U mirovinu 2038. ili nikad?

“Čini nam se da Prijedlog zakona o mirovinskom osiguranju nije posve dobar i sigurno ćemo izaći sa svojim primjedbama tijekom prvog čitanja. Štoviše, nadam se da ćemo između dva čitanja održati i jedan koalicijski sastanak kako bismo još jednom raspravili neke detalje i bili u prilici osigurati bolja rješenja”, kazao je za autograf.hr Silvano Hrelja, saborski zastupnik i predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika (HSU-a).

 

Ništa čudno što se umirovljenici bune, rekli bismo, no ipak jest pomalo neobično, zbog činjenice da je riječ o predsjedniku stranke koja je dio vladajuće koalicije i dosad javno nije ozbiljnije izlazila iz koalicijskog dogovora. Niz primjedbi ukazuje na niz nedostataka u onome što Vlada u zadnje vrijeme naziva javnom raspravom o zakonima. Naime, općenita je praksa da ministri povremeno sudjeluju na okruglim stolovima i na njima predstave tek neke novine koje se predviđaju zakonom na kojem rade. Kad radionica u ministarstvu završi rad na prijedlogu, on se upućuje na javnu raspravu, no ona je, zapravo, izigravanje rasprave. Sve se svodi na to da se nacrt zakona objavi na internetskoj stranici ministarstva, na kojoj stoji doslovno 15-ak dana i puka je sreća hoće li stručnjaci primijetiti da je tekst objavljen i pisano – putem obrasca na stranici – dostaviti svoje prijedloge na vrijeme.

 

Kraj takve “rasprave” označava odgovor iz ministarstva na pristigle primjedbe, sa šturim obrazloženjem oko toga zašto se prijedlog prihvaća ili ne. U slučaju spomenutog zakona vrlo je malo primjedbi koje su uvažene, čak i onih koje su uvažene djelomično i Vlada ga je uputila u saborsku proceduru, a da nitko živ nije pitao poslodavce što misle o ideji da se potiče rad iza 65. godine. Jer, što nam vrijede poticaji ako danas gotovo ni jedan bolji poslodavac ne zapošljava radnika starijeg od 60, (kako je pokazala nedavna anketa među 10-ak većih kompanija u Hrvatskoj)?

Utopija? Usudimo se reći da možda i ne bi bila utopija da vlade (redom!) nisu doslovno razorile Kapitalni fond, investicijski fond s imovinom koju je država u vrijeme privatizacije dodijelila Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, s ciljem da se stvori fond kvalitetne imovine iz čije bi se dobiti jednoga dana alimentirala isplata povećanja mirovina

 

Vrlo je zanimljiva glavna opaska na zakonski prijedlog koju ističe Hrelja: da je pomalo besmisleno što se danas donosi zakon kojim se povećava dobna granica za mirovinu u razdoblju od 2030. do 2038. godine. Dotad su još 4 mandata, što je razdoblje za koje se neki trendovi ipak ne mogu predvidjeti do te mjere da bismo danas bili sigurni u to je li to dobar tajming, smatra Hrelja. Zvuči realno, iako vjerojatno ne bismo pošli od istih osnova: dok Hrelja misli da se odluka o povećanju dobne granice može donijeti i 2025., nama se prije čini da bi bilo pametnije danas raditi na rješenjima i mjerama koje će omogućiti da se dobna granica uopće ne mijenja.

 

Utopija? Usudimo se reći da možda i ne bi bila utopija da vlade (redom!) nisu doslovno razorile Kapitalni fond, investicijski fond s imovinom koju je država u vrijeme privatizacije dodijelila Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, s ciljem da se stvori fond kvalitetne imovine iz čije bi se dobiti jednoga dana alimentirala isplata povećanja mirovina. Tko zna! – jednog dana možda i dijela mirovina koji se ne može namiriti doprinosima. Poslije smo osnivali fondove u drugom stupu, čiji je cilj upravo to, tako da je apsolutno neshvatljivo zašto je trebalo tu imovinu izuzeti iz HZMO-a i tretirati kao državnu imovinu, odnosno – nikako.

 

Povećanje dobne granice 2030. možda i ne bi bilo potrebno da vlade (HDZ-ove) nisu u potpunosti zaustavile razvoj drugog mirovinskog stupa i tako generaciju onih koja je trebala imati značajne koristi od obveznih mirovinskih fondova ostavile u situaciji da je upitno što će im taj sustav donijeti. Valja reći: teške štete neće biti, ali niti očekivane koristi, jer i danas vrijedi procjena s početka reforme: ako se stopa doprinosa za drugi stup ne poveća s 5 na 10 posto, dvostupanjske mirovine će 2030., sa svom štednjom u drugom stupu, biti otprilike na razini – današnjih. Mizerne. A nema govora o tome da se doprinosi s vremenom, u godinama solidnoga gospodarskog rasta, nisu mogli postupno povećavati, trebalo je možda samo malo manje krasti.

 

Povećanje dobne granice vjerojatno ne bi bilo potrebno da ijedna vlada na Hrvatsku gleda kao na nešto što bi trebalo usmjeriti i razvijati. Ni danas nikoga da odredi koji su strateški pravci razvoja zemlje – osim turizma, koji nam se događa sam po sebi. Kakva će za 30 godina biti ova zemlja – turistička meka, poljoprivredni raj, carstvo usluga ili spavaonica europske posluge? U koje industrije treba ulagati želimo li za 25 godina biti konkurentni? Postoji li koja niša u EU-u u koju se može uklopiti hrvatski proizvod ako ga počnemo razvijati na vrijeme? Postoje li možda poslovi za koje bismo mogli uvoziti mladu radnu snagu kako bismo do 2030. godine obnovili radni kontingent i bili u situaciji da ti mladi osiguraju novi pomladak?

 

Svakako previše pitanja za 14-dnevnu javnu raspravu o jednom važnom zakonu i jednom vrlo važnom detalju kao što je pitanje dobne granice za odlazak u mirovinu. Lakše ju je, naravno, odmah podići, bez pitanja na koja se politici odavno ne da tražiti odgovore, na temelju jednostavne matematike i demografskih projekcija.

 

Nadati se je, ipak, da će iz HSU-a dobiti kad su u pitanju neke druge opaske na zakon. Na primjer, na opasku da se njime uvodi previše novih instituta koji mijenjaju postojeće, a uglavnom nisu potrebni ili neki instituti koji nisu jasni (na primjer, puna starosna mirovina – jer se u starosnu mirovinu može već i s 15 godina staža, ako imate 65 godina, dok su sve ostale prijevremene).

 

I pogotovo na opasku da se novim načinom usklađivanja mirovina – kojim su tzv. povlaštene mirovine isključene iz redovitog usklađivanja s plaćama i rastom cijena – dodatno može pogoršati položaj umirovljenika koji su mirovine ostvarili po posebnim propisima, ali su one izrazito male. Zastupnik umirovljenika, tako, tvrdi kako među njima ima i onih čije mirovine iznose 500 ili 700 kuna, koje će država staviti u nezgodnu situaciju samo zato što su povlašteni svi na koje se primjenjuju posebni propisi.

 

Nadati se, jednako tako, da će ova umirovljenička lasta najaviti demokratsko proljeće i da će jednoga dana postati normalnim da se zakoni ne donose bez suprotstavljanja mišljenja, dubljih analiza i sveobuhvatne rasprave koja na kraju mora završiti konsenzusom.

 

Ne može biti, jednostavno ne može biti da nam je svejedno kako ćemo živjeti do 2038. i hoćemo li u mirovinu tad… ili – nikad!

    •  Dobar potez Vlade kojoj građani – ne trebaju
    •  Ministar Mrsić sindikatima: Ne dam ostavku i ne odustajem
    •  Milanović: Za tri godine bit ćemo na zdravijim temeljima
    •  4 milijarde kuna za gospodarstvo, ali bez optimizma
    •  U Hrvatskoj 8 % poduzeća generira 40 % prometa
    •  Branko Grčić: "Još nemamo dovoljno projekata"
    •  Švicarci riješeni, euribor prijeti kreditima u eurima
    •  Sve više nezaposlenih i umirovljenika
    •  Novo zaduženje zbog povoljnog trenutka na tržištu
    •  Rebalans za 2013. kasni, a proračun za 2014. nerealan

> Svi tekstovi ovog autora