U razgovoru s Herbertom Marcuseom (3)

Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja feljtona: U televizijskom intervjuu s Bryjanom Mageejem iz 1978. godine Herbert Marcuse govori o pokretu Nove ljevice i studentskom pokretu iz 1968. godine. U nastavku objašnjava koncept združivanja marksizma i psihoanalize koji je proveo u svojoj knjizi Eros i civilizacija. U tome smislu iznosi kako se Marx nije pretjerano bavio pojedincem niti je to morao jer je u njegovo vrijeme samo postojanje proletarijata tu klasu činilo potencijalno revolucionarnom, međutim, napominje kako su se stvari od tada značajno promijenile. Nadalje, govori o svome odnosu s Maxom Horkheimerom, Theodorom Adornom i drugim članovima Instituta i pozitivnom doprinosu Frankfurtske škole pri čemu posebno izdvaja predviđanje fašizma, interdisciplinarnost te pokušaj odgovora na pitanje što je pošlo ukrivo u zapadnoj civilizaciji da bi se na samom vrhuncu njezinog tehničkog napretka istovremeno mogla promotriti suprotna krajnost u mjeri u kojoj se to tiče ljudskog napretka. Konačno, pojašnjava važnost umjetnosti i feminizma te odgovara na kritiku u pogledu pitanja elitizma Frankfurtske škole i preživjelosti marksističke doktrine.

U razgovoru s Herbertom Marcuseom

2.3. Intervju s Bryjanom Mageejem[i]

Uvod (Magee): Ekonomski potresi koji su pogodili zapadna društva između svjetskih ratova u to su vrijeme od strane većine marksista bili viđeni kao raspad kapitalističkog sustava koji je marksistička teorija uvijek predviđala. Dok je prema teoriji to trebalo voditi prema komunizmu, u ni jednom jedinom zapadom društvu, međutim, nisu se pojavili komunistički režimi. Ono što se u nekima od njih jest javilo bio je fašizam.

Neki marksisti bili su razočarani do te mjere da su napustili marksizam. Drugi su odbili propitkivati marksističku teoriju bez obzira na ono što se zapravo dogodilo, ali bilo je i mnogo onih između. To su bili ljudi koji su ostali ili htjeli ostati marksistima, ali koji su osjećali da bi marksizam morao biti ozbiljno preispitan kako bi nastavio biti vjerodostojan.

Jedna takva grupa ljudi okupila se u Frankfurtu kasnih 20-ih godina i otada su postali poznati kao Frankfurtska škola. Oni zapravo nisu zadugo ostali u Frankfurtu, ali ime se primilo. Napustili su Njemačku ranih 30-ih godina u razdoblju netom prije i netom nakon što su nacisti došli na vlast. Do sredine 30-ih godina sve ključne figure nastanile su se u Sjedinjenim Državama. Da spomenem trojicu, to su bili Adorno – čovjek za kojeg se činilo da je jednako udomaćen u filozofiji, sociologiji i glazbi, Horkheimer – filozof i sociolog manje briljantan od Adorna, ali možda temeljniji, i onaj za kojeg se na kraju ispostavilo da je najpoznatiji i najutjecajniji od svih – politički teoretičar Herbert Marcuse.

Njihov utjecaj rastao je polako, ali sigurno tijekom dugog razdoblja i dostigao je svoj spektakularni vrhunac 1960-ih godina. Mnogo toga doprinijelo je tome. Jedna primjer jest moćan revizionistički pokret među marksističkim i komunističkim zemljama diljem istočne Europe koji je kulminirao Praškim proljećem 1968. godine. To je po prvi put stavilo Frankfurtsku školu u ravninu sa zbiljskim razvojem događaja unutar komunističkog svijeta. Drugi očito povezani primjer bilo je silno oživljavanje interesa za marksizam među ljudima na Zapadu, naročito među obrazovanim, mladim ljudima. To je također kulminiralo 1968. godine kada je došlo do vrhunca studentskog nasilja diljem Europe i Sjedinjenih Država i kada je na trenutak izgledalo da bi u Parizu čak moglo doći nadomak istinske revolucije.

Revolucionari u pokušaju tada su jednog čovjeka iznad svih drugih proglasili za svoga političkog mentora. Bio je to Marcuse. Ispisali su zidove frazama iz njegovih knjiga kako bi svijetu najavili da njegove ideje namjeravaju provesti u stvarnost. Iako se revolucija nije materijalizirala, u desetljećima koja su protkela otada zamisli Marcusea i Frankfurtske škole postale su dominantne na nekim katedrama društvenih znanosti u različitim europskim zemljama te su one na taj način nastavile imati vrlo važan utjecaj na mlade.

Magee: Prof. Marcuse, zašto je ispalo tako da se revolucionarni studentski pokret iz 1960-ih i ranih 70-ih godina okrenuo Vašim radovima?

Marcuse: Nisam bio mentor studentskim aktivistima u šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama. Ono što sam učinio jest da sam formulirao i artikulirao neke ideje i neke ciljeve koji su visjeli u zraku u to vrijeme i to je otprilike to. Studentska generacija koja je u tim godinama postala aktivna nije trebala očinsku figuru ili figuru djeda da bi ih vodila tome da prosvjeduju protiv društva koje je na dnevnoj bazi otkrivalo svoju nejednakost, nepravdu, okrutnost i općenitu destruktivnost. To su mogli iskusiti, to su vidjeli svojim očima. Ja sam samo spomenuo nasljeđe fašizma kao značajku ovoga društva. Fašizam je vojno bio pobijeđen, ali potencijal njegova ponavljanja još uvijek postoji. Pored toga, htio bih spomenuti i rasizam, seksizam, opću nesigurnost, zagađenje okoliša, degradaciju obrazovanja, degradaciju birokracije i tako dalje. Drugim riječima, ono što je šezdesetih i ranih sedamdesetih eksplodiralo bio je eklatantan kontrast između silnog raspoloživog društvenog bogatstva i njegove bijedne, destruktivne i rasipne uporabe.

Magee: Slagao se netko s Vašim gledištima ili ne u vezi bilo čega navedenog, dodao bih da se prevladavajuća filozofska ortodoksija na koledžima i sveučilištima diljem Zapada u to vrijeme naprosto uopće nije bavila tim pitanjima, nije li tako? Time se zasigurno nisu bavili analitička filozofija ili pozitivizam.

Marcuse: Nisu se bavili time i mi u Frankfurtu i kasnije u Sjedinjenim Državama nismo mogli zamisliti nikakvu autentičnu filozofiju koja na ovaj ili onaj način ne bi odražavala ljudsko stanje u njegovim konkretnim situacijama – u onoj društvenoj i političkoj situaciji. Filozofija je za nas u velikoj mjeri uvijek bila društvena i politička filozofija još od Platona.

Magee: Naravno, filozofija Vam je cijeloga života bila od ogromne važnosti. Zapravo, život ste proveli kao sveučilišni profesor, predavač i autor akademskih knjiga. Ipak, jedna od očitih značajki pokreta Nove ljevice u čijem ste začetku sudjelovali jest njegov antiintelektualizam. Imajući na umu kako ste proveli život, ne bi se očekivalo da ćete to odobravati.

Marcuse: Upravo suprotno, od samog početka sukobljavao sam se s tim antiintelektualizmom. Prema mojem viđenju, razlozi tog antiintelektualizma leže u izolaciji studentskog pokreta od radničke klase i navodnoj nemogućnosti bilo kakvog spektakularnog političkog djelovanja. Rekao bih da je to postupno dovelo do neke vrste kompleksa inferiornosti, nekog oblika samonametnutog mazohizma koji je, između ostalih stvari, pronašao izraz u tom prijeziru spram intelektualaca zato što su “samo” intelektualci koji ne postižu ništa u stvarnosti.

Magee: Moram reći da je iznimno zanimljivo čuti kritiku Nove ljevice koja dolazi od Vas od svih ljudi. Dok smo na ovoj temi, što mislite koje je druge značajne defekte razvio pokret Nove ljevice tijekom svoga toka? 

Marcuse: Kao možda glavni defekt spomenuo bih nerealan jezik i u mnogim slučajevima potpuno nerealnu strategiju među pripadnicima Nove ljevice što nikako nije općenito stanje, ali ono definitivno jest prisutno. Radi se, naime, o odbijanju priznanja da u naprednim, industrijaliziranim zemljama nismo u revolucionarnom stanju, štoviše, da čak nismo ni u predrevolucionarnom stanju što dovodi do posljedičnog stanja da ne postoji svijest da bi se strategija trebala prilagoditi tome stanju. Nadalje, među Novom ljevicom – ponovno, to se ni u kojem slučaju ne odnosi na sve skupine, postoji odbijanje priznanja da je potrebno preispitati i razviti marksističke kategorije. Cilj nije fetišizirati marksističku teoriju ili tretirati marksističke koncepte kao već potvrđene, objektificirane kategorije, nego napokon osvijestiti činjenicu da su to historijski i dijalektički koncepti koji ne mogu samo tako biti preneseni na naše vrijeme. Naprotiv, oni trebaju biti preispitani u skladu sa promjenom koja se odvija u samom društvu.

Magee: Ne mogu, a da ne kažem kako je silno osvježavajuće čuti ove riječi od Vas. To pokazuje kako još uvijek razmišljate na svjež način, dok su oni koji se smatraju Vašim sljedbenicima i koji su dovoljno mladi da Vam budu unučad u nekim slučajevima prestali promišljati. Govoreći o preispitivanju marksističkih koncepata doveli ste nas do onoga što je uistinu suština same Frankfurtske škole još od njezinih početaka. Kao što sam spomenuo u uvodu emisije, upravo je osjećaj potrebe za preispitivanjem i rekonstruiranjem marksizma – osjećaj koji je nemalo proizašao kao reakcija na fašizam, bilo ono što je dalo vjetar u leđa Vašem pokretu. Fašizam, međutim, nije bila jedina pojava koja je dovelo do toga, nije li tako? Hoću reći, postojali su i drugi politički faktori. Možete li komentirati koji su neki od njih bili?

Marcuse: Mislite na neke faktore koji su zahtijevali preispitivanje marksističkih kategorija?

Magee: Da.

Marcuse: Koncept socijalizma kao takvog za mene je jedno od glavnih područja interesa. U razvoju marksističke teorije – ne kod samog Marxa, koncept socijalizma gotovo je u cijelosti postao koncentriran na racionalniji, širi razvoj proizvodnih snaga, na još višu produktivnost rada, na racionalniju distribuciju proizvoda umjesto da naglašava kako je socijalističko društvo – onako kako ga je Marx ili barem mlađi Marx zamišljao, ono društvo koje je kvalitativno drugačije od svih društava koja su mu prethodila. Na koji način je ono kvalitativno drugačije? Rekao bih da je ovo glavno; jedno istinski socijalističko društvo za Marxa jest ono u kojemu bi kvaliteta života bila odlučno drugačija negoli u postojećim društvima. To znači da u jednom istinski socijalističkom društvu otuđeni rad punog radnog vremena više ne bi bio mjerilo bogatstva i vrijednosti.  U autentičnom socijalističkom društvu muškarci i žene mogli bi živjeti bez straha i bez prisile da cijelo odraslo doba provedu u otuđenom djelovanju. Ta slika postala je zamagljena i ishod je neka vrsta zastrašujućeg kontinuiteta između naprednih, razvijenih kapitalističkih društava i vizije socijalističkog društva.

Magee: Socijalizam je takoreći počeo nalikovati svojim neprijateljima.

Marcuse: Upravo tako.

Magee: Iz Vaših radova poznato mi je da ste imali i druge vrlo bitne kritike marksističke teorije. Htio bih spomenuti dvije od njih – djelomično zato što su vjerojatno povezane u Vašem umu; radi se, naime, o tome da ste marksizam smatrali protulibertarijanskim ili barem nedovoljno libertarijanskim kako se njegova teorija razvijala kroz vrijeme. Također, smatrali ste kako teorija nije dovoljno uzimala u obzir pojedinca. Bilo bi vrlo zanimljivo čuti Vaš komentar u vezi te dvije točke. 

Marcuse: Marx se nije pretjerano bavio pojedincem niti je to morao jer je u njegovo vrijeme samo postojanje proletarijata tu klasu činilo potencijalno revolucionarnom. Stvari su se od tada značajno promijenile. Znate, pitanje jest do koje mjere sadašnja radnička klasa u naprednim, industrijskim zemaljama još uvijek može biti nazivana proletarijatom? Zapadnoeuropske zemlje u potpunosti su napustile taj koncept. Ono što se umjesto toga dogodilo jest integracija velikih razmjera – možda i većine stanovništva, u postojeći kapitalistički sustav. Radnička klasa, barem u onoj mjeri u kojoj je organizirana, sada ima puno više toga za izgubiti osim svojih okova. To se istovremeno nije odvijalo samo na materijalnoj, već i na psihološkoj osnovi. Svijest zavisnog stanovništva se promijenila. Svjedočiti tome do kojih razmjera je vladajuća struktura mogla manipulirati, upravljati i kontrolirati ne samo svijest, već i podsvijet pa i nesvjesni dio pojedinaca jedan je od najupadljivijih fenomena. Moji prijatelji u Frankfurtskoj školi zato su psihologiju smatrali jednom od glavnih grana znanja koja bi trebala biti integrirana u marksističku teoriju. Pod time ne mislim reći da bi psihologija trebala zamijeniti marksističku teoriju, već da bi trebala biti apsorbirana u nju.

Magee: Vi sami poduzeli ste veliki napor u nastojanju da svojim radovima združite Freudovo učenje i marksizam. Mislim da bi neki ljudi rekli da to naprosto ne može biti postignuto jer, prema njima, ta dva obrasca pojašnjavanja međusobno nisu kompatibilni. Krajnje sažeto rečeno, marksistička teorija konačnu razinu pojašnjavanja ljudskog djelovanja pronalazi u tehnici. Prema toj teoriji – vrlo pojednostavljeno, razina razvoja proizvodnih sredstava u jednom društvu u bilo kojem trenutku određuje ustrojavanje klasa u tome društvu, a to zauzvrat određuje odnose pojedinaca između sebe. Na toj osnovi izgrađuje se ono što marksisti nazivaju superstrukturom ideologije, religije, filozofije, umjetnosti i tako dalje. Prema Freudu, nešto potpuno drugo jest krajnje pojašnjenje ljudskog ponašanja. Prema njemu, krajnje pojašnjenje leži u potisnutim sadržajima nesvjesnog – našim nesvjesnim željama, fantazijama, strahovima i osjećajima koji su potisnuti kao ishod distorzija u našim najranijim odnosima – prije svega s našim roditeljima. On eksternalizacijom potisnutih sadržaja psihe ne obrazlaže samo društveno ponašanje, već ideologije, umjetnost i religiju. To su dvije potpuno drugačije vrste pojašnjenja istih fenomena! Kako ih uopće možete združiti u jednu teoriju?

Marcuse: Mislim da ta pojašnjenja prilično lako mogu biti združena i vjerojatno je da bi to mogao biti jedan vrlo sretan brak. Smatram da su to dvije iznimno različite interpretacije dvije različite razine iste cjeline – iste totalnosti. Nesvjesni, primarni nagoni koje je Freud propisao – erotska energija i destruktivna energija, eros i thanatos, razvijaju se unutar jednog specifično određenog društvenog okvira koji na ovaj ili onaj način uređuje utjelovljenja tih primarnih nagona. Njihov društveni učinak ide još dalje od toga. Prema Freudu, što je represija u jednom društvu veća, to više dolazi do mobilizacije viška agresivnosti protiv te iste represije. Nadalje –prema Freudu, kako je neminovno da će se represija napretkom civilizacije povećavati, istovremeno i paralelno s time višak agresivnosti bit će mobiliziran i oslobođen. Drugim riječima, napretkom civilizacije doći će do napredovanja u destruktivnosti. Čini mi se da nijedna druga hipoteza ne može bolje objasniti ono što se događa danas.

Magee: Sljedeća misao javit će se ljudima koji su slušali našu raspravu do ovoga trenutka; katalogizirali ste vrlo dojmljivu listu manjkavosti u marksističkoj teoriji i predviđanjima. Na primjer, to su neuspjeh u predviđanju uspjeha kapitalizma u budućnosti, protulibertarijanski element u marksizmu, izostanak bilo kakve teorije ili stava spram pojedinca. Govorili ste također o drugim, potpuno novim teorijama poput one freudovske koja je na scenu stupila nakon Marxa i koja iz tog razloga nije mogla biti usuglašena s njegovim viđenjima. Mnogo ljudi reći će sljedeće: S obzirom da ste vi (iz Frankfurtske škole) bili toliko svjesni tog silnog raspona manjkavosti u marksizmu, zašto ste htjeli ostati marksistima? Zašto ste se nastojali držati diskreditirane ili opovrgnute teorije? Zašto se ne biste pokušali osloboditi kategorija kojima razmišljate i zašto ne biste pokušali stvarnost sagledati svježim pogledom?

Marcuse: Odgovor je jednostavan; zato što ne vjerujem da je teorija kao takva opovrgnuta. Ono što predstoji jest obveza preispitivanja nekih koncepata marksističke teorije, ali to nije nešto što je izvana nametnuto toj teoriji. To je nešto što marksistička teorija kao historijska teorija sama zahtijeva. Meni je relativno lako nabrojati i pružiti Vam katalog odlučnih Marxovih koncepata koji su bili potkrijepljeni razvojem kapitalizma; na primjer, koncentracija ekonomske moći, stapanje ekonomske i političke moći, rastuća intervencija države u ekonomiju, rastuće teškoće proizašle iz pada stope profita, potreba za upuštanjem u neoimperijalizam kako bi se stvorila tržišta i mogućnosti uvećane akumulacije kapitala i tako dalje. Smatram da je to dojmljiv katalog koji u mnogo toga zastupa marksističku teoriju.

Magee: Ne želim da se upustimo u političku raspravu, iako bih to zapravo priželjkivao.

Marcuse: Zašto ne?

Magee: Svrha ove emisije jest da na površinu izvučemo Vaše viđenje cijelog niza daljnjih tema, ali ne mogu dopustiti da ono što ste rekli samo tako prođe. Uzmimo samo dvije stvari s Vašeg popisa; rekli ste da je došlo do povećanja koncentracije ekonomske moći, ali to se zasigurno odvijalo uslijed izuma dioničkog društva zbog kojeg je vlasništvo nad kapitalom postalo raspršenije nego ikada ranije. Govorili ste o približavanju ekonomske i političke moći. Rekao bih da je to doista slučaj, ali ono što se dogodilo – barem na Zapadu, jest da je odlučna kontrola nad ekonomijom prešla u ruke izabranih političara koji su u demokracijama izravno izabrani od narodnih masa. Političari su oni koji donose temeljne ekonomske odluke u takvome društvu.

Marcuse: Vašom prvom izjavom oko dioničkih društava izražavate jedan od glavnih koncepata marksističkog revizionizma koji je prvi predstavio sam Engels. On je već dioničko društvo s raspršenim vlasništvom smatrao jednim od predoblika socijalističkog društva. Danas znamo da je to očito pogrešno i ne možete tvrditi da su, na primjer, dioničari ti koji upravljaju nacionalnom ili globalnom politikom velikih multinacionalnih korporacija. Samo vlasništvo nije jedino što je važno. Odlučna je kontrola nad proizvodnim snagama. Što se države i uloge političara tiče, vjerujete li da političari odluke u potpunosti donose sami kao slobodni pojedinci ili da ipak postoji neki oblik veze između kreatora politike i velikih ekonomskih sila u društvu?

Magee: Političari zasigurno nisu pod dominacijom velikih ekonomskih sila, ali bojim se da ću se nevoljko morati ostaviti te teme i vratiti se do Frankfurtske škole. U općim smo  pojmovima razgovarali o Frankfurtskoj školi. Spomenuo sam dva ili tri pojedinca u uvodu, ali smatram kako bi bilo naročito zanimljivo od Vas čuti pokoju riječ o tome tko su bili glavni pojedinci i kakvi su oni bili jer, naposljetku, sve to su bili Vaši bliski prijatelji i suradnici.

Marcuse: Horkheimer je bio ravnatelj Instituta. On nije bio samo temeljito obrazovan i potkovan filozof i sociolog, nego također – u neobičnom smislu, financijski čarobnjak koji se vrlo dobro znao pobrinuti za materijalnu osnovu Instituta ne samo u Njemačkoj nego i kasnije u Sjedinjenim Državama. Bio je briljantan čovjek. Ništa što je bilo napisano u izdanjima Instituta i kasnije nije bilo objavljeno bez prethodne rasprave s njime i drugim suradnicima Instituta. Adorno je bio genij. Moram ga nazvati genijem jer nikada nisam vidio nikoga tko je, kako ste već spomenuli, bio jednako udomaćen u filozofiji, sociologiji, psihologiji i glazbi. O čemu god da se radilo, bio je nevjerojatan. Kada je govorio, to se moglo objaviti bez ikakve promjene – bilo je savršeno spremno za tisak. Zatim imamo one koji su nepravedno zanemareni ili zaboravljeni; Leo Löwenthal – književni kritičar Instituta, Franz Neumann – briljantan pravni filozof, Otto Kirchheimer – jednako spretan u filozofiji prava, Friedrich Pollock i naročito Henryk Grossman – najortodoksniji od svih marksističkih ekonomista koje sam ikada sreo. On je predviđao propast kapitalizma i čak je dao točno određenu godinu za to. U međuvremenu je ispalo da nije bio sasvim precizan u tome.

Magee: Poput srednjovjekovnih crkvenjaka koji su pretkazivali kraj svijeta.

Marcuse: Upravo tako. Naposljetku, mislim da je Pollock napisao prvi članak u kojem se nastojalo zastupati tezu kako nema uvjerljivih unutarnjih razloga za propast kapitalizma.

Magee: Jedna od stvari koju ste svi vi kao grupa predvodili vjerojatno još kasnih 20-ih, zasigurno ranih 30-ih godina, bio je prijenos interesa marksističkih studija s radova zrelog Marxa nazad prema radovima mlađeg Marxa i onome što je pisao dok je izravnije bio pod utjecajem Hegela. Jedna od mnogih stvari proizašlih iz toga za koju mislim da nastavlja imati utjecaj sve do danas jest interes za ideju otuđenja. Mislim da je otuđenje u njegovu suvremenom smislu skovao Hegel. Marx ga je preuzeo i podario mu novi značaj. Može se reći da je otuđenje potom gotovo ispalo iz zapadne misli na skoro stotinu godina i vi – mišljeno u množini, ste bili ključni u njegovu vraćanju, niste li? Bilo bi vrlo zanimljivo čuti Vaše komentare oko važnosti ove ideje.

Marcuse: To je vrlo komplicirana priča. Prema Marxu, otuđenje je bilo socio-ekonomski koncept i ono je u biti označavalo – ovo je brutalno skraćivanje, da muškarci i žene pod kapitalizmom  svojim radom nisu mogli zadovoljiti vlastite, pojedinačne, ljudske potencijale i potrebe. To je bilo do kapitalističkog načina proizvodnje kao takvog i moglo se jedino ispraviti radikalnom promjenom tog oblika proizvodnje. Danas je koncept otuđenja proširen i produžen do te mjere da je taj izvorni sadržaj gotovo u potpunosti izgubljen. Takvo proširenje čini se olako i to ne smatram samo preuranjenim, već i pogrešnim jer, na primjer, nisu svi oblici nevolja ili problema koje netko ima s djevojkom ili dečkom nužno proizašli iz kapitalističkog načina proizvodnje.

Magee: Drugim riječima, smatrate da je ideja trivijalizirana?

Marcuse: Smatram da je trivijalizirana i da se treba vratiti na svoj izvor.

Magee: Ona je u svome izvornom značenju od temeljne važnosti?

Marcuse: Da, od temeljne važnosti.

Magee: Do ovog trenutka u našoj raspravi razgovarali smo u prilično negativnim pojmovima. Govorili smo o tome protiv čega je Frankfurtska škola bila, o njezinoj kritici marksizma i – barem implicitno, njezinoj kritici kapitalističkog sustava. Što je bio pozitivan doprinos škole?

Marcuse: Da započnem s najlakšim i jednim od najodlučnijih; pozitivan doprinos bilo je predviđanje fašizma puno ranije nego što je on zapravo nastupio. Nadalje, ono što je sam Horkheimer smatrao razlikovnom karakteristikom bio je interdisciplinaran pristup glavnim društvenim i političkim problemima toga vremena; presjecalo se akademsku podjelu rada. Tako su se sociologija, psihologija i filozofija primjenjivale u svrhu razumijevanja i razrade problema toga vremena. Prema mojem viđenju, najzanimljiviji doprinos bio je pokušaj odgovaranja na pitanje što je to zapravo pošlo po zlu u zapadnoj civilizaciji da bi se na samom vrhuncu njezinog tehničkog napretka istovremeno mogla promotriti suprotna krajnost u mjeri u kojoj se to tiče ljudskog napretka. Dehumanizacija, brutalizacija, mučenje ponovno kao uobičajeno sredstvo ispitivanja, štetan razvoj nuklearne energije, sveopća destrukcija i tako dalje – kako se to dogodilo? U tome su se i drugi, ali Horkheimer naročito, vratili ne samo na društvenu, već i na intelektualnu povijest te su pokušali definirati međuigru progresivnih i regresivnih kategorija kroz intelektualnu povijest Zapada. To se, primjerice, naročito dotiče doba prosvjetiteljstva koje se obično smatra jednom od najprogresivnijih etapa u povijesti. Frankfurtska škola istaknula je do koje mjere je ta naizgled savršeno jasna progresivnost – ta oslobađajuća tendencija, u isto vrijeme bila upetljana s tadašnjim regresivnim i represivnim tendencijama.

Magee: Ta slika marksista gotovo opsjednutih s pitanjem što je pošlo ukrivo koju predstavljate upućuje na politiku razočaranja. Čini se kako postoji aura iznevjerenih nada, razočaranja u marksističku teoriju, možda čak i razočaranja sa samom radničkom klasom jer je podbacila u tome da bude učinkoviti instrument revolucije. Je li u središtu Vašeg pristupa tih dana bila iznevjerenost, razočaranost ili pesimizam?

Marcuse: Ukoliko razočaranje znači ono što ste Vi formulirali kao razočaranje s radničkom klasom, tada bih to odlučno odbio. Nitko od nas nema pravo kriviti radničku klasu za ono što radi ili za ono što ne radi. O takvoj vrsti razočaranja se, dakle, zasigurno ne radi. Uistinu je postojao jedan drugi vid razočaranja i čini mi se da je to vrlo objektivan stav. Spomenuo sam već ranije kako je u zapadnoj civilizaciji sabrano nevjerojatno društveno bogatstvo i to je u najvećem dijelu postignuće kapitalizma. Ono se sve više počelo koristiti za uništavanje umjesto za izgradnju dostojanstvenijeg i čovječnijeg društva. Ukoliko to nazivate razočaranjem, u redu, ali smatram da je to jedno vrlo opravdano i objektivno razočaranje. 

Magee: Vaš središnji zadatak vidjeli ste kao istragu razloga zašto je to bilo tako i kako je došlo do toga?

Marcuse: Upravo tako.

Magee: Suštinski pothvat Frankfurtske škole, dakle, bio je onaj kritički?

Marcuse: Definitivno. Zato se danas za radove Frankfurtske škole i koristi pojam kritička teorija.

Magee: Jedna od stvari za koju su članovi Frankfurtske škole od početka iskazivali značajnu brigu bila je estetika. Mislim da je to ono što je razlikuje od većine drugih filozofija, zasigurno od većine drugih političkih filozofija. Vi sami pisali ste mnogo o pitanjima estetike posljednjih godina. Zašto ste Vi i Vaši kolege estetiku uvijek smatrali toliko važnom?

Marcuse: Adorno je onaj kojem sam najbliži u tome smislu. Vjerujem da su u umjetnosti, književnosti i glazbi izraženi uvidi i istine koje ne mogu biti iskomunicirane običnim jezikom – u svrhu sažetosti recimo da bi to bila proza. Tim istinama otvoren je prikaz potpuno nove dimenzije koju se u stvarnosti napada ili tabuizira. To, naime, nije prikaz ljudskog postojanja i naravi koja bi još uvijek bila ograničena unutar normi principa represivne stvarnosti, već ona koja uistinu teži njihovu ispunjenju i zadovoljenju pa čak i pod cijenu smrti i katastrofe. To sam pokušao ilustrirati rekavši – dozvolite mi da upotrijebim jednu groznu riječ, kako ,,poruka“ umjetnosti i književnosti glasi da bi svijet trebao biti doživljen onako kako su ga ljubavnici svih vremena doživljavali, onako kako ga je kralj Lear doživio, onako kako su ga Antonije i Kleopatra doživjeli. Drugim riječima, radi se o prekidu s uspostavljenim principom stvarnosti i istovremenom zazivanju prikaza oslobođenja.

Magee: Drugim riječima, ono što sada govorite veže se uz ono što ste govorili blizu samog početka naše rasprave kada ste inzistirali kako bi se socijalizam trebao baviti drugačijom kvalitetom života, a ne samo materijalnim stvarima.

Marcuse: Upravo tako.

Magee: To bi značilo da literaturu vidite kao repozitorij novih vrijednosti, a ne samo kao kritiku postojećeg društva ili revolucionarni instrument na način kako su to marksistički književni kritičari vidjeli.

Marcuse: Rekao bih da je sva autentična literatura oboje. S jedne strane, ona je optužba postojećeg društva, ali s druge strane, s njome je uvijek povezana slika oslobođenja. Zasigurno ne vjerujem da možete pružiti dostatno objašnjenje jednog književnog djela samo pojmovima klasne borbe ili čega već.

Magee: To je područje u kojem mislioci u tradiciji Frankfurtske škole poput Vas sada stvaraju svježe i originalne radove. Što mislite s kojim drugim područjima će se ova filozofska škola – ova filozofska tradicija, morati baviti u neposrednoj budućnosti?

Marcuse: U tome smislu mogu govoriti samo o sebi. Rekao bih da bi se daleko više pozornosti moralo posvetiti ženskom oslobodilačkom pokretu. U tome pokretu danas vidim vrlo snažan, radikalan potencijal. Morao bih održati zasebno predavanje kako bih objasnio zašto to mislim.

Magee: Nemojte to učiniti.

Marcuse: Nažalost, to ne mogu učiniti (smijeh). Dopustite mi da to barem pokušam izreći u dvije rečenice. Sva dominacija u zabilježenoj povijesti sve do danas bila je patrijarhalna dominacija. Ukoliko bismo uistinu doživjeli da vidimo ne samo jednakost žene pred zakonom, već i implementaciju kroz cijelo društvo onoga što se naziva specifično ženstvenim kvalitetama – na primjer, nenasilnost, receptivnost i nježnost, tada bi to uistinu bio ili možda mogao biti početak jednog kvalitativno drugačijeg društva. To bi bila sušta antiteza nasilnom i brutalnom karakteru muške dominacije. Vrlo dobro sam svjestan činjenice kako su te takozvane ženstvene kvalitete društveno uvjetovane.

Magee: Ima ljudi koji bi smatrali seksističkim kazati da postoje specifično ženstvene kvalitete.

Marcuse: Nije me briga za to. One su društveno uvjetovane, ali te kvalitete u velikoj su mjeri raspoložive i one postoje pa zašto ih onda ne bismo iskoristili takvima kakve jesu bez obzira na pitanje njihova porijekla?

Magee: Prof. Marcuse, htio bih da našu raspravu dovršimo tako što ću Vam izložiti jednu ili dvije osnovne kritike koje se često upućuju Vašem radu. Onu glavnu već sam Vam uputio puno ranije u raspravi kada sam Vam rekao ovo; imajući na umu Vašu osviještenost oko toliko mnogo stvari koje ne valjaju u marksizmu, zašto ostajete marksistom?

Marcuse: Zato što to smatram ispravnim.

Magee: U redu, ali postoje i daljnje kritike. Na primjer, za pokret Nove ljevice – koji se u velikom stupnju razvio na temelju Vašeg rada, često se kaže kako je elitistički. Govori se da se radi o malim grupama u najvećem dijelu sastavljenim od pripadnika srednje klase, a neki bi rekli i od intelektualaca koji se dive sebi samima i koji su odijeljeni od radničke klase kao što ste i sami prepoznali nešto ranije. Oni sebe smatraju instrumentima revolucije, ali kritika jest da je cijela ta stvar postala pomodna i, prije svega, razdvojena od istinske radničke klase oko koje se sve izvorno trebalo vrtjeti. 

Marcuse: Pojam ,,elitistički“ u potpunosti bih odbacio. Mislim da je to još jedan izraz samonanesenog mazohizma među Novom ljevicom. To nije elitizam. Ono što imamo naprosto su grupe koje bih nazvao katalizatorskim grupama koje su zbog svoje privilegiranosti u pogledu obrazovanja i obuke uistinu razvile teoriju koja je udaljena od materijalnih procesa proizvodnje. To se ne može ispraviti nikakavim diktatom, već jedino samim postupkom promjene. Nikada nisam tvrdio da bi te katalizatorske grupe ikada mogle zamijeniti radničku klasu u ulozi subjekta i izvršitelja revolucije. To su edukacijske grupe – uglavnom se radi o političkoj edukaciji, ali ne samo o njoj. Njihov glavni zadatak jest razvoj svijesti i nastojanje da se djeluje protiv upravljanja i kontrole svijesti od strane utvrđenih struktura moći. One, međutim, zasigurno nisu zamjena za samu radničku klasu. Što se tiče druge točke koju ste spomenuli, jezik je…

Magee: Dopustite da Vas ovdje zaustavim prof. Marcuse. Ovo je nešto što sam Vam rekao prije nego što smo počeli s programom uživo i zato mi dozvolite da to opet kažem kako bi i gledatelji znali; ono što bi moglo zvučati kao trivijalna kritika, ali što to nije, jest da je toliko mnogo radova Frankfurtske škole zapravo vrlo, vrlo teško za čitati. Još gore od toga, oni su pompozni, a ponekad i nerazumljivi. Od toga izuzimam Vaše tekstove i to činim iskreno. 

Marcuse: I oni su prilično loši (smijeh).

Magee: Na primjer, Adorno. Ranije u raspravi opisali ste ga kao genija. Neki njegovi tekstovi doslovno su nečitljivi. Čini mi se da to uspostavlja ogromnu barijeru između zamisli koje ste nastojali proširiti i publike kojoj ste te zamisli nastojali prenijeti i to je ozbiljna kritika. Štoviše, ona je uveličana činjenicom da su druge, alternativne filozofije često bile prenošene od strane vrlo dobrih  pisaca. Na primjer, u analitičkoj tradiciji gotovo da postoji običaj dosjetke i zanosa. Bertrand Russell osvojio je Nobelovu nagradu za književnost, a tako i Jean-Paul Sartre, vjerojatno vodeći eksponent egzistencijalizma.

Marcuse: Prikrili ste Heideggera.

Magee: Namjerno ga nisam spomenuo jer se ne uklapa u moju tezu.

Marcuse. Upravo tako.

Magee: Unatoč tome, smatram da je pošteno reći kako su tekstovi Frankfurtske škole kao cjelina izvanredno pompozni. Zašto je tome tako?

Marcuse: Do neke mjere slažem se s Vama i priznajem da postoji mnogo stvari kod Adorna koje ne razumijem. Želio bih ipak reći ponešto o tome kako je on to opravdavao. Radilo se o tome da je običan jezik, obična proza – čak i ponešto sofisticirana, bila toliko prožeta uspostavljenim poretkom i da je u tolikoj mjeri izražavala kontrolu i manipulaciju pojedinca od strane struktura moći da je već u samoj upotrebi jezika bilo nužno ukazati na prekid s konformizmom. Iz toga je, dakle, proizlazilo nastojanje da se taj prekid prenese u sintaksi, gramatici i vokabularu. Je li to prihvatljivo ili ne, ne znam. Nasuprot tome, rekao bih da postoji jednako velika opasnost u preranoj popularizaciji užasno kompliciranih problema s kojima se danas suočavamo.

Magee: Prof. Marcuse, došli smo do kraja naše rasprave. Za kraj, želio bih Vam postaviti osobno pitanje i to činim zato što ste imali životna iskustva koja mora da je doživjelo izvanredno malo ljudskih bića u povijesti. Gotovo cijeli životni vijek proveli ste kao akademik koji je bio poznat relativno malom krugu – Vašim studentima i prilično specijaliziranom čitateljstvu Vaših knjiga i članaka. U iskušenju sam reći da ste potom iznenada, kada ste već bili blizu sedamdesetoj, gotovo preko noći postali svjetska figura. To je nešto što bi bilo zapanjujuće za bilo koga. Kako ste Vi doživjeli taj razvoj događaja?

Marcuse: S jedne strane, silno sam uživao u tome. S druge strane, djelovalo mi je nekako nezasluženo. Ukoliko je ovo kraj, htio bih završiti na prilično drskoj noti – zapravo ne, ona nije toliko drska; kada bi me pitali kako je to moguće uvijek sam odgovarao ovako: ,,Ja samo djelujem kao takva figura zato što su drugi još uvijek gluplji od mene.“

Magee: Nitko, međutim, nikada nije mogao takvošto očekivati i pretpostavljam da ni Vi sami niste to očekivali?

Marcuse: Ne, zasigurno nisam.

Magee: Hvala Vam puno prof. Marcuse!

Marcuse: Hvala Vama!

___________________________

[i] Magee, B., Men of Ideas; Marcuse and the Frankfurt School, BBC, 1978., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=n5yctwqSBvo, posljednji posjet stranici 16. prosinca 2024., s engleskog na hrvatski jezik preveo i sažetak napisao Luka Draganić, e-mail: [email protected]  

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (2)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)
    •  Daddio – Razgovori koje ne vodimo
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)
    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)
    •  O zavisti

> Svi tekstovi ovog autora