U razgovoru s Herbertom Marcuseom (5)

Sažetak Luke Draganića, prevoditelja i priređivača feljtona: U televizijskom intervjuu s Helen Hawkins iz 1979. godine – održanom manje od tri mjeseca prije njegove smrti, Herbert Marcuse primarnu funkciju filozofije svodi na kritičku filozofiju. U nastavku on pojašnjava što za njega znači biti marksistom te govori o ”Erosu i civilizaciji” i ”Čovjeku jedne dimenzije” – svojim najpoznatijim knjigama. U kontekstu upotrebe nasilja kao ultima ratio od strane potlačenih Marcuse se dotiče i svojeg eseja ”Represivna tolerancija”. Nadalje, Marcuse pojašnjava ideju iz eseja o oslanjanju na demokratski proces kada se radi o preventivnom potiskivanju (kriminalizaciji) novih oblika političkog izražavanja fašizma i nacizma koje svodi na zajednički nazivnik ”destruktivnosti po život”.

Naposljetku, Marcuse govori o Novoj ljevici, studentskom pokretu iz 1968. godine, novoj osjećajnosti, osjećaju zarobljenosti unutar sustava te naglašava odlučujuću ulogu sveučilišta i koledža u oslobađanju svijesti koja biva ugrožena ”tendencijom da se sveučilišta preobraze u profesionalne škole nauštrb disciplina kao što su humanističke i društvene znanosti što je vrlo opasno jer zapravo dovodi do gušenja bilo kakve kritike koja bi išla dalje od vrlo jasno postavljenih okvira”.

U razgovoru s Herbertom Marcuseom

2.5. Intervju s Helen Hawkins[i]

Uvod (Hawkins): Herbert Marcuse jedan je od najpoznatijih i najkontroverznijih suvremenih filozofa. Rođen je i obrazovao se u Njemačkoj. U Sjedinjene Države došao je 1934. godine i postao američkim državljaninom 1940. godine. Njegove najšire čitane knjige su ”Eros i civilizacija – filozofsko istraživanje Freuda”, i ”Čovjek jedne dimenzije” – knjiga koja je Marcusea učinila intelektualnim idolom militanata Nove ljevice u kasnim šezdesetim godinama.

Hawkins: Dr. Marcuse, što smatrate primarnom funkcijom filozofije?

Marcuse: Ovo bi trebala biti osobna izjava; za mene, filozofija je kritička filozofija i ona se bavi ljudskim stanjem. Čini se da su ljudska bića, muškarci i žene, kroz povijest vodili prilično frustrirajuće, naporne, surove i represivne živote. Čini se da unatoč tehničkom napretku nije bilo napretka na tome polju. Kritička filozofija nastoji pronaći koji su razlozi takvoga stanja i, što je još važnije, koje su stvarne mogućnosti izgradnje društva u kojemu takvo što više ne bi bio slučaj.

Hawkins: U predgovoru Vašoj knjizi ”Um i revolucija – Hegel i razvoj teorije društva” iz 1941. godine napisali ste kako ste se nadali da ćete oživjeti moć negativnog razmišljanja. Je li to ono na što mislite pod kritičkom filozofijom?

Marcuse: To je jedan njezin aspekt. To je negativno razmišljanje u smislu da se sve ne prihvaća zdravo za gotovo i poimanje da konformizam može biti vrlo represivan stav. Napokon, radi se o shvaćanju kako je negativno razmišljanje kao oblik stvarne kritike postojećih uvjeta već samo po sebi progresivna sila ili kako može biti progresivna sila.

Hawkins: Vidite li, dakle, ulogu filozofa kao katalizatora historijske promjene?

Marcuse: Upravo tako, ali to je osobna izjava jer bih rekao da se većina mojih kolega ne bi složila s time.

Hawkins: Znači li to da ste bili kritizirani oko tog stava? 

Marcuse: Bio sam mnogo kritiziran zbog toga stava, ali to mi ne smeta (smijeh).

Hawkins: Vi se identificirate kao marksist…

Marcuse: Da.

Hawkins: …, međutim, riječ ”marksist” čujemo u upotrebi za cijeli niz pozicija. Što za Vas znači biti marksistom?

Marcuse: Dopustite mi da najprije kažem kako nikada nisam poricao da sam marksist niti to činim danas, međutim, kada se osvrnem oko sebe i vidim tko sve danas sebe naziva marksistom, radije ne bih koristio taj termin. Na primjer, svaki više ili manje despotski lijevi režim na svijetu naziva se marksističkim dok poveznica između takvih režima i toga pojma ne postoji!

Ono što podrazumijevam pod marksistom jest netko tko Marxovu ideju socijalističkog društva kao slobodnog i demokratskog društva još uvijek shvaća ozbiljno. Upravo to jest ono što svojim radom nastojim postići. Također, nastojim otkriti postoje li danas bilo kakve tendencije koje ukazuju na taj pravac razvoja.

Hawkins: Iz onoga što sam pročitala od Vašeg rada i komentara vezanih na njega čini se da bi tip društvene promjene prema kojem bi Vaša kritička filozofija vodila mogao uključivati nužnost za revolucijom. Prema Vama, o kakvoj revoluciji se ovdje radi? Je li to revolucija u smislu nasilnog previranja ili postupne promjene?

Marcuse: Sagledamo li povijest – uključujući Američku revoluciju, ne možemo pronaći ni jedan primjer nenasilne revolucije. Zato ne možemo očekivati da će taj kontinuitet nasilja iznenada prestati, iako je sam Marx predviđao mogućnost mirne tranzicije prema socijalizmu i čak je to spominjao u vezi sa Sjedinjenim Državama kao jednoj od zemalja gdje bi socijalizam demokratskim glasom mogao steći većinu. Moram iskreno reći kako mi se čini da su danas šanse za takvu nenasilnu revoluciju gore nego što su to bile ranije.

Hawkins: Shvaćam li Vas onda ispravno u tome da bi filozof ili filozofija trebali poticati na revoluciju?

Marcuse: Filozof, a naročito filozof koji radi na sveučilištu, ne bi trebao na to poticati niti bi trebao to zagovarati. Ukoliko on ili ona predstavlja činjenice i tendencije koje se mogu promotriti u našem društvu onakvima kakve one jesu, tada će studenti sami shvatiti kako je promjena nabolje nužna i moguća.

Hawkins: Na ono što bi mogle biti krajnje implikacije toga stajališta htjela bih se vratiti nešto kasnije, ali ono što bih najprije željela jest da se osvrnemo na neka od Vaših djela. Prva knjiga koja je uistinu zaokupila pažnju ljudi izvan akademskih krugova bila je ”Eros i civilizacija” objavljena 1955. godine. Doista se čini kako ta knjiga – koju ste nazvali ekstrapolacijom Freuda, nagovještava mnoge ideje koje ste kasnije razradili u budućim djelima.

Marcuse: Tako sam je opisao jer koristeći Freudove hipoteze idem šire od njih. Drugim riječima, ono što pišem i tvrdim u freudovskim terminima nije nužno ono što bi sam Freud koristio i odobravao.

Hawkins: Ono što ste u biti učinili u toj knjizi jest da ste izazvali Freudovu sugestiju iz njegove knjige ”Nelagoda u kulturi”[ii] kako je represija nužan dio bilo koje civilizacije.

Marcuse: Mislim da idete malo predaleko.

Hawkins: Idem li?

Marcuse: Da, definitivno (smijeh) jer istina jest da ne mislim da ja – ili bio tko drugi, može zamisliti civilizaciju bez represije. Pravim, međutim, razliku između represije i onoga što nazivam viškom represije. To znači da su u tijeku civilizacije bili nametnuti mnogi tabui i mnoga ograničenja koja zapravo više nisu nužna u smislu mogućnosti razvoja ljudskih bića, ali zasigurno ne bih rekao da civilizacija može postojati bez ikakve represije.

Hawkins: Rekli biste, dakle, da je stupanj represije…

Marcuse: Stupanj represije je odlučujuć.

Hawkins: Tehnološkim promjenama pripisujete to što takav oblik represije više nije toliko neophodan?

Marcuse: Ne, ne bih rekao da represija danas više nije neophodna. Višak represije više nije neophodan. To je, dakle, represija koja ide ponad temeljnih tabua i osnovnih zabrana o kojima ovisi bilo koja i svaka civilizacija.

Hawkins: U toj knjizi koristite pojam ”eros” kako biste označili nešto više od onoga što bi, rekla bih, obična osoba pod time mogla shvatiti.

Marcuse: Da, koristim taj termin u suglasju s Freudom, dakle, u puno širem smislu. Eros nije identičan sa seksualnošću. Prema Freudu, seksualnost jest parcijalan i lokaliziran nagon dok eros zapravo potiče cijeli ljudski organizam i cijelu osobnost čovjeka. On je poistovjećivao eros sa životnim instinktima i smatram da je to vrlo dobro pojašnjenje. Taj termin razumljiv je, međutim, samo ukoliko pridodamo i drugi primarni nagon kod Freuda, a to je nagon za uništenjem ili nagon smrti. Tako u ljudskom organizmu imate dva primarna nagona; erotičnu energiju – životni instinkt, i destruktivnu energiju – instinkt smrti. Nastavljam koristiti Freudovu terminologiju jer mi se čini kako je naše sadašnje društvo okarakterizirano značajnim jačanjem destrukcije i instinkata smrti i to daleko više negoli erosom i životnim instinktima. To je moja općenita skica.

Hawkins: Želite sugerirati da se koncentriranjem na…

Marcuse: Da se jačanjem životnih instinkata može postići promjena nabolje.

Hawkins: Ta knjiga, kao uostalom sav Vaš rad, bila je kritizirana na nekoliko osnova. Jedna od njih jest da izobličava Freuda. Naravno, pretpostavljam da bilo koja hipoteza može biti interpretirana od drugih kako oni to žele. Druga primjedba ili kritika jest da puno toga tvrdite bez argumentata ili dokaza koji bi takve tvrdnje potkrijepili. Kako odgovarate na to?

Marcuse: Možete li dati primjer toga? Uistinu može biti tako da pišem o mnogo toga što ne može biti dokazano u smislu znanstvenoga dokaza kakvim ga razumijemo danas, ali smatram da prikazujem i obrazlažem hipoteze tako što upućujem na činjenice.

Hawkins: Mislim da je jedan kontekst takve vrste kritike bio taj da se Vaš tip filozofije može promatrati kao da stoji nasuprot onome što se pod navodnicima naziva ”znanstvenim”, ”kantovskim” ili kojim god već terminom korištenim za stanje stvari gdje se kao stvarno prihvaća jedino ono što biva iskazivo znanstvenim dokazom.

Marcuse: Prihvatio bih ono što je iskazivo, ali odbacio bih dio sa znanstvenim dokazima jer bismo tada koristili koncept dokazivanja koji je valjan jedino kod prirodnih znanosti – fizike ili biologije, ali koji ne može samo tako biti primijenjen na humanističke i društvene znanosti.

Hawkins: Još jedan komentar u vezi knjige jest da je vrlo optimistična, pa možda čak i preoptimistična u vezi njezina pogleda na potencijal ljudske prirode – ako mogu iskoristiti taj termin. Osjećate li da je to suviše optimističan pogled?

Marcuse: Očajnički nastojim održati svoj optimizam čak i danas. Zapravo sam sklon tome da budem pesimističan jer mislim da ima mnogo razloga za to, ali ako se osvrnem, ima još toliko mnogo stvari koje su dobre i pozitivne i postoji još velik broj tendencija koje omogućuju i pretkazuju promjenu nabolje tako da sam zbog toga prilično optimističan.

Hawkins: Vaša knjiga iz 1964. godine koja je najšire čitana, ”Čovjek jedne dimenzije”…

Marcuse: Da, nažalost. Mislim da je knjiga o Freudu bila puno bolja.

Hawkins: Ta knjiga bila je vrlo pesimistična. U njoj ste teško osudili moderno, industrijsko društvo i tip osobe koja je proizlašla iz njega.

Marcuse: Ne bih rekao da sam ga ja osudio, već da je ono osudilo samo sebe.

Hawkins: Je li takav stav koji se iskazuje u knjizi bio odraz vremena i jeste li od tada imalo izmijenili Vaše zamisli koje ste u njoj izrazili?

Marcuse: To je odraz vremena. Ponešto sam izmijenio svoje zamisli nakon 1968./1969. jer u tim godinama vidim pojavu nove, potencijalno prilično obećavajuće i moćne opozicije destruktivnim tendencijama u našem društvu danas.

Hawkins: U ”Čovjeku jedne dimenzije” u biti ste napisali, ako Vas krivo ne interpretiram, kako je suvremeni čovjek u industrijskom društvu u tolikoj mjeri zatočenik tehnološkog obilja…

Marcuse: Koje on ne može nadzirati.

Hawkins: …da je postao dijelom sustava te da je i sama radnička klasa, od koje se toliko dugo očekivalo da će biti središnja točka promjene ili revolucije, sada u velikoj mjeri kooptirana u taj isti sustav. U tome smislu, Vaša osuda pojava poput televizije i drugih vrsta javnih medija kao načina kontroliranja društva bila je vrlo oštra. Smatrate li da je još uvijek toliko jako izražen taj osjećaj zarobljenosti ljudi od strane sustava?

Marcuse: On zasigurno nije ništa blaži nego što je to bio ranije. Stupanj kontrole, naročito nakon početka upotrebe kompjutera, postao je intenzivniji prije nego slabiji. Ono što je za mene, međutim, pozitivan znak jest da je opozicija 68./69. godine pokazala kako je izlazak i prekid s univerzalnim kontrolama moguć. U to vrijeme on je još uvijek bio moguć samo u malim skupinama, kolektivima i komunama gdje je došlo do ozbiljnog pokušaja da se iskušaju odnosi između ljudskih bića koji u represivnom smislu ne bi bili kontrolirani odozgo ili izvana.

Hawkins: Ono što se smatra neuspjehom takozvane revolucije francuskih studenata iz 1968. godine onda ne vidite kao podbačaj?

Marcuse: To je možda bio privremeni podbačaj. Ne bih rekao, kao što gotovo svatko govori – primijenimo to na ovu zemlju, da je studentski pokret bio poražen i da više ne postoji. On je promijenio svoj oblik i još uvijek postoji. Ono što je za mene najvažnija stvar jest da su neke vrijednosti proglašene od studentskog pokreta zapravo prodrle u društvo kao cjelinu te da su one raspršene među stanovništvom kao cjelinom.

Dopustite da Vam dam jedan primjer toga, inače je previše apstraktno; recimo, to je gotovo opća osviještenost da se ne treba raditi osam sati dnevno – pridodavši tome još i vrijeme potrebno za prijevoz, na nehuman, rutinski i mehanizirani način, već da se može živjeti puno lagodnije bez odricanja od većine kulturalnih postignuća. To je jedno od postignuća studentskog pokreta i ono je, usput, dokazivo danas.

Hawkins: U ”Čovjeku jedne dimenzije” napisali ste kako je dimenzija koja nedostaje ona kritičke osviještenosti i negativnog razmišljanja.

Marcuse: Da.

Hawkins: Znači li to da ste od tada zaključili kako se ta svijest razvila?

Marcuse: ”Čovjek jedne dimenzije” objavljen je 1964. godine, a studentski pokret zbio se 68./69 godine.

Hawkins: Mislim da je Vaš vjerojatno najkontroverzniji rad esej ”Represivna tolerancija”.

Marcuse: Znam (smijeh).

Hawkins: U njemu ste iznijeli kako je liberalna tolerancija drugih viđenja iluzorna i kako su pogledi koji podržavaju status quo jedini koji bivaju tolerirani sve dok nemaju nikakav drugi učinak. Nadalje, iznijeli ste kako bi uistinu morala postojati neka vrsta suzbijanja onoga što ste nazvali pogledima destruktivnim po život. 

Marcuse: Bojim se da još uvijek tako mislim. Dopustite da Vam dam jedan primjer; uvjeren sam kako je vrlo lako moguće da bismo bili pošteđeni svjetskog rata i istrebljivanja šest milijuna Židova da Weimarska Republika u Njemačkoj nije tolerirala Hitlerov pokret sve do 1933. godine – do samoga kraja.

Hawkins: Najprije, glavno pitanje koje se postavlja u vezi toga jest tko i kada odlučuje da bi ideje trebale biti potisnute?

Marcuse: Rekao bih da je svako poluinteligentno, normalno biće kroz primjere onoga što je Hitler neprestano govorio i objavljivao moralo znati kako je to jedan smrtonosan, destruktivan pokret. Za takvošto nije potreban nikakav filozofski ili znanstveni dokaz.

Hawkins: To možemo vidjeti gledajući unazad, ali u današnjem kontekstu tko je taj koji će donositi odluke o tome kakve bi opasne ideje trebale biti potisnute? Računate na demokratski proces da to učini?

Marcuse: Da Vam pravo kažem, da. Tko danas odlučuje o tome što bi trebalo ili što ne bi trebalo biti potisnuto? Ako išta u onome što sam napisao u ”Represivnoj toleranciji” ima smisla, onda je to da se tamo pretpostavlja jedno uistinu demokratsko društvo u kojemu ljudima može biti pokazano i gdje oni sami mogu uvidjeti što jest, a što nije destruktivno.

Hawkins: To zvuči gotovo neostvarivo.

Marcuse: Zasigurno, to je zasada utopija. Jednu stvar htio bih vrlo jasno reći; u trenutnoj situaciji u ovoj zemlji svakako bih do samoga kraja branio građanske slobode i građanska prava jer je to jedina protuteža ojačaloj kontroli i represiji.

Hawkins: Ono što to, dakle, zapravo znači jest da se Vaš prijedlog kako bi neke destruktivne ideje morale biti potisnute ne može ostvariti?

Marcuse: Ne bih rekao da se prijedlog ne može ostvariti, već da on u ovoj zemlji trenutno nije akutan. 

Hawkins: Još nešto što ste izjavili jest da ste posljednjih godina primijetili pojavu jedne vrste nove osjećajnosti za koju ste u svojim kasnijim radovima nagovještavali da je uistinu potrebna i da će se iz nje razviti jedan potpuno novi tip čovjeka ili osobe. 

Marcuse: Upravo tako, da.

Hawkins: Vidite li to kao nešto što se događa samo u zapadnoj civilizaciji ili također i u drugim dijelovima svijeta?

Marcuse: Rekao bih da to također vidim i u drugim dijelovima svijeta. Na primjer, možda u nekim oslobodilačkim pokretima Trećeg svijeta, ali u suštini je to zasada ograničeno na napredne industrijske zemlje na Zapadu.

Hawkins: Je li Vaša kritička filozofija zapravo primarno usmjerena na analizu toga društva?

Marcuse: Definitivno je tako zato što je to društvo koje poznajem.

Hawkins: U Vašoj knjizi ”Kontrarevolucija i revolt” iz 1972. godine napisali ste kako je kontrarevolucija u uzletu i kako put prema promjeni uistinu leži u teoriji, obrazovanju i uvjeravanju. Promatrate li ulogu sveučilišta i koledža kao vrlo snažnu u procesu promjene?

Marcuse: Oni bi mogli imati vrlo odlučan učinak, ali nažalost – kao što znate, postoji tendencija da se sveučilišta preobraze u profesionalne škole nauštrb disciplina kao što su humanističke i društvene znanosti što je vrlo opasno jer zapravo dovodi do gušenja bilo kakve kritike koja bi išla dalje od vrlo jasno postavljenih okvira.

Hawkins: Smatrate li da su danas glavni centri kritičke misli na sveučilištima?

Marcuse: Rekao bih da su neki od njih još uvijek na sveučilištima dok se značajan broj, a vjerojatno i većina nalazi izvan sveučilišta u pojavama onoga što se još uvijek naziva Novom ljevicom.

Hawkins: Kad već govorimo o Novoj ljevici, u vrijeme kada su studentski militanti zamijetili ”Čovjeka jedne dimenzije” bilo je mnogo ljudi iz toga kruga koji su bili vrlo skloni Vašim idejama. Smatra li Vas se još uvijek jednim od vodećih svjetala u tim okvirima ili su oni otišli dalje od Vas ili u različitim smjerovima?

Marcuse: Oni su otišli dalje od mene, ispod mene – posvuda. Nikada se nisam smatrao idolom, ocem ili djedom Nove ljevice. Ono što se dogodilo jest podudarnost ideja i mišljenja. Studenti nisu morali pročitati ”Čovjeka jedne dimenzije” kako bi prosvjedovali ili kako bi se pobunili. Još uvijek se smatram vrlo suosjećajnim spram toga pokreta i dijelom onoga štogod da je od njega ostalo.

Hawkins: Želite reći kako studenti toga doba nisu morali pročitati knjigu prvenstveno zato što su prolazili kroz ono što ste u njoj opisivali?

Marcuse: Oni su tijelom i umom prolazili kroz ono što ih je motiviralo da se pobune.

Hawkins: Mislite li da su razumjeli Vašu knjigu kada su je pročitali?

Marcuse: To ne znam.

Hawkins: Jedno od glavnih pitanja koje se, naime, postavlja u vezi Vašeg pisanja jest da je ono vrlo teško razumljivo čak i ljudima koji imaju pozadinu u filozofskom okviru kojim se koristite.

Marcuse: Znam to i zbog toga duboko žalim. Nastojim pisati jasnije. S druge strane, pronalazim utjehu u tome što je zapravo prilično velik broj ljudi razumio i razumije moje pisanje.

Hawkins: Pitanje na koje bih se htjela vratiti u vrlo kratkom vremenu koje još imamo jest sljedeće; ukoliko netko zastupa promjenu i ukoliko će ta promjena zahtijevati revoluciju te ako nije izgledno da će do nje doći bez nasilja, ne čini li to valjanim nasilje koje bi onda zauzvrat možda moglo opravdati terorizam?

Marcuse: Zagovaranje nasilja bi pod bilo kojim uvjetima u našoj situaciji trebalo biti tabu. Nasilje se može smatrati opravdanim samo kao protunasilje. U rečenici u ”Represivnoj toleranciji” izričito sam napisao kako postoji takozvano prirodno pravo na otpor potisnutih manjina tek nakon što sva pravna sredstva budu iscrpljena. Također, dodao sam da bi u situaciji da se tada te manjine pobune moglo doći do pucanja lanca nasilja koji nas prati kroz povijest. Nešto manje sam optimističan u pogledu ove teme. Rekao bih da je pucanje lanca nasilja vjerojatno jedino zamislivo u dugom historijskom procesu, a ne na brzinu.

Hawkins: Dr. Marcuse, znam da se mnogi Amerikanci neće složiti s nekim Vašim idejama – ako ne i s ni jednom od njih, a ipak, sigurna sam da nam svima može koristiti razmatranje pitanja koja postavljate o našemu društvu i ciljevima kojima bismo trebali stremiti. Hvala Vam puno što ste nam razjasnili Vaše poglede!

 ___________________________________________

[i] Hawkins, H., Viewpoints; Herbert Marcuse interviewed by Helen Hawkins, KPBS-TV, 1979., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=XhzKyvLbY8M, posljednji posjet stranici 20. prosinca 2024., s engleskog na hrvatski jezik preveo i sažetak napisao Luka Draganić, e-mail: [email protected]

[ii] Na engleskom: Civilization and its discontents.

(KRAJ FELJTONA)

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (4)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (3)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (2)
    •  U razgovoru s Herbertom Marcuseom (1)
    •  Daddio – Razgovori koje ne vodimo
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (3)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (2)
    •  Pacifik – Šljem kao moj jastuk (1)
    •  Savršeni dani – Sreća na japanski način
    •  Djeca čovječanstva - Odraz budućnosti između nade i apatije

> Svi tekstovi ovog autora