autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

U HLOD, jerbo, odio l’estate

AUTOR: Milan Rakovac / 15.08.2020.

Milan Rakovac

Ljeto je i mora se na more, na plaže, zar ne, plivati, roniti, veslati, jedriti, igrati karte u hladu, cio e – cucar le belle mule slovene, tedesche e de tutti colori. A šta’ lipšega nego ćirit u lipe divojke, moj kaurine ljuti (bi reka Dinko s Iža Maloga). Na Hvaru (a gdje drugdje?) ljeti se pozdravlja s U HLOD!

Mrzim ljeto, jer mi Mediteranci po suncu pet hiljada godina, i više, ležimo u najdubljem hladu i čekamo posjet prijatelja da nas malo zabavi, uz bevandu i ćakulu (by Mark Twain).

Ali su nas sjevernjaci zaglupili, i sad svi mi, kao i oni, uživamo pržeći se na suncu.

I tako, ‘ajmo pilu naopako. Frustriran od ove koronarne i svekolike pandemije, odlučio sam, za dišpet, da od 2020. volim ljeto, sunce i more.

I finalmiente se spravljan zduolun kantajući ”O mia patria, si bella e perduta”, najprija Milje i Ankaran i Koper i Kaštel. Moran pasati naše kunfine, ki zna ča me čeka?

Ma ne muoji vierši straha: ”Na kunfinu hiža, palacin,/na mirinu kanuna talijanskega, slovienskega, hrvackega./ Je zadiješ z fjonde Davidove;/blizu su naši kunfini,/mali su naši đardini,/jaki su naši kanuni./ Ča da niete da naši kanuni na naših kunfini po našoj hiži granatati, Buohučuoj nikadmaj!?”

Čemu kazalište i kino kad su nam širom otvoreni prozori prvih katova? Čemu književnost kad nam, ne zatvarajući usta, govore ulica i gradski transport? Čemu umjetnički muzej kad nas prigradska željeznica vozi pravo ispod duge?

Pak, Pula, premijera muoje ”Sliparije” u teatru…

Pak, pomalo, klima u autu na +18, CD piči moje favorite i štonano šekundivan kad Jimmie Rodgers piva ”The long hot summer. Seems to know every time you’re near”.

Pak, ala zajno Lucio Dala piva ”E adesso che gioco a carte e bevo vino”, jer dovraga, ljeto je tu, radujem se da ću 24 sata na dan patiti u znoju lica svoga, da bih jedva dočekao prve kiše oko Vele Gospe.

Paurlam iz sveg glasa kad lelekne Bruno Martino: ”Tornerà un altro inverno/ Cadranno mille pètali di rose/ La neve coprirà tutte le cose/ E forse un po’ di pace tornerà…/ Odio l’Estate/ Odio l’Estate/ Odio l’Estate/ Odio/l’estate”…

Prokleto ljeto, sanjam ”vlažne šume sjevera” kao Bunuel, ali odmah mi je lakše kad pročitam da se s ljetom i koronom muči i nekad blistavi sovjetski disident, a sad sjajni pjesnik i bloger Lev Rubinštejn:

”Potreba za umjetničkim dojmovima u potpunosti se može zadovoljiti bez neposrednog kontakta sa slikom, knjigom, orkestrom, ekranom, turističkim vodičem, bez kolektivnih posjeta kulturnih priredbi i događaja. Čemu kazalište i kino kad su nam širom otvoreni prozori prvih katova? Čemu književnost kad nam, ne zatvarajući usta, govore ulica i gradski transport? Čemu umjetnički muzej kad nas prigradska željeznica vozi pravo ispod duge?”

I onda mi sve bude skoro friško, mrzlo, pitomo, jer prof. dr. Markus Gabriel, u dvi riči sve mi rastumači, tik-tak, just like peanuts.

”Virusi općenito nisu riješen metafizički problem. Nitko ne zna jesu li živi. To leži u tome što nemamo opću definiciju života. Nitko doista ne zna gdje zapravo započinje život…

Mrzim ljeto, jer mi Mediteranci po suncu pet hiljada godina, i više, ležimo u najdubljem hladu i čekamo posjet prijatelja da nas malo zabavi, uz bevandu i ćakulu (by Mark Twain)

Svi smo u istom čamcu. Ali ni to nije ništa novo. Naime, dvadeset i prvo stoljeće je pandemija, ono je rezultat globalizacije. Virus iznosi na vidjelo ono što je već dugo činjenica: potrebna nam je nova ideja globalnog prosvjetiteljstva”.

Tu možemo upotrijebiti i reinterpretirati jedan izraz Petera Sloterdijka:

”Nije nam potreban komunizam, nego ko-immunizam… Zato se moramo cijepiti protiv duhovnog otrova, koji nas dijeli na nacionalne kulture, rase, starosne skupine i klase… Moramo shvatiti da infekcijski lanac globalnog kapitalizma uništava prirodu i zaglupljuje građane nacionalnih država.

Tako nam glavno zanimanje postaje turist i konzumerist, roba koja na duže staze ubija više ljudi od svih virusa skupa… Mi jesmo i ostajemo na Zemlji, jesmo i ostajemo smrtni i krhki. Postanimo Zemljani, kozmopoliti jedne metafizičke pandemije. Sve ostalo će nas uništiti i ni jedan nas virolog neće moći spasiti”.

I evo me na Ižu, šaka gir, trlj, srdel za ”dva dinara, druže”, krasne dame na Velom Ižu, ma same za se, ugađaju sotto voce ”napoj meni Milka moga konjića”, 35 u hladu, a ja U HLOD, u konobu, 18 Celzija, dva slana kurcilja, mrva kruva i mižolić muoje, istarske bevande (meštar Franko Radovan), pak, čitaj puno, piši malo i kad preveć ofriška, ala na sunce 55 sekundi. Pak, brzo nazad U HLOD.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: