U ime Boga ostavljeni – tihi krici svećenika

Smrt don Mattea Balzana, u noći sa subote 5. na nedjelju 6. srpnja 2025., u Italiji, u biskupiji Novara, nije samo tragedija. Nakon što je te večeri za mlade organizirao tombolu, don Matteo si je oduzeo život. Imao je samo 35 godina, a za svećenika je bio zaređen prije svega devet godina. Bio je mlad, odan i vedar svećenik.

Njegova biskupija nije šutjela. Nisu ga diskreditirali. Nisu skrivali okolnosti smrti. Italija je, barem ovaj put, imala hrabrosti pogledati u tamu. Na društvenim mrežama tisuće svećenika iz svih krajeva Italije javno pišu o ovom slučaju. Dijele svoja iskustva, svjedočenja i postavljaju ozbiljna pitanja o sustavu, odgovornosti, usamljenosti i nedostatku duhovne i psihološke podrške.

Smrt don Mattea postala je poticaj za duboku kolektivnu refleksiju. Za razliku od Hrvatske, gdje smo prošle, ali i ranijih godina, svjedočili sličnim tragedijama, uz zloslutnu tišinu, prikrivanje i, nerijetko, širenje kleveta o pokojnicima.

Psihološki pritisak svećeničkog poziva danas je golem. To je poziv koji ne traži samo djelovanje, nego potpuno predanje vlastitog identiteta. Nema granice između posla i privatnog života. Svećenik ne ide kući nakon radnog vremena. U očima vjernika on često prestaje biti čovjek i postaje simbol: uzor, svetački lik, stalno dostupan.

Nema prostora za slabost, tjeskobu, sumnju, a upravo tu, u toj dehumanizaciji, počinje psihološko pucanje.

Mnogi svećenici žive u stanju kronične emocionalne deprivacije. Njihova samoća nije samo okolinska, nego egzistencijalna.

Nedostatak dubokih odnosa, ignoriranje unutarnjih borbi i sustavni izostanak emocionalne podrške čine ih psihološki ranjivima. A ranjivost koja ne smije biti izražena pretvara se u tihi očaj. U tom kontekstu, depresija često nije ”poremećaj”, nego očekivani ishod potisnutih emocija i neodrživih očekivanja.

U psihološkoj terminologiji to se naziva emocionalna disonanca, razlika između onoga što osjećam i onoga što moram pokazivati.

Svećenici su često prisiljeni nositi masku duhovne stabilnosti, iako u sebi nose umor, sumnju, pa i duboku tjeskobu. Kad ta disonanca potraje, nastupa gubitak autentičnosti, fragmentacija osobnosti, pa dolaze i misli o smrti. Ne zato što žele prestati živjeti, nego zato što više ne vide način da žive drugačije.

Don Matteo nije ”počinio samoubojstvo”. On je svojim činom zavapio ono što mnogi ne smiju izreći: ”umoran sam, izgubljen sam, nije mi dobro, a nitko to ne vidi, niti me pita.”

I tu dolazimo do ključnog problema: svećenici su educirani kako pomoći drugima, ali ih se rijetko sustavno uči kako pomoći sebi.

Duhovno vodstvo nakon ređenja često prestaje, a ozbiljnih, školovanih duhovnika koji mogu pratiti svećenike na njihovom putu gotovo da i nema.

Psihološka podrška? U većini biskupija ne postoji. Niti kao preporuka, a kamoli kao struktura. A kada svećenik osjeti da mu je pomoć potrebna, najčešće ga obuzme sram. Jer, naučen je da mora biti potpora drugima. Kako tada priznati da mu i samom treba oslonac?

Nije li krajnji trenutak da formacija ne bude usmjerena isključivo na intelektualnu i duhovnu izgradnju, nego i na emocionalnu zrelost, prepoznavanje osobnih granica, traume, mehanizme obrane, tjeskobu i mehanizme nošenja s neuspjehom?

Današnja svećenička formacija, u mnogim slučajevima, ne priprema buduće svećenike za svijet brzih promjena, fragmentiranih odnosa, tehnološke prezasićenosti i egzistencijalne nesigurnosti.

Stječe se dojam da su mladi svećenici nakon ređenja bačeni u svijet na koji ih nitko zapravo nije pripremio. Kao da ne razumiju gdje su se našli. Kao da im je dan ključ, ali bez karte. To nije njihov osobni neuspjeh, to je neuspjeh formacije-sustava.

Nešto u korijenu treba duboko mijenjati. Jer Crkva se danas prečesto ne snalazi, niti u stvarnosti svojih vjernika, niti u stvarnosti svojih svećenika. Formacija koja zanemaruje psihu, a idealizira savršenstvo, priprema klerike za život u kojem im nije dopušteno biti ljudi. To je oblik duhovnog zanemarivanja. A posljedice su vidljive i bolne.

Tijekom formacije svećenicima se često ponavlja da su ”od Boga izabrani”, ”posebno pozvani”, ”dar Crkvi”. I premda u tome može biti neke teološke istine, takav govor, ako se ne uravnoteži s realnim pogledom na vlastite granice, stvara opasnu iluziju.

Jer istina je da među svećenicima, kao i u svakom zvanju, ima onih slabijeg intelekta, emocionalno nezrelih ili nesposobnih za stvaran ljudski kontakt.

Neki od njih, svjesni vlastitih ograničenja, posežu za institucionalnim autoritetom kako bi prikrili osobne nesigurnosti. Svećenička odora tada postaje štit, a ne znak služenja, što je očito i kod nekih biskupa.

Autoritet se temelji na funkciji, a ne na osobi i osobnosti. Taj raskorak između slike koju nose i unutarnje stvarnosti koju osjećaju stvara duboku psihološku napetost. I upravo ta napetost, između uzvišenog ideala i vlastite krhke stvarnosti, često vodi u tihu patnju, frustraciju, pa i ozbiljne duhovne i psihološke krize.

U Hrvatskoj se, uz sve to, događaju dvije opasne pojave. Prvo, samoubojstva svećenika se skrivaju, kao da će šutnja sačuvati svetost Crkve. Drugo, kada svećenik posrne, emocionalno, moralno ili duhovno, prečesto ga se brzo osudi: ”bio je slab”, ”bio je grešan”, ”pio je”, ”kockao je”… Umjesto da se pita: što ga je do toga dovelo? Možda je kockao jer nije znao gdje sa svojom boli. Možda je pio jer nije imao komu isplakati nemoć. Možda je pao jer ga nitko nije držao kad je klizio u propast.

U svemu tome ne smijemo zaboraviti ulogu biskupa. Biskup je pastir svojih svećenika, a ne samo administrator struktura. No u mnogim slučajevima biskupi žive, metaforički rečeno, u ”svjetlu nedostupnu”, daleko, nevidljivo, ponekad i neslušljivo. Svećenici im se ne povjeravaju. Boje se osude. Boje se institucionalnih posljedica. Boje se da će ispasti ”slabi”, ”nepouzdani”. I zato šute.

A biskupi, ako to i vide, često ne reagiraju. Ili ne znaju kako.

Vrijeme je da Crkva promijeni paradigmu. Vrijeme je da se prizna: svećenici su, osobito u današnje vrijeme, ranjivi. Pitaju li ih biskupi ikada: ”Kako si, ali stvarno, ljudski, prijateljski?” I vjeruju li im kad im iskreno odgovore?

Nitko, pa ni svećenik, ne bi smio umrijeti sam u tišini, oduzimajući si život. Nijedan ne bi smio nositi križ bez pomoći. Ako doista vjerujemo u Tijelo Kristovo, onda svaki njegov ud mora biti čuvan.

Jer kad jedan član strada, svi trpe.

Za don Mattea, i za sve one koji još hodaju rubom tišine, praznine i besmisla, ostaje molitva. Ali i odgovornost. I to ne samo duhovna, nego institucionalna, hijerarhijska, bratska.

Ako želimo Crkvu budućnosti, onda moramo izgraditi Crkvu u kojoj se svećenik ne boji biti slab. Crkvu u kojoj nijedan svećenik ne mora vikati u prazno da bi ga netko napokon čuo.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crkva u zrcalu presude sutkinje Ponoš
    •  Zamotaj se, ženo, da ja ne sagriješim
    •  Antunovski hod kao loš spektakl
    •  Iustitia et pax šuti o nepravilnostima na lokalnim izborima
    •  Između inkluzivnosti i feudalne nostalgije – dva lica Crkve
    •  Mačevi razdora ''Marijinih ratnika''
    •  Lav XIV. most jedinstva ili izazov stabilnosti?
    •  Papa nove epohe ili dimna zavjesa stare Crkve?
    •  Hrvatski ''Spotlight'' počinje: slučaj svećenika Vizira
    •  Konklava - zaključana soba, otvorena očekivanja

> Svi tekstovi ovog autora