novinarstvo s potpisom
Za Sinišu Maričića prvi put sam čuo na Sljemenu. Mislim da sam bio još student, moj otac Štefi Steiner, Nikola Škreb i ja išli smo po hrptu od Hunjke prema Lipi-Rog. Nikola, koji je bio profesor biologije na Medicinskom fakultetu, počeo je pripovjedati o jednom izuzetno sposobnom mlađem kemičaru Siniši Maričiću, koji se počeo baviti problemima u biologiji i koji je objavio članak o strukturi molekularnih veza u hemoglobinu u najprestižnijem svjetskom biološkom časopisu Nature. Predložio je da ga pozove da jednu nedjelju dođe s nama na Sljeme ili na ”sredu”, tradicionalno druženje svake srijede navečer kod Štefija Steinera.
Ispalo je da je Siniša Maričić interesantan sugovornik i drag i simpatičan čovjek. Kad smo hodali zajedno po Sljemenu, Siniša bi tumačio na kojem principu funkcionira nuklearna magnetska rezonancija (NMR – mislim da sam za NMR prvi puta čuo od njega) i kako se pomoću nje može izučavati struktura bjelančevina.
Drugi puta bi raspravljali o nastanku života iz organskih molekula, o ulozi slučaja i ulozi selekcije; govorio bi o različitim mogućnostima, na primjer o organskim molekulama nađenim u meteorima koji su pali na Zemlju.
Od Siniše sam prvi puta čuo sumnje u isplativost tvornice aluminija koja se sredinom 1970-ih gradila u Obrovcu. Tada to nisam znao. Siniša je u to vrijeme radio u Institutu za imunologiju, ali to nisu bile samo zdravorazumske sumnje u isplativost tvornice iza čije je izgradnje stajala politička motivacija, nego mišljenje čovjeka koji je imao desetke znanstvenih radova o dobivanju aluminija iz boksita.
To mi je ostalo u sjećanju kao jedna od Sinišinih karakteristika. Često bi iza njegovih tvrdnji, koje su obično bile izrečene na njemu svojstven nenametljiv način, znali stajati ne samo uvjerljivi argumenti nego i znanstveni ili stručni članci objavljeni o toj temi.
Siniša je bio neka vrsta renesansnog tipa znanstvenika u 20. stoljeću.
Imao je široko područje interesa i radio u različitim područjima znanosti te u svakom ostavio trag kojim bi se ponosili i znanstvenici koji su cijelu svoju profesionalnu karijeru posvetili samo jednom od tih područja.
Siniša je Maričić bio prvi predsjednik Jugoslavenskog društva biofizičara, glavni urednik časopisa Croatica Chemica Acta i Scientie Yugoslavice, utemeljitelj i voditelj studijske biblioteke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu…
Njegova bibliografija sadrži više od 180 objavljenih radova koji po temama variraju od primijenjene do teorijske kemije, od biokemije i biofizike do biologije, od bibliometrijskih istraživanja i uspostave knjižničko-informatičkog sustava do popularizacije znanosti i javnog političkog angažmana.
Kao znanstvenik vjerovao je da je razvoj kritičkog mišljenja izuzetno važan i za pojedinca i za društvo i bio je uvjeren da znanost, u prosjeku, razvija kritičko mišljenje i da je to njena etička komponenta. Dosljedno je, uz svoj znanstveni rad, aktivno poticao popularizaciju znanosti.
Njegov politički angažman, ne bi se baš moglo reći javni, počeo je kao pomoć majci u ilegalnom radu u Zagrebu u doba NDH, kada kao šesnaestogodišnjak koji je naučio strojopis, ispisuje matrice za šapirografiranje tajnog glasila Gradskog komiteta Komunističke partije. Završava u zatvoru, a njegovi roditelji u Staroj Gradišci. Siniša je, na sebi svojstven način, uvijek minorizirao svoju ulogu u svemu tome i opasnosti kroz koje je prolazio.
Krajem 1980-ih član je UJDI-ja (Ujedinjene jugoslavenske demokratske inicijative), piše članke i djeluje s ciljem demokratiziranja društva da bi se izbjegao rat.
Jedan je od osnivača Odbora za Trg žrtava fašizma 1990. godine, Demokratskog opozicijskog foruma (DOF) 1991. i Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) 1992. Bio je u Upravnom odboru Documente od njenog osnutka 2004. godine.
Događaji koje samo spominjem ili suhoparno nabrajam puni su zanimljivih i ponekad dramatičnih pojedinosti koje bi ispunile cijelu knjigu. Manji dio toga može se naći u razgovoru sa Sinišom koji je snimila Documenta i koji je dostupan na internetu.
S druge strane, već na ovo što je rečeno Siniša bi odmahnuo rukom i smatrao to predugačkim i nepotrebnim.
Prije puno godina Siniša je htio oporučno ostaviti svoje organe za moguće transplantacije. Rekao je da želi da bar poslije svog fizičkog odlaska bude od neke koristi. Kao skroman i samozatajan čovjek svoj rad i svoje djelovanje nije doživljavao kao nešto posebno. A baš taj rad i djelovanje najvažnija su i najkorisnija njegova ostavština.
Sada, u trenutku njegovog fizičkog odlaska čas je da se podsjetimo da ona dobra strana svijeta preživljava, svim nedaćama usprkos, zato što je satkana od života i rada uspravnih, moralnih i hrabrih ljudi kao što je bio Siniša Maričić.
Dodatak sa portala NSK:
Dana 31. listopada 2017. godine preminuo je dr. sc. Siniša Maričić, cijenjeni hrvatski znanstvenik u području kemije, biofizike i informacijskih i komunikacijskih znanosti te utemeljitelj i voditelj Studijske biblioteke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu koji je svojim zaslugama postavio temelj današnjem slobodnom pristupu knjižničnoj građi i izvorima podataka u NSK. Osobito se bavio ulogom sveučilišne knjižnice u knjižnično-informacijskom sustavu.
Rođen je u Skoplju 1926. godine. U prvim godinama Drugog svjetskog rata dolazi u Zagreb, gdje je 1959. doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. U svojem matičnom području bavio se strukturnom i fizikalnom kemijom, proučavao odnos strukture i funkcije hemoproteina, te ulogu vode u biološkim strukturama, a neprijeporne zasluge ima za razvoj spektroskopije nuklearne magnetske rezonancije u Hrvatskoj.
Radio je u PLIVI, Institutu ”Ruđer Bošković“, bio predstojnik i direktor Instituta za biologiju Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1978. dolazi u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, gdje se, vodeći Studijsku biblioteku, ponajprije bavi prijenosom znanstvenih informacija i znanstvenom pismenošću.
Maričićeva bogata bibilografija, u kojoj se osobito ističe rad nastao u koautorstvu s Brankom Sorokin i Zlatkom Papešom, Hrvatski časopisi na kraju XX. stoljeća. Bibliometrijsko vrednovanje, neizostavna je literatura za sve mlade znanstvenike u području biblometrijskih istraživanja. Uz sve navedeno, njegov rad kao urednika časopisa Croatica Chemica Acta (1980. – 1984.) i Scientia Yugoslavica (1980. – 1989.), kao i njegov aktivan doprinos radu Hrvatskog informacijskog i dokumentacijskog društva, trajno su i značajno obilježili hrvatsku znanost.