novinarstvo s potpisom
Ovo je vrijeme neznalica, nespretnjakovića i minusinteligenata. Gledam, slušam i čitam izjave ljudi, i to ljudi na odgovornim i važnim položajima, koji svjedoče o njihovom malom znanju, skromnom iskustvu i nepoznavanju onoga čime se bave.
Stvarno nisam očekivao da liječnici poznaju Ustav, mehaničari političku filozofiju ili prometni stručnjaci europske institucije, ali sam razočaran u znanje onih koji se bave društvenim znanostima, pravom ili ljudskim pravima.
Mi imamo rasprave o tome je li Bog stvorio svijet, je li Darwin bio mason, pri čemu se poziva na toleranciju i slobodu izražavanja. Čak štoviše, u znanosti nema, tvrde, apsolutnih istina, pa svatko može kazati što hoće.
Čuli smo, iz usta ”diplomiranog” policajca, da je onaj tko se ne osjeća siguran slobodan otići odakle je došao. Zamislite da to policajac kaže vama kad tražite policijsku zaštitu.
Čuli smo tvrdnje o tome da se neke istine iz naše bliske prošlosti ne mogu dovoditi u pitanje novim činjenicama i drukčijim saznanjima. Sjećam se još tvrdnji da hrvatski vojnik ne može učiniti, zločin jer smo se branili od agresije. U ublaženim formulacijama to se danas odnosi i na neplaćanje poreza, provale u stan, čak i kad pljačku banke pokuša invalid u kolicima.
U mnogim slučajevima, i ne svojom krivnjom, ljudi su dovedeni u takav položaj, no možemo ih žaliti, ali ne i braniti. Taman kad sam pomislio da se u Hrvatsku vraća smijeh i satira.
Za sad mislimo da se radi o ludosti i karakternoj mani, a ne o sistemu. Mi tako jasno vidimo samouvjerenost i samoljubivost moćnika. Mislimo da je problem u njihovoj prirodnoj želji da moć koriste kao afrodizijak. Smijemo se njihovim gafovima i smiješnim izjavama. Mislimo da ih pompa o večeri s kraljevskim parom (nije Charles kralj) veseli jer će se još generacijama spominjati jelovnik i razgovor s princem. Mislimo da povrijeđene taštine smjenjuju šefa hrvatskih špijuna (još je dobro prošao).
Čini nam se da loši đaci žele odgoditi reformu obrazovanja, a da loši matematičari kroje proračun.
Zavaravamo se radi li se o karakterima i individualnim slabostima duha ili tijela. Kako kaže Polonije u ”Hamletu”, u ludosti ima i sistema (Though this be madness, yet there is method).
Kao da smo na brodu i brod se ljulja, a mi optužujemo kapetana da je pijan, da pije radi nesretne ljubavi, da ima vanbračno dijete, da je gramzljiv i potkupljiv. Možda da pretjeram: psujemo radi ljuljanja jer je kupio diplomu i nema iskustva. Međutim, radi se o tome da je takvo more. Naravno da bi se brod valjao manje da on zna više, da je vješt i trijezan.
No ovdje se protiv ljuljanja toči besplatni rum i govori da će se vratiti novac za karte. Da boduli putuju po povlaštenim uvjetima ili besplatno (kao moja najdraža). A to je kao umirovljenicima davati slobodne dane. Drukčije rečeno, kupuje se socijalni mir i plovi u dužničku mrtvu luku.
A vjetar se dignuo, more poludjelo. S dna se diglo smeće i morska trava, veselo plivaju boce i komadi stiropora, more se muti i pojavljuju krijeste pjene. Da prekinem s metaforom. Mi kao društvo bar dva desetljeća sistematski uništavamo obrazovanje, glumimo i ceremonijaliziramo znanost, medije pretvaramo u izlog plaćenih oglasa i dodvoravanja iz koristoljublja.
Ako od đaka tražimo da zaokruže točan odgovor u testovima, zaboravljamo da se radi o učenju (i problematično točnom odgovoru). Kada matura pokaže da ne znaju matematiku, raspravljamo o tome kako pitati lakše i tražiti manje. Svi trebaju biti odlikaši. Potičemo dječje taštine, a ne i znanje.
Kad PISA istraživanja pokažu da naša djeca ne čitaju, smanjujemo obaveze (priznajem da nisam čitao Marulića) umjesto da ih učimo da vole čitati i da je sramota ne čitati. Sram me je kad za kaznu studentima (pazi, studentima!) dajem da čitaju Huxleyja ili Orwella, jer su tek neki čitali ”Životinjsku farmu” (”Ali gledao sam crtić!”)
Kada isto istraživanje pokaže da naše obrazovanje ne potiče kritičko razmišljanje, a recimo američko ili holandsko da, mi se sjetimo anegdote u kojoj prosječni Amerikanac ne zna za Osijek, Varaždin ili Zagreb, čak ni za Hrvatsku. Koliko naših zna nabrojiti tri grada u Wayomingu ili Ohiju, naći od prve na karti Chicago?
Stalno imam mučan dojam, kakav nemam nakon predavanja strancima, jer nema pitanja ni komentara. Nedavno sam na predavanjima u Veneciji došao tek do pola prezentacije, jer su studenti iz Brazila, Švedske, Gane i Irske imali valjda inspiraciju.
Zato je strašno slušati o tome kako se pripremiti za maturu, kako napisati esej kojeg će dobro ocijeniti, koje su zamke u kemiji i što traže za hrvatski. Internetom kolaju šalabahteri, jedan postariji čovjek pred Sveučilištem dijeli letke za svoje tečajeve. Kod nas preko noći ukidaju satirične emisije (”Montirani proces”) i uvode nedjeljne religijske teme, dok istovremeno svi kanali imaju noćna proricanja iz karata, skidanje uroka telefonom i proricanje uz čarobne kristale. Ja sam mislio da se radi o praznovjerju, ali vjerske zajednice šute.
Činilo bi mi se važnijim da se bave ukidanjem kladionica i kockarnica, zabranom točenja alkoholnih pića nego zabranom abortusa i grijehovima puti. Naša medicinska udruženja šute na hodočašća nadriliječnicima, grad im povoljno daje prostor, a mediji slavu.
Šteta što je umrla baba Vanga i Nostradamus koji su s lakoćom predviđali budućnost, ali u pitijskim formulacijama ”Upoznat ćete visokog mladića”. Po internetu se prodaju vradžbine, a udruge i mediji šute.
Pravnička savjetovanja se održavaju pod nazivom ”Novosti u zakonodavstvu i praksi”. Zašto suci i odvjetnici ne bi morali obnavljati licencu skupljajući bodove cjeloživotnim obrazovanjem?
Zašto su stručne udruge odumrle i birokratizirale se, a na spomen civilnog društva i volonterskog djelovanja uzvraća se tvrdnjom da to sve treba ukinuti jer se na to troše milijarde?
Proces zaglupljivanja trajao je godinama. Uspješno je okončan. Ljudi su u stanju zaboraviti što su znali i svim srcem prihvatiti predrasude, izmišljotine i mitove kao istine. Primitivizam, barbarstvo i pastirski um se ne povlače. Krivo mislimo da se to tiče mlade generacije. Oni su samo sa više žara i bez skepse, prihvatili gluposti, praznovjerja i frivolnost kao nove istine i vrline. Stariji, koji su osobnim iskustvom vidjeli i drukčije od nove frizirane prošlosti, morali su najprije zaboraviti što su znali, vidjeli i vjerovali.
Nikolaj Berđajev, autor knjige znakovitog naslova ”Novo srednjevjekovlje“ u jednom lucidnom citatu zaključuje: ”Mi živimo u analognoj epohi antičkog svijeta. Tada je propala neizmjerno viša kultura nego što je kultura novog doba i civilizacija XIX. stoljeća. Našu epohu ja uvjetno označavam kao konac nove povijesti i početak novog srednjovjekovlja. Povijesni dan prije izmjene s noći uvijek završava s velikim potresima i katastrofama, on ne odlazi mirno… Početak nove epohe prati barbarizacija”.