Trebamo biti maleni. Uz Romera. Predugo trpimo ”velike Hrvate”

Nakon dugih godina ponovo sam se radovao jednoj kanonizaciji. U nedjelju 14. listopada papa Franjo je svecima proglasio nadbiskupa El Salvadora ÓscaraRomera, papu Pavla VI. te još nekoliko blaženika, ali ja se veselim svetom Romeru jer se veselim zbog radosti mojih latinoameričkih siromaha.

ÓscarArnulfoRomero y Galdámez je rođen 15. kolovoza 1917. u El Salvadoru, u mjestu CuidadBarrios (do 1883. se ono zvalo Cacahuatique), 103 km istočno od glavnoga grada San Salvadora. Za svećenika je zaređen 4. travnja 1942., a za biskupa 1974.godine. Nadbiskup San Salvadora postaje 1977. dolazeći s konzervativnih pozicija.

Nakon ubojstva njegova velikog prijatelja, svećenika isusovca Rutilija Grandea (12. ožujka 1977.) počinje trogodišnje razdoblje snažnog mirotvornog rada, rada za prava siromašnih i prozivanja državnog terorizma. Ubijen je 24. ožujka 1980. hicem u srce iz snajperske puške dok je služio večernju misu u jednoj bolničkoj kapelici. Ubila ga je državna vlast.

Moramo podržati one koji se bore za pravdu, za siromašne, za obespravljene, za zlostavljane, svakim danom ih je sve više; sada dižemo glas za žene u ginekološkim ambulantama! Makar bili i u manjini. Nadajmo se da će Romerova kanonizacija uspjeti barem pokrenuti kotač

Romero se zalagao za snažne promjene u društvu i u Crkvi, upravo onakve kakve zagovara papa Franjo.

Pedesetih godina 20. stoljeća katolicima je bilo teško zamisliti da bi Papa mogao inicirati široki pokret reformi unutar Crkve. A upravo se to dogodilo sazivanjem II. vatikanskog koncila. Pape 19. stoljeća, na primjer, osuđivale su čak i ideju demokracije. Uloga teologije nije bila da postavlja nova pitanja, nego da brani rimski katolički sustav.

Početkom 1959. sveti papa Ivan XXIII., za kojeg su mnogi očekivali kako će i sam nastaviti tradicionalni put, najavljuje nakon I.vatikanskog koncila (1869.-1870.) novi koncil koji će odigrati izuzetno važnu ulogu. Već na početku tog II. koncila, u jesen 1962. godine, na plenarnim se sjednicama počinju postavljati pitanja koja su se do tada postavljala jedino unutar krugova teologa progresista. Jednim od prvih dokumenata (1963.) ukida se misa na latinskom, što je bila tradicija već petnaest stoljeća.

Govori se o ljudskom progresu kao dokazu Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti – ali značajnije od bilo koje posebne odluke i stava bilo je to što je Koncil latinoameričkim katolicima donio jedan znatno kritičniji pogled na vlastitu Crkvu i na vlastito društvo.

Već tada je posijano sjeme koje će tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća klijati među latinoameričkim progresivnim teolozima, svećenicima i vjernicima. Odnos smrti i života u Latinskoj Americi zaista je poseban – ali ima svoje duboke korijene, između ostalog, i u vjeri.

Za većinu latinoameričkih katolika punina života posreduje se upravo smrću. Isusove riječi “Uzmi svoj križ i slijedi me” imaju duboko značenje u filozofiji života Latinske Amerike. U Žrtvi i kroz Žrtvu – nalazi se smisao Života.

Nakon dugih godina ponovo sam se radovao jednoj kanonizaciji. U nedjelju 14. listopada papa Franjo je svecima proglasio nadbiskupa El Salvadora ÓscaraRomera, papu Pavla VI. te još nekoliko blaženika, ali ja se veselim svetom Romeru jer se veselim zbog radosti mojih latinoameričkih siromaha

Mnogi Latinoamerikanci odredit će svoju “unutarnju bit” takvim stavom o odnosu života i smrti prihvaćajući to kao svoje najbitnije određenje. Život, sudbina i žrtva nadbiskupa ÓscaraRomera najbolje su nadahnuće i inspiracija za to! Salvadorski nadbiskup Romero izrazio je mišljenje mnogih latinoameričkih kršćana kada je rekao: “Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu”.

Budući da je zaista ubijen i budući da zaista danas živi u srcima mnogih ljudi,Romero je imao pravo i tako postao paradigma “suvremenog uskrsnuća”!

PhillipBerryman, američki teolog, prisustvovao je 23. ožujka 1980. godine misi koju je predvodio nadbiskup OscarRomero. Svjedoči o prepunoj crkvi i masi koja se tiskala izvan crkve. Romerove riječi su se putem radija prenosile u cijelom Salvadoru. Crkva u kojoj je držao misu tek je bila obnovljena nakon jednog bombaškog napada.Romero je uvijek na kraju propovijedi komentirao događaje koji su se zbili taj tjedan.

Nacionalna garda (La Guardia Nacional) je napadala oca RicardaAyalutvrdeći da je povezan s gerilom. Policija je upala u župnu kuću i pritvorila belgijske svećenike koji su se tamo našli. Nadbiskup je ”dao krov nad glavom” izbjeglicama sa sela koji su trpjeli teror vladajuće oligarhije. Vojska je opkolila Nacionalno sveučilište. Druge vladine trupe su napale Katoličko sveučilište (UniversidadCatólica) ubivši pritom jednog studenta. Tijekom cijelog tog tjedna mnogo je osobazatvoreno bez ikakvog razloga. Amnesty International je objavio kako je samo između 10. i 14. ožujka ubijeno 83 ljudi iako je mjesecima trajalo zatišje ”gerilskog rata”. Crkva je objavila podatakda je čak 588 ljudi ubijeno toga ožujka. Ubojstva su uglavnom izvršile vladine vojne snage i desničarska paravojska.

Romero je zato u svojoj propovijedi posebno pozvao ”… pripadnike vojske i snage sigurnosti da prestanu ubijati seljake!” Rekao je: ”Braćo, svi smo pripadnici istog naroda … a vi ubijate svoju vlastitu braću seljake … i pred naređenjem čovjeka koji vam zapovijeda da ubijate … mora prevladati Božji zakon koji kaže: Ne ubij! … Niti jedan vojnik nije dužan da izvrši, da posluša neku zapovijed koja se protivi Božjem zakonu. Jer, nemoralne zakone nitko nije dužan izvršavati.” Pozvao je i njihove nadređene da obustave represiju.

Romero se tako direktno suprotstavio vladajućoj oligarhiji. Večer ranije savjetovao se sa svojim najbližim suradnicima i rekao im je kako je stupanj represije u Salvadoru toliki dase mora izvrgnuti svakom riziku i kazati što misli. Sljedeći dan su na ulicama osvanuli letci na kojima se Romero uspoređuje s Homeinijem. Sutradan, u ponedjeljak, Romero je ubijen.

Govori se o ljudskom progresu kao dokazu Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti – ali značajnije od bilo koje posebne odluke i stava bilo je to što je Koncil latinoameričkim katolicima donio jedan znatno kritičniji pogled na vlastitu Crkvu i na vlastito društvo

Način na koji je djelovao, pa i njegova smrt izražavali su, na svoj način, bit ”teologije oslobođenja” (TO). Ono što je nadbiskup govorio imalo je snagu snažnog političkog udarca. Pozvao je vojnike na neposlušnost. I to tako da ih je podsjetio na Božju zapovijed ”Ne ubij!” Kraj njegove propovijedi karakteriziran je autentičnim teološkim osjećajem boli i borbe u El Salvadoru – ali isto tako i pripremanjem naroda za ono što može očekivati. Kao i mnogi drugi Latinoamerikanci riskirao je i žrtvovao svoj život za pravednu stvar.

Sve me to podsjetilo na jednu od meni najdražih teoloških knjiga u mojoj biblioteci i u mojim formativnim godinama, a ujedno i ključnu za velikog promotora TO i demitologizaciju teologije i Crkve.

To je knjiga Leonarda Boffai zove se ”Nježnost i snaga (Franjo Asiški – štivo za siromašne)”.U njoj autor postavlja svetom Franji pet pitanja važnih za naše vrijeme. Odgovori ne nose u sebi ništa srednjovjekovno, nego su goruće suvremeni, jer sveti Franjo lomi uskoću vremena i suvremen je u svakoj epohi. Svakom pitanju posvećeno je po jedno poglavlje, što znači da je i knjiga podijeljena u pet poglavlja.

U prvom se radi o problematici sustava u kojemu živimo i koji pretjerano naglašava razum. Franjo nas upućuje na druga strukturna načela koja se temelje na srcu, na nježnosti i na skladu s prirodom.

Drugo se pitanje odnosi na moderno društvo, raskoljeno od vrha do dna podjelom na siromašne i bogate. Na jednoj strani obilje, na drugoj oskudica. No život nema svoj smisao u stvaranju bogatstva, nego bratstva i u suosjećanju sa svim stvorenjima.

Treće je pitanjepitanje sveukupnog oslobađanja. Sva društva su obilježena čežnjom potlačenih za oslobođenjem. Franjo oslobađa svojom dobrotom i povjerenjem.

Četvrto pitanje je okrenuto ekleziogenezi, tj. stalnom nastajanju Crkve. Tajna se Crkve konkretizira u malim zajednicama braće i sestara povezanih s narodom i s najsiromašnijima u narodu Božjem.

Petim pitanjem se otvara problem integracije zla u život čovjeka. Grijeh i milost uvijek idu zajedno. Franjo je na putu prema Bogu gazio kroz tamne strane svog života jednostavnošću i poniznošću. Zato on pjeva o životu i ljubavi, ali i o bolesti i smrti.

Svih pet pitanja obrađuje se iz perspektive siromaha, jer je njima najviše stalo do kvalitativnih promjena našega svijeta i jer je Franjo među siromasima postao siromahom i trudio se da njihovim očima čita Evanđelje i razumije sveukupnu stvarnost.

Svih pet pitanja obrađuje se iz perspektive siromaha, jer je njima najviše stalo do kvalitativnih promjena našega svijeta i jer je Franjo među siromasima postao siromahom i trudio se da njihovim očima čita Evanđelje i razumije sveukupnu stvarnost. Romero je tražio solidarnost s unesrećenima. I papa Franjo to traži

Romero je tražio solidarnost s unesrećenima. I papa Franjo to traži.

Ja se nastavljam solidarizirati s djevojčicom Aleksandrom Zec, s policajcem Josipom Reihl Kirom, s mojim nestalim bratom Brankom Pilselom, hrvatskim braniteljem (23. listopada, sutra, godišnjica je njegovastradavanja/nestanka), s kolegom Sinišom Glavaševićem i drugima ubijenima na Ovčari, sa znanima i neznanima iz Ahmića i Srebrenice, sa najstarijom srpskom žrtvom ubijenom nakon Oluje Savom Lavrnjić, čiji sam kostur svojeručno sahranio u selu Komić kod Udbine u veljači 1996., s automehaničarem Milanom Levarom i s trojicom koji su jednoga važnog petka visjeli na Golgoti.

Hoću i bit ću malen među malenima. Predugo gledam ove ”velike Hrvate”, a veliki su u krađama, u lažima, u mržnji i destrukciji, da bih propustio priliku dati glas projektu koji želi dobro, mir i radost.

Moramo podržati one koji se bore za pravdu, za siromašne, za obespravljene, za zlostavljane; svakim danom ih je sve više. Sada dižemo glas za žene u ginekološkim ambulantama! Makar bili i u manjini. Nadajmo se da će Romerova kanonizacija uspjeti barem pokrenuti kotač. Onda će već biti bolje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora