovjeku. Nevjerojatno je čime sve peremo, ribamo, dezinficiramo našu savjest. Nevjerojatno je kakve smo samo hulje.

Slijedi obrana paranojom: možda ti muškarci ne bježe od mobilizacije, urlate vi dalje, nego ih Vladimir Putin šalje da nas špijuniraju, okupiraju, destabiliziraju. Neobično je kako se niste sjetili da nam je Putin, možda, i ukrajinske žene i djecu poslao da nas špijuniraju.

Meke su, naime, i vrlo propusne kulturološke i identitetske granice između zaraćenih svjetova, tako da to, barem u paranoidnim projekcijama, uopće ne bi trebalo biti nemoguće. Samo, što nas to čini toliko važnim da bi nam Vladimir Putin slao svoje uhode i špijune, maskirane i isprepadane muškarce koji nastoje izbjeći odlazak u rat?

I što to oni mogu saznati o nama što mi već o sebi nismo rekli? Šalje ih da destabiliziraju prilike u Hrvatskoj? Ili da šire rusku propagandu? Što bi nam to ruski muškarci u bijegu od rata mogli reći, što bi to oni mogli uraditi što bi tako izmijenilo naš način života, našu kulturu i političko uređenje?

Meni se čini da s ovom vašom paranoidnom prispodobom muškarci koji iz Rusije bježe od mobilizacije poprimaju osobine onih muškaraca iz muslimanskih zemalja Afrike te Bliskog i Srednjeg istoka koje već godinama popularno nazivamo migrantima. Migrante smo diskvalificirali jer su muslimani, a ruske ćemo muškarce diskvalificirati jer su pravoslavci. Koji je onda stvarni razlog zbog kojeg podržavamo Ukrajinu i Ukrajince? To što su napadnuti i što brane svoju zemlju, ili to što nisu Rusi, a ponekad nisu ni pravoslavci? 

Nakon što ste kliznuli u paranoju, nabrzinu se sabirete i pokušavate s racionalnim argumentom: ako prihvatimo ruske muškarce koji bježe od rata, upozoravate, možda ćemo time fatalno pogoršati međunarodni položaj Hrvatske. Recimo, možda ćemo time razbjesniti Vladimira Putina!

Malo je vjerojatno da je Putina briga za sudbinu ruskih dezertera, ali ako ga je stvarno briga, onda će se najprije naljutiti na Srbiju. Beograd je ovih dana, tjedana i mjeseci pun izbjeglih Rusa. Zabrinuti, umorni i uglavnom tužni ljudi, svojim sam ih očima gledao i proučavao, nisu ni sjena onih rasipnih, veselih i divljih ruskih turista po Dalmaciji i Istri od prije nekoliko godina. Kreću se poput sjena, podsjećaju na ukrajinske izbjeglice u Hrvatskoj, ne razlikuju se od ukrajinskih izbjeglica u Srbiji, i ne predstavljaju baš nikoga i baš ništa, osim samih sebe. 

Motivi koji su nas vodili da prihvaćamo ukrajinske žene i djecu, kao i ono malo ukrajinskih muškaraca koji nisu pošli u rat, trebali bi nas danas voditi da prihvatimo ruske muškarce, kao i ono malo ruskih žena i djece koji su pobjegli s njima. Naravno, osim u slučaju da smo prethodno bili vođeni nekim drugim motivima, koji, opet, s ljudskom solidarnošću nemaju nikakve veze.

Naša hladnoća prema ruskim muškarcima, nezainteresiranost za njihove sudbine, mogla bi samo proširiti prethodnu pripovijest o ledu naših srca, kojom smo dočekivali migrante. Ruski muškarac dokaz je da možeš biti i bijeli kršćanin, a da te mi svejedno gledamo kao crnog Pakistanca, Afrikanca, Jemenca…

Na kraju, ova po naše savjesti neugodna priča može imati i svoje rodno, da ne kažemo i spolno značenje. Prema ženama i djeci još ćemo imati milosti, jer su žene i djeca slabi i nezaštićeni. Muškarce ćemo, međutim, goniti u rat i u smrt, i neće nas zbog toga mučiti savjest. Umirivat ćemo svoje duše pripovijestima da su oni ionako takvi, fanatizirani su i nasilni, i bolje je s njima ne imati nikakva posla. Naročito Rusi.

Svi su oni isti, čujem vas kako mrmljate. Oduvijek su bili isti svi oni kojima smo odbijali pomoći, ne vodeći računa o tome da ćemo i mi jednom tako nekome biti svi isti. Da bismo na kraju, kako vjernici vjeruju, svi isti na Sudnji dan došli pred Boga. A on će nas onda razvrstavati.

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Ruske bismo muškarce koji odbijaju ići u rat trebali prihvatiti onako kako smo prihvaćali ukrajinske žene i djecu).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora