U meni, kao i kod Isusa, kuca srce i rade bubrezi Srbina

Kako izvještava tjednik Novosti, od četvrtka do subote, na zagrebačkom području ispisane su tri prijeteće poruke upućene srpskoj manjini kojima se poziva na silovanje, nasilje i smrt.

Najnovija poruka stiže iz Svete Klare. U Čavoglavskoj ulici, na zidiću kod dječjeg vrtića, nacrtano je drvo na kojemu su obješeni ljudi, a uz to piše Serbian family tree (”Srpsko obiteljsko stablo”, op. a).

Fotografiju gnjusnog grafita podijelilo je Srpsko narodno vijeće na Twitteru. ”Kakvi uzori, takva mladost. Ne možete prešutjeti partizanski otpor fašizmu u obrazovanju, u politici, u uništavaju spomenika…, a onda očekivati hrabre generacije”, poručili su iz SNV-a.

Novi val ekstremno uznemirujućih poruka, navodi se u Novostima, započeo je u četvrtak kada je grupa navijača Bad Blue Boysi u Kustošiji izvjesila transparent na kojem je pisalo: ”Jebat ćemo srpske žene i djecu”. Huligani su držali i zastave HOS-a ne skrivajući identitet i glasno skandirajući ”Ubij Srbina!”.

”Glavni scenaristi jezivog događaja iz Zagreba nalaze se među onima koji vode kampanje pojedinih političkih stranaka i lidera kako bi na mržnji prema Srbima još jednom osvojili moć i vlast”, rekao je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

”Kao žena, majka i Srpkinja pitam se samo tko su ti ljudi koji su u stanju stati pored takvog transparenta ili još gore, tko je te ljude odgajao da mrze šaljući pedofilske, razvratne i odvratne poruke. Reagirale su mnogobrojne i političke i nepolitičke strukture. Zahvaljujem svima, a one koji nisu pitam zašto šute, jer ne vjerujem da bilo tko razuman takve poruke može opravdavati”, kazala je, pak, potpredsjednica SDSS-a Dragana Jeckov koja je rekla da je razgovarala s nemalim brojem žena koje su izrazile opravdani strah i bojazan koliko daleko je otišla mržnja prema Srbima i prema srpskoj djeci.

Kad bolje razmislim, vidim da nisam napustio ovu duhovno opustošenu i ekonomski razvaljenu zemlju jer pronalazim neku čaroliju i atrakciju u tome da budem Srbin i pravoslavac

U povodu eskalacije govora mržnje prema pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj na Twitteru i Facebooku sam objavio sljedeći komentar:

”Hoćete li, kažete, ‘Ubiti Srbina’? Izvolite ubiti mene jer sam Srbin s obzirom na to da sam rođen za novi život onda kada smo u selu Komić, kod Udbine, u veljači 1996. sahranjivali Savu Lavrnjić, najstariju žrtvu postolujnih zločina. Da, Srbin sam i pravoslavac, jer sam kršćanin”.

Više stotina pratitelja je pozdravilo ovo što sam napisao, mnogi su jako zahvalni, dirnuti, premda ja već duže, zaista, sebe smatram Srbinom.

Počeo sam o tomu intenzivnije razmišljati kada sam stajao ispred tek zakopanog kostura Save Lavrnjić iako sam se, čini se, Srbinom prvi puta pred Bogom izjasnio pred ostacima ubijenog bračnog para Nikole i Milice Damjanić, odmah nakon Oluje u njihovom selu Prokljan, odnosno kada sam te ostatke, ostavljene nakon što su spaljene kosti Nikole i Milice nestručno preuzete i sahranjene u groblju u Konjevratima, u zavežljaju s kamenom bacio u more sa Šibenskog mosta.

Grozim se onih koji sebi uzimaju pravo diktirati drugima što imaju biti i kako se moraju izjašnjavati. Znam da je za mnoge naše sugrađane, imali oni to u svijesti ili u podsvijesti, biti Srbinom neprijatna, užasna stvar. Ta Srbi su… ovo, ono…

Ja želim biti Srbin i pravoslavac i što da radim kada mi stižu poruke u inbox ili kad mi se u komentarima ispod članaka (u kojima se inače o meni govori) poručuje da sam ”Čedo”, ”Jovan” (premda sam se Jovanom i nazvao onda kada je rulja stala razbijati ćirilične ploče u Vukovaru) ili da se pokupim u tri p…e materine, što će reći u Srbiju?

Ono što mene i dalje ohrabruje je stav kojim je vladika Porfirije Perić započeo i nastavlja svoju službu: ”Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo”.

Mitropolit Porfirije je naglasio da dolazi otvorena srca nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, ”uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo”.

Bad Blue Boyse smetaju Srbi? Znači da im smetam i ja.

U meni, inače, raste osjećaj sažaljenja prema gospodi i gospođama koji kasne jedno tri desetljeća (da, baš tako znaju biti neinformirani ti duhom osiromašeni Hrvati) u saznanju da sam ja odavno, bit će eto i više od trideset godina, napustio hrvatstvo kao profesiju da bih obgrlio kršćanstvo kao formu mentis.

I baš to kršćanstvo me otjeralo u stanove Srba koje je Gojko Šušak bacao van na ulice ne bih li letio s njihovim namještajem kroz prozor.

Upravo me to kršćanstvo dovelo do mnogih zapaljenih sela, pa tako i do sela Komić kod Udbine u Lici da sahranimo ostatke najstarije žrtve postolujnih strahota u režiji Franje Tuđmana i tog istog Šuška.

Tako smo 93-godišnju Savu Lavrnjić pronašli tek u veljači 1996., zavezanu žicom za sina i bačenu ispred njene kuće. Ubijena je, zajedno sa sinom i sumještanima, a selo im je spaljeno, nekoliko dana nakon Oluje, 11. kolovoza 1995.

Ne mogu ja drugačije. I znam da me to košta. Pretpostavljam da mnogi ne znaju što učiniti sa Srbinom i pravoslavcem koji je oženio (podunavsku) Njemicu, k tome i protestantkinju koja dolazi iz filipinske prašume. Ja njih razumijem.

Kažu da je teško biti Srbin i pravoslavac. Premda to uopće ne bi nikome trebalo biti breme. Dapače.

Veli sveti apostol Pavao (Gal 3, 28) da smo svi jednaki, da su naše razlike ništavne ako smo jedno u Bogu. Pa i ovo: ”Uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom” (1 Kor 12, 13).

Pamtim da se na početku ratnih sukoba devedesetih često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenog i izmasakriranog u Dalju kod Osijeka.

U meni, inače, raste osjećaj sažaljenja prema gospodi i gospođama koji kasne jedno tri desetljeća (da, baš tako znaju biti neinformirani ti duhom osiromašeni Hrvati) u saznanju da sam ja odavno, bit će eto i više od trideset godina, napustio hrvatstvo kao profesiju da bih obgrlio kršćanstvo kao formu mentis

Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: ”Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!”

Poruka gospođe Penić, nekima možda daleka ili paradoksalna, pravi je kršćanski odgovor i dokaz da u ratu nisu srozane sve vrijednosti.

Fra Ljudevit je s pravom naglasio da je odupiranje mržnji pravi herojski čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kad ne bismo bili toliko na udaru političkog primitivizma i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir pretvaraju u osvetničku hajku na ”krivce”, shvatili bismo da mnogo takvih heroja živi oko nas.

Apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo su narasli, gramzljivost nas ždere, razara iznutra, čini nas svadljivima, razjaruje naš ego koji poprima nekontrolirane oblike. Ljudi nisu svjesni koliko su smiješni i ružni kad njima vlada egoizam. Mržnja se prodaje naveliko, na mržnji se grade politike, izborne kampanje, odnosi u društvu…

Ali meni nije dovoljno to što ljudi znaju i žele praštati ili trpjeti uvrede i prozivanja. Meni je od životne važnosti što mogu biti Srbin i pravoslavac.

I kad bolje razmislim, vidim da nisam napustio ovu duhovno opustošenu i ekonomski razvaljenu zemlju jer pronalazim neku čaroliju i atrakciju u tome da budem Srbin i pravoslavac.

Ali nešto me jako boli.

Moja je unutarnja bol takva da mi se čini da ju ne bi ublažilo ni to da sam rođeni Šumadinac. Mislim da ovo vrijeme traži maksimalno fokusiranje i razgolićavanje: eto, u meni kuca srce i rade bubrezi Srbina. Jer Srbin, ujedno i Rom, domorodac iz Amazone, ali i Rohinga, koji se pak zvao i George Floyd, eno, vidim kako mu policajac koljenom pritišće vrat… rodio u nekoj štali, kažu, da bi se zatim popeo na križ i izdahnuo pored kamenoloma nadomak jeruzalemskih zidina.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora