U sadašnje vrijeme slušati srce

U Cankarovu domu u Ljubljani održan je 29. sajam knjiga, najveći do sada, s više od 200 priredbi. I razlio je svjetlost nad prijestolnicu jer mediji su svakodnevno izvještavali o knjigama, ljudi su razgovarali o knjigama, i djeca su došla na sajam knjiga i ondje masovno sudjelovala u namijenjenim im priredbama, a mi umirovljenici kupovali smo unucima knjige, darove za Božić.

 

No meni je bilo naporno, iako me svake godine preplavi sreća kada sajam otvori svoja vrata. Naime, radije bih da je manje događaja, toliko važnih organizatorima. Voljela bih da se umjesto tekućih traka govorništva priredi više debata. Željela bih da se tiska manje knjiga te da se pomno biraju one koje će biti tiskane. Starost?

 

Sjećam se kako sam prije nekoliko desetljeća obožavala međunarodni grafički bijenale, koji je Slovenije iznjedrila ubrzo poslije Drugoga svjetskog rata i time probila zid tišine između komunističkoga svijeta i razvijenoga zapadnog društva. Grafički je bijenale tada bio doista jedina svjetska parada, a mi koji smo se pasli po njemu, pucali smo od ponosa. Više ne odlazim na grafički bijenale. Tisuće slika u koje bih željela zaroniti i udubiti se u njih zamućuju mi pogled. Sanjam o priredbi na kojoj bi bila izložena samo jedna slika. Lijepa slika koja potiče duh. A o njoj bi govorili različiti ljudi: mesari i rudari, svećenici i profesori, liječnici i vrtlarice, mladi i stari. Govori posvećeni toj slici snimali bi se, a potom bi se tiskao katalog svjedočenja o njoj. Koliko bi samo svjetova prizvala ta slika! Koliko bi različitih pogleda otkrila, koliko doživljaja! Jedna jedina slika!

Ljudi su gladni iskrenih riječi o stvarima koje nas se duboko tiču. O tome kako živimo, koliko trpimo, kako nas boli i koliko se bojimo, koliko želimo ljubav i čeznemo za transcendentalnim (…) Više nam nije dovoljno imati, sve nas je više koji želimo da nam život ima smisao i da budemo sretni. Ne želimo predavanja, moraliziranja i uvjeravanja, želimo svjedočenja!

 

Ove sam godine na sajmu knjiga rekla samoj sebi da ću pozornost posvetiti samo nekim knjigama, da ću se udubiti samo u jednu raspravu. Odabrala sam onu koju sam sama oblikovala i vodila. Zato što me zanima tema o kojoj smo govorili i zato što sam pozvala pisce koje volim.

 

Razgovor sam nazvala “U sadašnje vrijeme slušati srce”, a gosti su mi bili pjesnikinja, esejistica i kolumnistica Ifigenija Simonović, koja je ljetos izdala knjigu pod naslovom U stisku srca, profesor sociologije kulture dr. Igor Škamperle, koji je nedavno izdao studiju o simbolima i arhetipovima pod naslovom Endimionovi snovi, te fenomen, otac Karel Gržan, koji je napisao knjigu Što li radi Bog na nebesima kad je na zemlji toliko onih koji trpe? Fenomen zato što je četiri stotine stranica (pre)opsežne knjige teoloških rasprava u nakladi od tisuću primjeraka – što je danas za Sloveniju velika naklada – rasprodao u mjesec dana, a nakladnik je odlučio odmah tiskati i novo izdanje.

 

Čini mi se da je naša debatna kavana bila jedna od najposjećenijih. I to iz istog razloga zbog kojeg je i knjiga oca Karela bila u trenu rasprodana. Ljudi su gladni iskrenih riječi o stvarima koje nas se duboko tiču. O tome kako živimo, koliko trpimo, kako nas boli i koliko se bojimo, koliko želimo ljubav i čeznemo za transcendentalnim.

 

Više nam nije dovoljno samo imati, sve nas je više koji želimo da nam život ima smisao i da budemo sretni. Ne želimo predavanja, moraliziranja i uvjeravanja, želimo svjedočenja! Želimo slušati životne priče bližnjih, čija srca kucaju “žilama punima bivanja” (R. M. Rilke). “Ljudima nije do pametovanja, već žele sućut u blizini osjećajnog srca. Vrijeme je da uravnotežimo razum, koji je prevladao, s osjećajima, koji su zanemareni,” kazao je otac Karel. I naglasio da je upravo zbog toga jedno od poglavlja naslovio Bogovi su pali na glavu. Naime, tako okrenutima naglavačke, srce im je gore, a glava dolje.

Pitali smo se kako slušati srce. I prostorom su se proširile posve drukčije riječi od onih koje su izvirale iz razgovora o lošoj prodaji knjiga, krizi, cijenama, kupovnoj (ne)moći… Srce ima vlastiti pojmovnik: tišina, samoća, stabla, planine, priroda, svemir… Zatim: žalost, čežnja, bol… I dalje: blizina. Blizina u kojoj slušamo otkucaje svoga srca, ali i otkucaje srca onoga drugoga

 

Razum veličamo od poznate Descartesove “Mislim, dakle postojim”. Oboljeli smo “od osjećajne i duhovne osteoporoze” (o. Karel). Vjerujemo da je mozak središte svijesti i skladište uspomena. Najnovija istraživanja potvrđuju da svijest ne boravi u mozgu, već da sjećanja borave u svakoj stanici našeg organizma. Srce ima tisuću puta snažnije elektromagnetske valove od onih u mozgu. U srcu su, kao što to dobro znaju pjesnici, zapisane važne uspomene, a to je France Prešeren, u Sloveniji priznat kao najveći, napisao u pjesmi “Neistrunulo srce”.

 

Znanstvenici su proučavali čudnu pojavu kada čovjek tehničkog zvanja i materijalističkog svjetonazora odjednom u zrelim godinama počne pisati romantične pjesme. Što mu se dogodilo? U njemu se probudilo sjećanje doneseno presađenim srcem. Bilo je to srce mladog pjesnika koje, smrti unatoč, nije zaboravilo svoje snove u stihovima…

 

Pitali smo se kako slušati srce. I prostorom su se proširile riječi posve drukčije od onih koje su izvirale iz razgovora o lošoj prodaji knjiga, krizi, cijenama, kupovnoj (ne)moći… Srce ima vlastiti pojmovnik: tišina, samoća, stabla, planine, priroda, svemir… Zatim: žalost, čežnja, bol… I dalje: blizina. Blizina, u kojoj slušamo otkucaje svojeg srca, ali i otkucaje srca onoga drugoga. Bez riječi, samo pogledom, dodirom i spojem dviju duša koje se slušaju. Jer “riječi ništa ne znaju. Ne osjećaju. Ne sjećaju se. One su samo ogrlice od slova. P. S. Dakle, jesu li žive.” (Ifigenija Simonović) A onda tijekom razgovora doista slušamo jedno drugo. Ne dajemo savjete, ne tražimo rješenja, samo jednostavno puštamo drugomu da bude ono što jest i onakav kakav jest jer u takvom trenutku i mi možemo biti ono što jesmo, bez maske pred nečijim likom.

 

Otac Karel – u knjizi se ljuti na teologe koji su nam priskrbili lik Boga kao strogoga, kažnjavajućeg “oca”, a crkvene velikodostojnike u grimizu koje više zanimaju moć i vlast od ljubavi među nama – navodi misao pokojnoga pjesnika Tone Pavčeka: “Uskoro se više nećemo dijeliti na bogate i siromašne, već po tome koliko osjećamo ili ne osjećamo blizinu bližnjega svoga.” Zbog toga u ovim teškim vremenima trebamo slušati srce. I postati “u sućuti probuđeni anđeli blizine”.

    •  Moramo živjeti drugačije
    •  Ne treba!
    •  Vrt - vrata novog svijeta
    •  Moja učiteljica - SMRT
    •  Hvalospjev učiteljima
    •  Proljetno čišćenje
    •  O mutirajućoj generaciji
    •  Živjele razlike!
    •  Maska ili ono ispod nje?
    •  Ljevičarske litanije

> Svi tekstovi ovog autora