U razgovoru s Herbertom Marcuseom (4)

Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja feljtona: U televizijskom intervjuu s Wiltrud Mannfeld iz 1978. godine (prvi put emitiranom tek 1980. godine) Herbert Marcuse opisuje metode rada primijenjene u Institutu za društvena istraživanja pod ravnateljstvom Maxa Horkheimera te komentira prijelaz Časopisa za društvena istraživanja (die Zeitschrift für Sozialforschung), glavne publikacije Instituta, s njemačkog na engleski jezik. Nadalje, pojašnjava zašto je ostao živjeti u Americi za razliku od nekih svojih kolega koji su se vratili u Europu nakon Drugog svjetskog rata. Marcuse potom govori o razlici izričaja na materinjem i stranom jeziku i opisuje što za njega znače njemačka kultura i zavičaj. Zatim opisuje iskustvo prvog poslijeratnog povratka u Njemačku te rad za američki State Department. U nastavku pojašnjava kako pomiriti kontradiktorni odnos između fenomena ”dugog marša kroz institucije” i ”kvalitativnog skoka” koje obrađuje u svojim radovima. U intervjuu se dotiče raznih daljnjih tema poput studentskog pokreta 1968. godine, Nove ljevice, feminizma, Martina Heideggera, Čovjeka jedne dimenzije, uloge intelektualca i rezignacije u mladih.

U razgovoru s Herbertom Marcuseom

2.4. Intervju s Wiltrud Mannfeld[i]

Uvod (Mannfeld): Herbert Marcuse, veliki starac mladih, rođen je 19. srpnja 1898. godine u Berlinu. Potječe iz dobrostojeće židovske obitelji. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao vojnik i kao dvadesetogodišnjak bio je kratkotrajno član revolucionarnog vojničkog vijeća Berlin-Reinickendorf. Nakon ubojstva Rose Luxemburg i Karla Liebknechta napušta SPD.

Studirao je književnost i filozofiju i privremeno je bio asistent Martina Heideggera u Freiburgu. Na njegovu misao trajan utjecaj ostavili su tekstovi Karla Marxa i Sigmunda Freuda, ali i umjetnost i književnost građanske epohe. Marcuse je već rano došao u Institut za društvena istraživanja u Frankfurtu i surađivao na razvoju takozvane ”kritičke teorije”. Njemačku je napustio 1932. godine. Američkim državljaninom postao je 1949. godine i naposljetku živi u San Diegu u Kaliforniji.

Marcuse je predavao na različitim američkim sveučilištima i njegovo pisanje je, između ostalih, značajno utjecalo na studentski pokret iz 1968. godine. Također, svojom teorijom podupro je Pokret za građanska prava u SAD-u. Herbert Marcuse stoji na jenskoj tradiciji europske filozofije čija je glavna tema sloboda čovjeka.

Mannfeld: U Vašim knjigama ponekad se javlja pitanje: ”Tko odgaja odgajatelje?”. Kako ste polovinu života proveli poučavajući, zanima me tko je Vas odgojio?

Marcuse: Tko je mene odgojio? U svakom slučaju to nije bila škola – Kraljevska pruska gimnazija. Samo do određenog stupnja moja obitelj. Moj otac bio je vrlo autoritativan čovjek, ali kako se kaže, s jako dobrim srcem. To mi, dakle, nije naštetilo. Ono što me zaista odgojilo bila je povijest onakva kakvom sam je doživio. Znači, Prvi svjetski rat – bio sam unovačen 1916. godine, i neuspjela njemačka revolucija 1918./1919. godine. U to vrijeme bio sam u Berlinu i to je zaista bio prvi pravi odgoj koji sam dobio. Zatim, nešto što je puno pomoglo jesu knjige – knjige i moji prijatelji i suradnici na Institutu.

Mannfeld: Studirali ste filozofiju. Kako zapravo jedan mladi čovjek dođe do toga da studira filozofiju? Što želi time postati? Želi li biti filozof?

Marcuse: Da (smijeh), ali filozof u jednom smislu koji je jedva još pojmljiv danas; naime, kao netko tko na temelju naučenoga i iskustva uistinu može kroz promatranje razumjeti stvarnost u kojoj živi i kao netko tko tu stvarnost može promijeniti. To je jedna prilično politička definicija filozofije koja se provlači do nikoga drugog nego do Platona. 

Mannfeld: To uostalom već ima nešto s kritičkom teorijom koja se tada razvijala na Institutu za društvena istraživanja koji je danas češće poznat pod imenom Frankfurtska škola čijim osnivačima Vi pripadate. Institut je 1932. godine emigrirao iz Njemačke. Zatim se uputio u Ameriku…

Marcuse: Najprije kratko vrijeme u Švicarsku.

Mannfeld: Da i potom u New York 1934. godine, vjerujem. Kako je razvoj kritičke teorije povezan s iskustvima svih vas koji ste se s jedne strane bavili razvojem socijalizma u Sovjetskom Savezu, a s druge strane s počecima ili već postojećim fašizmom u Europi?

Marcuse: Kritička teorija zapravo je rođena i krštena kao riječ i pojam za kritički razvijeni marksizam. Taj kritički razvoj marksizma, dakle, ne ponavljanje nego istinski daljnji rad na teoriji, bio je Institutu – bio je svima nama, takoreći nametnut kroz povijesne situacije koje smo proživljavali. Naime, sve se zapravo odvijalo drugačije nego što je to Marx predviđao ili nego što je on to navodno predviđao prema interpretaciji samoprozvanih ortodoksnih marksista. Sve je ispalo drugačije. Revolucija u Njemačkoj nije uspjela iako su postojali objektivni uvjeti za nju. Socijalizam u Sovjetskom Savezu zapravo se od samog početka razvio u novi sustav vladavine. Te glavne tendencije zahtijevale su novi pogled na marksističku teoriju i nametnule su dužnost  marksističkoj teoriji da pojmove prikazuje kao dijalektičke. To znači ne samo da se preuzimaju nego da se iznutra prema van takoreći dalje razvijaju tako da zaista možete shvatiti promijenjenu situaciju.

Mannfeld: Kakva je bila suradnja – da spomenem najpoznatija imena, između Horkheimera, Adorna, Lea Löwenthala i Vas ovdje u Americi? Kako se ona odigrala?

Marcuse: Odigrala se relativno jednostavno. Institut je tada imao prilično malu kuću na Sveučilištu Columbia u New Yorku na kojem smo tada radili. Suradnja se odvijala tako da su članci Časopisa za društvena istraživanja najprije bili utvrđeni; najprije bi se raspravljalo o temi ili puno više o mogućim temama čije se obrađivanje činilo potrebnim i hitnim. Tada bi svatko napravio svoju vlastitu prvu verziju. O svakoj od njih bi se potom diskutiralo s cjelokupnim osobljem Instituta i tek tada bi završna verzija bila predana u tisak.

Mannfeld: Govorite o tome kako bi se diskutiralo pa ipak, ako sam dobro informirana, Institut je bio pod relativno strogim direktorskim vodstvom Horkheimera.

Marcuse: Da. Horkheimer je bio jedna prilično autoritativna osoba i osobnost, ali nije se samo izvanjski nametao radu Instituta nego je njegov vodeći položaj bio također uistinu utemeljen upravo u činjenici da je, da tako kažem, bio najinteligentniji. U svakom slučaju, imao je kvalifikacije za to.

Mannfeld: Kakvi su bili osobni odnosi? Jeste li međusobno bili sprijateljeni?

Marcuse: Da, u različitoj mjeri.

Mannfeld: Vjerujem da je časopis do 1940. godine bio pisan na njemačkom.

Marcuse: Da.

Mannfeld: Zašto?

Marcuse: U biti, sve te stvari bile su ne želim reći naložene, ali u svakom slučaju donesene od samog Horkheimera jer se pretpostavljalo da je ono što imamo za reći toliko povezano s europskom tradicijom – posebno s onom njemačkom, da se to treba iznijeti na njemačkom jeziku. To znači da privlačnost tih članaka u časopisu nije bila prilagođena ukusu tadašnjeg američkog čitateljstva, nego ukusu Nijemaca koji su živjeli u egzilu. To se značajno promijenilo. To se promijenilo kada je s Adornovom ”Autoritarnom osobnošću” (1950.) Institut prvi put zaista postao prepoznata veličina u akademskom i kulturnom životu Sjedinjenih Država. Upravo su se u tom trenutku Horkheimer, Pollock i Adorno vratili u Njemačku. To je nešto što nikada neću u potpunosti razumjeti.

Mannfeld: Vi ste ostali u Americi.

Marcuse: Ja sam ostao u Americi, da.

Mannfeld: Sada se pitanje obrće. Zašto ste ostali za razliku od upravo spomenutih kolega?

Marcuse: Ostao sam u Americi jer sam ovdje mogao raditi i jer nisam mogao zamisliti da se tada vratim u Njemačku.

Mannfeld: Ako smijem pitati takvo što osobno, kakav je bio osjećaj da morate napustiti zemlju čijoj kulturi pripadate i u kojoj ste odrasli?

Marcuse: Može zvučati drsko, ali rekao bih da sam ono što pripada njemačkoj kulturi ponio sa sobom u Ameriku. Ono što nisam mogao ponijeti i zbog čega još uvijek rado idem u Njemačku na kraće vrijeme jest njemački krajolik.

Mannfeld: Vratimo se malo unatrag. Na početku rada Instituta u Americi provedena je studija o antisemitizmu. Institut se, naime, brzo našao pod napadom; najprije iz konkretnog političkog razloga, ali i iz osobnog razloga jer je većina članova bila židovskog porijekla. Negdje sam pročitala da se dugo vremena percipiralo kako njemački narod zapravo uopće nije bio poseban u svojem antisemitizmu.

Marcuse: Takvu rečenicu nisam nikada čuo od člana Instituta i moram otvoreno reći da je to kvantitativno mjerenje antisemitizma… . Možda možemo reći da je antisemitizam u Njemačkoj prije Hitlera – govorimo o vremenu prije Hitlera, bio drugačiji nego u ovoj zemlji (SAD). Bio je to otvoreniji i konzervativniji antisemitizam koji se, na primjer, očitovao u tome što Židovi naprosto nisu išli u određena odmarališta. Nije postojala zabrana. Tamo se jednostavno nije išlo.

Mannfeld: Jesu li duhovni život i obnova duhovnog života u Weimarskoj Republici u bitnom dijelu bili određeni intelektualcima židovskog porijekla? Kako ste se osjećali u toj ulozi? S jedne strane, kako kažete, u neka odmarališta nije se išlo, ali s druge strane to je bila duhovna elita toga naroda.

Marcuse: Ona je to bila u Weimarskoj Republici.

Mannfeld: Da.

Marcuse: Danas se to, naravno, ne može reći. Židovi nemaju nikakvu ulogu u literaturi danas.

Mannfeld: Ne, tada.

Marcuse: Kada razmišljam unatrag i pregledavam literaturu iz Weimarske Republike, tada uopće nismo imali ideju da su to napisali Židovi ili u svakom slučaju to sigurno nije bilo prvo što nam je padalo na pamet. U mnogim poljima to se nije ni znalo.

Mannfeld: Kada se, međutim, o tome priča, s jedne strane ste kao Židov posvuda nepoželjni, a s druge strane sudjelujete u duhovnom životu jedne nacije. Može li se to usporediti s općenitom situacijom intelektualca?

Marcuse: Upravo sam htio to reći. To su, barem u određenoj mjeri, Židovi dijelili s intelektualcima. Oni su od vladajućih i ne samo od njih obično bili sumnjičavo promatrani, ako su zaista bili intelektualci. Znate, nevjerojatno je teško reći što se misli pod ”intelektualci”. Najbolju definiciju nedavno sam pročitao, to je mogao biti Ernst Bloch: ”Intelektualac je netko tko odbija kompromis s vladajućima”, tako je to glasilo otprilike – ovo je parafrazirano, ne znam definiciju točno. U pojmu intelektualac, dakle, nalazi se ili bi se trebao nalaziti kritički stav prema represivnom društvu. Na to se nigdje ne gleda rado.

Mannfeld: Dolazimo do djela ”Čovjek jedne dimenzije” – jezgre Vašeg rada. U toj knjizi prikazujete društvo u kojem je, gledano izvana, sve najbolje u tom svijetu od najboljih svjetova – svijetu gdje je sve temeljito racionalizirano i gdje je do srži nešto pogrešno. Što je to pogrešno u njemu?

Marcuse: Najprije, to da tehnički napredak u velikoj mjeri služi ostvarivanju i intenziviranju podjarmljenja ljudi kroz njihov posao. Drugo, da je rast životnog standarda kupljen širenjem i intenziviranjem otuđenog rada. Treba se i mora se kupovati ponuđene beskrajne hrpe robe, ali – kako bi postojala sposobnost da se to čini, mora se sve više raditi. S jedne strane, dakle, imamo sliku neiscrpnog bogatstva koje bi zapravo otuđeni rad trebalo učiniti nemogućim ili bi ga u svakom slučaju trebalo reducirati. S druge pak strane imamo prisilu da se otuđeni rad nastavi i intenzivira. Treće, možemo dodati, to društvo možda je u samoj svojoj strukturi u većoj mjeri sustav vlasti u odnosu na prošle društvene oblike jer je vlast također internalizirana do nečuvenog stupnja. Tako puno ljudi osjeća kao svoje vlastite individualne potrebe i ciljeve ono što im je izvana uneseno od vladajućeg aparata.

Mannfeld: To je, dakle, pogrešno razmišljanje, pogrešna svijest?

Marcuse: S terminom ”pogrešno razmišljanje” treba biti jako oprezan jer napokon, trebamo prepoznati da sa svim svojim nedostatcima i svim svojim, jače rečeno, strahotama i nesrećom to društvo na kraju još uvijek ispunjava potrebe većine ljudi. To se ne smije samo tako previdjeti. Na to se mora računati. Usput rečeno, jedna od zasluga Rudolpha Bahroa jest što je to naglasio u svojoj knjizi, naime, to da socijalisti – mi socijalisti, ne smijemo sada naprosto biti pozvani govoriti da su sve te potrebe loše, da ih moramo ukloniti i oktroirati nove potrebe – napredne potrebe. Tako to ne ide.

Mannfeld: Alternativa koja je vidljiva, kako tvrdite, jest Sovjetski Savez koji, prema Vašem mišljenju, nije nikakva prava alternativa. Što bi bila stvarna alternativa?

Marcuse: Za mene bi alternativa bila u socijalizmu što znači društvo u kojem je podjarmljenje ljudi kroz rad dokinuto i u kojemu su proizvodne snage te proizvodna sredstva upravljana i određena na uistinu demokratskoj osnovi od strane ljudi koji bi trebali imati pristup dobrima. Ne, takvog socijalizma dosad nije bilo nigdje na Zemlji. Sad, na pitanje kojeg ste se dotaknuli: ”Nije li jednodimenzionalnost razvijenog industrijskog društva promjenu učinilo težom?”, odgovorio bih samo jedno; da i ne. Na osnovi trajanja ogromnih kondtradikcija između društvenog bogatstva, dakle, onoga što društvo može zaista postići za zadovoljenje stvarnih potreba s jedne strane i bijedne, destruktivne upotrebe toga bogatstva s druge strane, vjerujem da to proturječje na duge staze mora stupiti u svijest i vjerujem, zato što će ono (proturječje) biti još žešće, da će možda doći do skoka u svijesti. Za to već postoje znakovi.

Mannfeld: Ne raste li barem već taj osjećaj da nešto nije u redu?

Marcuse: Reći da se osjeća da nešto nije u redu je premalo, preslabo. To je gotovo nepodnošljivost da se nastavi onako kako se danas ”mora” nastaviti. Sve više i više ljudi već je zaista vidjelo, osjetilo i primijetilo da nije potrebno tako živjeti da bi se vodio jedan dobar život.

Mannfeld: Vidite li danas zametke koji se tako razvijaju ili barem naznaku volje za takvim razvojem?

Marcuse: Za to postoje zametci i to vrlo različiti. Djelomično, to su sve vrste komuna koje se razvijaju. One zadržavaju taj potencijal sve dok ostaju političke i dok rade na uspostavi uistinu autentičnih ljudskih odnosa. Sve dok, dakle, rade na novom moralu i podjeli rada mogu poslužiti kao alternativa. Takvo što postoji. U većoj mjeri, tu tendenciju rasta erotske energije protiv i ponad destruktivnog nagona vidim kod ekologije – kod pokreta za zaštitu okoliša. Stvaranje pacificiranog, umirujućeg i lijepog okoliša jest upravo djelo erosa.

Mannfeld: To je postalo vidljivo sa studentskim pokretom ili onime što se naziva pokretom ”Nove ljevice”.

Marcuse: Da, prva velika provala promijenjene svijesti bio je studentski pokret 1968. godine.

Mannfeld: Kako ste doživjeli taj pokret? Do pedesetih godina bili ste prepoznati učenjak i u jednom trenutku bili ste, takoreći, podignuti na štit. Oduvijek ste odbijali biti označeni kao otac ili djed toga pokreta.

Marcuse: Kao pradjed (smijeh).

Mannfeld: Kako ste doživjeli taj pokret? Što je on bio za Vas kao doživljaj?

Marcuse: Prvi put sam stvarno doživio taj pokret u Parizu. Bio sam u Parizu u vrijeme izbijanja studentskih prosvjeda. Zatim ovdje u ovoj zemlji gdje sam, čim sam mogao, bio aktivan u opoziciji prema ratu u Vijetnamu, na primjer. Ono čega sam postao potpuno svjestan jest da se tu događa nešto što označava početak nove faze u razvoju kapitalizma. Ni slučajno, dakle, ne vjerujem – kao što se to danas općenito vjeruje, da se pokret izjalovio. Pokret je ostavio traga. Kapitalizam danas nije ono što je bio nekada. Represija je veća, ali veći su i otpor i protivljenje. Čini se da je cjelokupna puritanska vrijednosna etika – puritanska radna etika, na koju se postojeći kapitalizam oslanjao iščezla. Ona se više ne uzima ozbiljno. Rad se percipira kao neophodna potreba, ali nikako više i kao vrijednost po sebi.

Mannfeld: Mislim da je potrebno definirati na kakvu vrstu rada mislite. U Vašem životu mnogo ste radili i činite to i sad.

Marcuse: Da, ali koristim se terminom kako je on korišten u socijalizmu; dakle, kao otuđeni rad. To je rad u kojem čovjek ne može ispuniti uistinu vlastite snage i sposobnosti, već u kojem postaje rob svojega posla i u kojem rad dolazi na mjesto očitovanja njegova postojanja i osobe.

Mannfeld: Koliko su naučili ne samo studenti od profesora nego i profesor od studenata?

Marcuse: Jako puno sam naučio od studenata. Jedna od stvari koju, doduše, nisam imao za naučiti, ali koju je puno mojih prijatelja imalo za naučiti – i to je jedno od najvećih postignuća pokreta iz 68., jest da je sliku integralnog, neiskvarenog socijalizma opet učinio aktualnom trajnim naglašavanjem kako je socijalističko društvo upravo kvalitativno različito društvo s, kako bi se to danas reklo, kvalitativno različitim stilom života.

Mannfeld: Jeste li sami u Vašem životu pokušali živjeti na drugačiji način kako biste se barem približili tomu koliko je to moguće?

Marcuse: Koliko je na razini pojedinca moguće čine se napori. To nije baš lako (smijeh) jer, naravno, vrlo dobro znamo da slobodni i autentični ljudski odnosi u ovom društvu u osnovi nisu mogući, ali to ne smije služiti kao izgovor da se unutar toga društva ne nastoji učiniti ono što se može po tom pitanju.

Mannfeld: Od 1940. godine pišete na engleskom jeziku. Vi ste netko tko koristi jedan oblik jezika koji je blizak onom literarnom. Može li se to činiti na nekom drugom jeziku kao što se čini i na materinskom jeziku? Što se događa u tome slučaju? 

Marcuse: Vjerujem da se općenito može reći da se to može činiti. Kada se ima za reći nešto što je smisleno, tada bi to trebalo biti izrecivo i na nekom drugom jeziku. Inače nešto nije u redu. Sad, naravno da postoje stvari koje, kad su izgovorene, pronalaze bolji izraz na njemačkom nego na engleskom. To su riječi koje svi znamo poput zavičaja (die Heimat) ili čežnje (die Sehnsucht) koje se oslanjaju na potpuno drugu tradiciju. Takvo što teško je prevedivo. Općenito govoreći, međutim, rekao bih da se ono što ima smisla može izreći i na drugim jezicima.

Mannfeld: Upravo ste rekli ”zavičaj”. Imate li negdje osjećaj zavičaja?

Marcuse: Ako se pod time misli na neko mjesto kamo se rado opet vraćam, tada bih rekao da, ali to nema nikakav metafizički prizvuk.

Mannfeld: Koje je to mjesto?

Marcuse: Na primjer, rado bih se vratio u Freiburg, međutim, ne znam bih li htio tamo živjeti danas. Čini mi se dvojbenim. 

Mannfeld: Kako je bilo kada ste se prvi put nakon rata vratili u Njemačku? Kada je to bilo?

Marcuse: To je bilo dosta rano. Vjerujem da je to bilo već 1946. ili 1947. godine, više ne znam točno. To se ne može usporediti s onime što sada postoji.

Mannfeld: Koje osjećaje ste tada imali?

Marcuse: Kada sad razmišljam unatrag, rekao bih tugu, ali ipak zajedno s osjećajem da je to naposljetku konačno zasluženi ishod Hitlerova režima.

Mannfeld: Vjerujem da ste u to vrijeme još radili za State Department.

Marcuse: Da.

Mannfeld. Koje naravi je bio taj posao?

Marcuse: To je bila analiza političkih pokreta i grupacija u Europi koja se posebno odnosila na Njemačku. Radilo se, dakle, o identifikaciji grupa koje su se zaista dokazale kao protunacističke ili barem nenacističke i na koje se u ponovnoj obnovi Njemačke možda moglo računati kao pomoć.

Mannfeld: Imate li dojam da je Vaš rad uspio, da se slijedio Vaš savjet?

Marcuse: Dogodilo se upravo suprotno (smijeh). Neki od onih koje smo u tome radu stavili na popis ratnih zločinaca – na primjer, postojala je kategorija ekonomskih ratnih zločinaca, danas opet mirno vrše jako odgovorne funkcije u gospodarstvu.

Mannfeld: Praksa prati teoriju, tako Vi govorite. Nažalost, također se takoreći pokazalo da je u praksi kasnije vrlo očigledno došlo do onoga što je teorija osuđivala. Recimo, tema prirode i puno drugih tema; na primjer, tema problema manjina o kojima upravo danas govorimo. Jedna manjina koja je zapravo većina i u kojoj danas vidite revolucionarni potencijal jesu žene. Na koji način to razumijete?

Marcuse: To sam pokušao objasniti u jednom malom članku o marksizmu i feminizmu. To nije lako jer u ženskom pokretu vidim stvari koje mnogi aktivisti u tom istom pokretu sami ne žele vidjeti. Kao pretpostavku uzimam da, recimo to tako, zapravo postoje ženske kvalitete koje stoje kao antiteza muškim kvalitetama. Recimo veća receptivnost, veći emocionalni kapacitet, manja nasilnost i tako dalje. Sad, protiv toga se stalno prigovara da su to društveno i povijesno nastale kvalitete i da ni na koji način ne pripadaju prirodi žene. Na to odgovaram da mi je potpuno svejedno. One u svakom slučaju postoje i postale su karakteristične[ii] i kao takve trebaju biti korištene. To znači da iz slabosti treba stvoriti snagu. To znači da bi u jednom slobodnom društvu te ženske kvalitete trebale postati upravo društvene kvalitete. Te kvalitete služile bi, dakle, ne samo oslobođenju žene nego i oslobođenju muškarca. 

Mannfeld: Uvijek je pitanje kako se to može realizirati u postojećem društvu ili kako to dovesti do uspjeha?

Marcuse: To je moguće postići samo do jednog vrlo neizvjesnog stupnja jer i ovdje vrijedi da unutar postojećeg poretka istinsko oslobođenje nije moguće. Što se tiče ženskog pokreta, moje mišljenje jest da je stvarna jednakost u svim područjima materijalne i intelektualne kulture jedan cilj koji se vjerojatno može dostići, ali ukoliko ženski pokret na tome ostane, neće biti puno od toga. Čak će postojati opasnost da će žene iz nužde morati dijeliti muške kvalitete kompetitivnosti i agresije jer se inače neće moći nositi s konkurencijom. Promatrao bih tu istinsku jednakost samo kao jedan bezuvjetno potreban predstupanj oslobođenja žena.

Mannfeld: Imate li kolegice u Vašem području rada koje bi u potpunosti mogle biti prepoznate kao takve, a da ipak te ženske kvalitete ne samo zadržavaju nego ih i unose u rad? Imate li primjere za to?

Marcuse: Da, imam. Imena, naravno, neće biti spomenuta (smijeh).

Mannfeld: Nedavno ste kazali da ste zapravo podržavali i da podržavate metodu ili riječ Rudija Dutschkea, naime, dugi marš kroz institucije.

Marcuse: Da.

Mannfeld: U Vašem radu inače govorite o kvalitativnom skoku. Kako dugi marš i taj skok idu zajedno? Nisu li to suprotnosti?

Marcuse: Tako što je skok upućen na uvjete za skok kojih mora biti jer se inače ne može skočiti. Tih uvjeta još nema, oni se u ovoj fazi mogu samo pripremati. Što se tiče dugog marša kroz institucije, ne znam stoji li Rudi još danas iza toga. Pod time mogu zamisliti nešto vrlo važno, naime, da svatko na svojem mjestu unutar postojećeg društva – što je samorazumljivo jer ne postoji ono izvanjsko, nudi jednu vrstu odgojnog rada i uzora. Taj rad ni u jednom slučaju ne treba ići toliko daleko da se na nepotreban način netko učini mučenikom naokolo uzvikujući: „Ja sam revolucionar, ja sam socijalist.” I bez tih ekstremnih izjava pojedinac može biti jako koristan i potreban jer je odgojni, prosvjetiteljski rad danas najnužniji. On je najmanje atraktivan, ali istovremeno je najnužniji.

Mannfeld: U kontekstu prijelaza prema jednom drugom društvu govorili ste o diktaturi odgajatelja.

Marcuse: Vjerujem da o diktaturi odgajatelja nisam nikad govorio.

Mannfeld: Ili da odgajatelji, vlast je prejaka riječ…

Marcuse: …igraju vodeću ulogu, da.

Mannfeld: Sada, naravno, dolazimo do pitanja može li se intelektualac varati?

Marcuse: Intelektualac se često vara.

Mannfeld: Može li on po Vašoj definiciji i ne biti intelektualcem? Rekli ste da je intelektualac onaj koji ne sklapa kompromise.

Marcuse: To sam citirao: ”Intelektualac je onaj koji u svojem razmišljanju, djelovanju i pisanju ne radi kompromise s vladajućima.”

Mannfeld: Kako ste doživjeli kada se Heidegger, koji je bio Vaš profesor, na određeno vrijeme približio nacionalsocijalizmu?

Marcuse: Na jedno prilično dugo vrijeme. Prvo treba reći da za sve vrijeme koje sam ga poznavao i bio u njegovoj blizini nisam osjetio ništa od njegovog političkog mišljenja. Sve što smo u međuvremenu o njemu saznali jest ex post. Nitko od mojih kolega koji su tada prilično usko surađivali s njime nije znao ništa o tome. Tek u vremenu nakon 1933. godine izašao je otvoreno van s time. Tada za mene nije bilo ni minute sumnje da to ne obezvređuje njega samo kao osobu nego i njegovu cijelu filozofiju. Takvo što ne može se raditi. To više nije osobna stvar. Također, to više nije greška ili lapsus. To je apsolutna negacija njegove cijele filozofije.

Mannfeld: To je, dakle, bio sam Heidegger. Nacionalsocijalizam je druge filozofe zloupotrebljavao i Vi ste, takoreći, ispravili sliku o njima; na primjer o Hegelu, Nietzscheu. Je li se i Vama ikad dogodilo da ste se na taj način osjetili zloupotrijebljenim?

Marcuse: Zloupotrijebljenim? Ne znam. Ne znam koliko daleko u smjeru apstraktne negacije. Već smo o tome pričali; na primjer, to bi bio bijeg iz društvene realnosti u komunama i kolektivima. Naravno, to što kažem nije bezuvjetno, ali o istinskoj zloupotrebi ne bih govorio.

Mannfeld: Na početku razgovora rekli smo da je primjer dobrog znaka ekološki pokret.

Marcuse: Da.

Mannfeld: S druge strane, kod nas je tako – ne znam kako je u Americi, da se u mladih nesumnjivo može pronaći rezignacija.

Marcuse: Da.

Mannfeld: Radi se o velikoj sklonosti prema prilagodbi. Kako u tom smislu vidite budućnost?

Marcuse: Prije svega, vidim to kao nešto izrazito razumljivo. Represija ovdje, kao i u Saveznoj Republici, danas je vjerojatno takva da sigurno nećete dobiti posao kada u dosjeu imate bilo kakvu radikalnu političku djelatnost ne uzimajući u obzir činjenicu da je ionako teško dobiti posao. To je krajnje racionalan temelj te prilagodbe. Na sveučilištu se sve više širi profesionalizam. Uči se ono što je potrebno da bi se dobila ulaznica za dostupne poslove. To je, dakle, definitivno pojašnjivo.

Mannfeld: Definitivno je pojašnjivo, ali dijelite li to očajanje?

Marcuse: Uopće ne dijelim to očajanje jer očaj prestaje onda kada zaista učinite nešto protiv njega – svatko u svojem polju. Sve dok ovdje još mogu misliti, sve dok ovdje još mogu pisati, sve dok ovdje još uvijek mogu držati predavanja ne očajavam. Takva sloboda još uvijek postoji upravo u ovoj zemlji (SAD) i može biti upotrijebljena od onih koji ju žele koristiti u borbi za bolje društvo. Moglo bi se reći da jednim dijelom očajanje treba biti sublimirano u nastojanju da ne dozvolimo zavaravanje samih sebe. Danas ne vjerujemo u ono što nije zaista i demonstrirano jer je takvo vrijeme da čovjek još jedva može išta zamisliti. Danas je tako da čovjek uopće više nema maštu da bi pretpostavio što se događa u stvarnosti. Stvarnost je već odavno prestigla maštu. Sve te stvari moraju se ugraditi u ono što se radi, misli i u ono za što se djeluje. Za očajanje, dakle, nema vremena ili ne bi trebalo biti vremena. Sami stvaramo očajanje.

Mannfeld: Imate li puno učenika koji pronose tu misao dalje?

Marcuse: Da, moram otvoreno reći da većina mojih studenata nije očajna ili ako jesu, onda to u svakom slučaju sublimiraju.

Mannfeld: Nacrt jednog drugačijeg društva, jednog zadovoljenog bitka koji izgleda kao utopija za Vas nije utopija nego što? Nužnost?

Marcuse: Realna mogućnost i nužnost pod pretpostavkom da čovječanstvo ne nastavi dalje samo vegetirati nego da poželi i dalje postojati.

Mannfeld: Sada imate osamdeset godina. Jesmo li se u tih osamdeset godina približili toj mogućnosti ili smo se još više udaljili od nje?

Marcuse: To, nažalost, mogu samo dijalektički odgovoriti, naime, do stupnja u kojem je postalo gore, ta mogućnost je i postala veća (smijeh).

Mannfeld: Niste neprijatelj tehničkog napretka ili tehnike?

Marcuse: Ni slučajno. Upravo suprotno, dovoljno često sam govorio da jedno zaista socijalističko društvo bez tehničkog ili znanstvenog napretka uopće nije zamislivo. Osnovna pretpostavka socijalizma – skraćivanje nužnog radnog vremena, zahtijeva višu razinu tehničkog napretka.

Mannfeld: Na početku ste rekli: ”Mlad čovjek postaje filozofom jer želi promatrati i mijenjati stvarnost.” To, naravno, nije mjerljivo, ali vjerujete li da ste promijenili svijet?

Marcuse: Ja?

Mannfeld: Da, svojom mišlju.

Marcuse: Što, da sam promijenio svijet? Ni slučajno. Toliko lud još nisam.

Mannfeld: Možda ste ipak promijenili nečije razmišljanje?

Marcuse: Ovo nije nagađanje, znam što sam promijenio. Ono što sam, hvala Bogu, promijenio jest svijest, a možda čak i podsvijest nekih mladih ljudi. Je li to dovoljno ili nije, to je na dragom Bogu da odluči.

Mannfeld: Kad bismo imali to drugo društvo, bi li ono tada odgovaralo onome što je opisano u Novalisovoj[iii] pjesmi: ”Kada bi taj spjev ili poljubac znali više nego što znaju visoki učenjaci.”? Bi li tada filozofija bila suvišna?

Marcuse: Vjerujem da u jednom slobodnom društvu ni filozofija ni književna umjetnost ne mogu biti suvišni jer čovječanstvo nikada neće živjeti onako kako bi moglo. Održavanje budnosti i podsjećanje na još neostvarene mogućnosti – na jedno zaista čovječno, slobodno i solidarno postojanje, uvijek će biti potrebno.

___________________________________

[i] Mannfeld, W., Zeugen des Jahrhunderts: Herbert Marcuse im Gespräch mit Wiltrud Mannfeld, ZDF,  1980., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=x6Uvwcbx7ok, posljednji posjet stranici: 18. prosinca 2024., s njemačkog na hrvatski jezik preveo i sažetak napisao Luka Draganić, e-mail: [email protected]; napomena, prijevod je izvorno objavljen u sljedećoj publikaciji: Čemu: Časopis studenata filozofije, Vol. XVII No. 28, 2021., str. 160 – 173., dostupno na: https://hrcak.srce.hr/clanak/413850, posljednji posjet stranici: 18. prosinca 2024.

[ii] Marcuse na ovom mjestu koristi sintagmu ”zweite Natur” koja dolazi iz engleske fraze ”to become second nature’’ čime je htio reći da su te stečene kvalitete kod žena toliko duboko usađene da su postale gotovo instinkt – njihova ”druga priroda” ili karakteristika (kom. prev.).

[iii] Novalis, pravog imena Georg Friedrich Philipp Freiherr von Hardenberg, autor je pjesme ”Wenn nicht mehr Zaheln und Figuren” iz 1800. godine na koju se Mannfeld poziva u svojem pitanju.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (3)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (2)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)
    •  Daddio – Razgovori koje ne vodimo
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)
    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije
    •  Aldous Huxley vlastitim riječima (1)

> Svi tekstovi ovog autora