U što vjerujem?

Umjesto bezdanog nepovjerenja ogrnutog nihilizmom ili cinizmom, riskiraj osnovno povjerenje u ovaj život, u ovu zbilju! Umjesto nepovjerenja u život, odvaži se za povjerenje u život: načelno povjerenje u sebe samoga, u druge ljude, u svijet, u upitnu zbilju uopće.

***

”Posve otvoreno, u što Vi osobno vjerujete?” Ovako ili slično bio sam nebrojeno puta pitan u svojem dugom životu teologa. Pokušavam odgovoriti na ovo pitanje ne samo formalno površno, nego osobno i sveobuhvatno.

Pišem za ljude koji su tražitelji, koji ne znaju što započeti s tradicionalnom vjerom rimskog ili protestantskog porijekla, ali koji nisu zadovoljila svojim nevjerovanjem i sa sumnjama u vjeri, koji ne traže jeftinu ”welness duhovnost” niti kratkoročnu ”životnu pomoć”. Pišem i za sve one koji žive svoju vjeru i koji bi htjeli o tome položiti račun. Oni koji naprosto ne ”vjeruju”, nego bi željeli ”znati” te stoga očekuju razumijevanje vjere, obrazloženo psihološki, teološki, egzegetski i koje ima praktične konzekvence.

Tijekom svojeg dugog života i moje razumijevanje vjere postajalo je jasnije i šire. Nikada nisam rekao, napisao, svjedočio ništa osim onoga što vjerujem. Desetljećima sam mogao studirati Bibliju, tradiciju, filozofiju i teologiju. Sve je to ispunjalo moj život. Rezultati su obrađeni u mojim knjigama. Jedna od njih je posvećena i ”Apostolskom vjerovanju” – ispovijesti vjere koja je doduše tek od 5. stoljeća potpuno dovršena. Tko bi želio nešto saznati o ovih dvanaest, vrlo različitih i u mnogim slučajevima žučno raspravljanih članaka vjere (kao naprimjer rođenje od djevice, silazak nad pakao, uzašašće na nebo), predstavljenih sukladno Svetom pismu i vremenu, neka pročita – po mom mišljenju još uvijek važeću – knjigu ”Credo” (posebno izdanje pod naslovom: ”Uvod u kršćansku vjeru”). Ovdje ništa ne poričem od onoga što sam napisao tu ili u knjizi ”Das Christentum. Wesen und Geschichte” [Kršćanstvo. Bit i povijest] (nešto o kristološkim dogmama).

Jedna stvar je ”službena religija” jednog čovjeka, koja ga povezuje s religijskom zajednicom, a druga je ona potpuno individualna vjera srca (”heart religion”), koju čovjek nosi ”u srcu”, a koja se sa ”službenom vjerom” samo djelomično preklapa. Saznati nešto o toj nepatvorenoj, osobnoj životnoj filozofiji, psihološki gledano je jedna ”via regia”, kraljevski put, da bi se čovjeka moglo razumjeti u njegovoj dubini.

Nisam od onih koji u pitanjima vjere ”srce nose na jeziku” i koji bi u svakoj prilici drugima posredovali svoja vjerska uvjerenja, čak nametljivo. Takt i obazrivost su potrebni i neophodni upravo u govoru o vjeri. Kao teolog ne smijem argumente nadomještati s previše emocija ili brzopletim uvjerenjima. Stoga sam često odgovarao na danas tako omiljeno pitanje o svojoj ”spiritualnosti”, svojoj ”duhovnosti”; o tome se može dovoljno pročitati u mojim knjigama.

S druge strane, nisam se želio zatvoriti pred često izraženom željom za kratkim, sažetim i općerazumljivim izlaganjem o svojoj duhovnosti. Duhovnost – od srednjovjekovne latinske riječi spiritualitas – mnogo više obuhvaća nego vjera u religijskom smislu. Ovaj pojam obuhvaća sve duhovne utjecaje od pravovjerne mistike i crkvene dogmatike do ezoteričnih struja i new agea. Međutim, on ipak navodi na proizvoljnost.

Želim, stoga, brojne duhovne elemente – koji su dozrijevali na mojem životnom putu i koji se nalaze u mojim knjigama – prosijati, kritički premisliti i napraviti sintezu. ”Što ja vjerujem?”  Želio bih svaku riječ u najširem smislu znati razumjeti.

”Ja” ne razumijevam subjektivistički: nisam se nikada osjećao kao ponosni samotnjak, a kamoli kao izabranik. Odavno mi je bilo svojstveno misliti i djelovati solidarno s mnogima u mojoj vjerskoj zajednici, u kršćanstvu, u svjetskim religijama i također u sekularnom svijetu. Bio bih sretan ako bi ova knjiga mogla zahvatiti naširoko, što je također i uvjerenje mnogih drugih.

”Vjerovati” ne interpretiram usko crkveno ili intelektualistički zahtjevno. Jednostavno uzeti ono ”što mi Crkva propisuje vjerovati” – ova tradicionalistička formula vrijedi danas još jedva za konzervativne katolike. ”Vjerovati” znači više od pukog držanja istinitim određenih članaka vjere. Vjera je ono što pokreće čovjekov um, srce, ruke, ono što obuhvaća mišljenje, htjenje, osjećanje, djelovanje.  

Još od svojih studijskih dana u Rimu sumnjičav sam prema slijepoj vjeri, kao i prema slijepoj ljubavi; slijepa vjera je mnoge ljude i čitave narode odvela u propast. Moj je trud bio usmjeren i sada je usmjeren razumnoj vjeri, kojoj na raspolaganju, doduše, ne stoje čvrsti dokazi, nego pak dobri razlozi. U tom smislu moja vjera nije ni racionalna ni iracionalna, nego razumna.

”Što” ja vjerujem, obuhvaća znatno više od jednog Vjerovanja u tradicionalnom smislu. ”Što” ja vjerujem odnosi se na temeljna uvjerenja i temeljna držanja, koja su mi bila važna u životu i koja su mi sada važna, za koje se nadam da mogu pomoći i drugima da se pronađu u životu, kao pomoć za usmjerenje života. Ne samo psihološko-pedagoški savjeti za ”osjećati se dobro” i ”živjeti vlastiti život”, ali ni predika odozgo, nikakav poučavajući govor, niti sam svetac niti revnosnik. Štoviše, ovo je jedno ozbiljno informativno razmatranje za ostvarivanje smislenog života, nošeno osobnim iskustvom.

Ako se želi: ”Meditacije!” ”Meditare” znači doslovno ”prosuditi”, ”duhovno odmjeriti” i nakon toga ”razmišljati”, ”promišljati”, ”razmatrati”. Nipošto meditacije iz vizure jednog monaha, koji govori iz perspektive Božje prisutnosti, nego iz perspektive čovjeka iz svijeta koji traži Boga. Neka se pritom ne samo naša glava, nego i srce otvori drugim dimenzijama stvarnosti.

Moja se osobna duhovnost hrani iz svakodnevnih iskustava koja imaju mnogi ljudi ili bi ih mogli imati. Potom se razjašnjavaju kroz znanstvene uvide koji se skupljaju u dugom teološkom životu. I pritom pogođen sudbinskim iskustvima svijeta koja se ne mogu odvojiti od priča o borbi i patnji, kako sam ih opisao u oba sveska ”Sjećanja”.

Vjera kao duhovna osnova života danas više nije uobičajena stvar, kršćanska vjera pogotovo. Više nego ikada nam je potrebno – nama koji smo preplavljeni informacija u ovom često zbunjujućem vremenu preinformiranosti – više od informacijskoga znanja potrebno nam je orijentirajuće znanje. Pritom dakako svakom čovjeku je potreban unutarnji kompas koji će biti presudan za konkretne odluke u gruboj stvarnosti svakodnevice.

Ono na što bih želio pozvati čitatelja i čitateljicu nije bezazlena teološka šetnja po ravnom terenu s izletima u razne životne pokrajine. Štoviše, radi se – neka mi bude dopuštena metafora, slikovito preneseno značenje – o uzbudljivom duhovnom planinarenju: laganim usponom strpljivo uzbrdo, laganim i opasnim predjelima, nažalost, bez pauze u planinskim kolibama, ali uvijek s jasnim ciljem pred očima da se s vrhunca proteže jedan sveobuhvatni pogled na svijet. Zbog toga počinjem posve jednostavno, elementarno i osobno. Ne slijećem s neba teološkim helikopterom, nego počinjem s pripremom dolje u dolini svakodnevice. Ljudima, svakom čovjeku je nužno povjerenju u život, osnovno povjerenje.

Životno povjerenje

”Osnovno povjerenje je zaglavni kamen zdrave osobnosti: držanje prema sebi i svijetu koje seže natrag do iskustva prve godine života.”
Njemačko-američki psiholog Erik H. Erikson, vodeći predstavnik psihologije mladih (”Identity and the Life Cycle”, 1959).

Što mi je važno kao duhovna osnova čovjeka? Osnovno povjerenje, životno povjerenje. Povjerenje u život u svakom čovjeku ima svoju vlastitu povijest. Ono počinje najkasnije u trenutku kada dijete ugleda svjetlo dana.

Zaglavni kamen zdrave osobnosti

Životno povjerenje nije dakako naprosto ”tu”, ono se uči. Erik Erikson i drugi psiholozi razvojne psihologije to su empirijski istraživali: dijete se bukvalno na grudima majke povjerava životu. Za zdravi psiho-fizički razvoj malog djeteta stjecanje osnovnog povjerenja je od vitalnog značenja. Ukoliko je dijete već u najranijoj dobi oštećeno – kroz psihogene bolesti, izostankom osobe na koju se može osloniti ili nezainteresiranošću ili preopterećenošću odgojitelja (”hospitalizam”, kojeg je već davno istražio Rene Spitz) – tada se osnovno povjerenje uopće ne može pojaviti. Za Erika Eriksona to je prvi stadij u razvoju malog djeteta (otprilike prva godina života) i on je gotovo identičan sa stadijem osnovnog povjerenja (”basic trust”).

Daljnja istraživanja su pokazala da majka (ili odgovarajuća osoba koja ju zamjenjuje) čini gotovo osnovu povjerenja za djetetovo istraživanje svijeta. Ne mora se kao ja imati pet mlađih sestara i jednog mlađeg brata da bi se neposredno moglo promatrati kako dijete dok puže da bi istraživalo svijet ili dok ulazi u kontakt s drugom osobom, uvijek traži očima kontakt s majkom i počinje plakati ako ga izgubi. U drugoj godini se kreće izvan majčinog vidokruga, ali joj se uvijek vraća, ili ako ne, onda pokazuje strah od odvajanja.

Kroz prvotno otvaranje majci, dijete se otvara – odvajajući se polako od majke – ljudima, stvarima, svijetu. Novim je istraživanjima potkrjepljenja važnost rane povezanosti za snažno Ja. Što je dijete nesigurnije u povezanosti s majkom, utoliko je izgradnja veza s drugim ljudima zakočena, jer je potpuno zaokupljeno izgradnjom barem jedne pouzdane poveznice s majkom. I obratno: Povjerenje u majku (ili nekoga tko je nadomješta) gradi se u složenom procesu – o ulozi oca i nekim drugim stvarima ovdje se neću osvrtati – tako da je prvotno naivno-neupitno osnovno povjerenje, koje mu omogućuje opstanak u životu, uvijek u opasnosti i na kušnji. I ja sam?

Životno povjerenja na kušnji

Pripadam nebrojenom mnoštvu ljudi koji su na temelju jednog nipošto besprijekornog, ali zdravog odnosa prema majci, ocu i drugim osobama u odgoju dobili snažno životno povjerenje. Ali je ipak moje povjerenje uvijek iznova život stavljao na kušnju. Od početka ne poučavamo ljude kroz obrazovanje, nego kroz vlastito iskustvo ili često, također, kroz osobno trpljenje. ”Opečeno dijete se boji vatre”, ne kaže slučajno stara poslovica.

Možda kao najraniji doživljaj na vlastitom tijelu ostaje mi onaj kada sam kao trogodišnjak ili četverogodišnjak zavukao kažiprst lijeve ruke u mašinu za rezanje kruha kako bih pokupio sitne komadiće kruha, ali sam istovremeno desnom rukom okrenuo ručicu tako da mi je mašina odsjekla vršak prsta i nokat. Već je u to vrijeme bio pri ruci vrhunski kućni liječnik koji je uspio na vršak prsta zašiti kožu s noge mojeg oca tako da se i sada jedva primijeti razlika.

I prvi mrtvac mi je u stalnom sjećanju. Imao sam tada šest godina. Moja je baka nastradala u tragičnoj prometnoj nesreći, djed je bio za volanom. Ležala je blijeda, mirna i lijepa; samo je malena krvava točka na čelu svjedočila o njezinoj ozljedi. Meni je govoreno, ona je sada ”u nebu”… Ipak takva i mnoga druga iskustva nisu mi ostavila psihičkih trauma i nisu mi mogla uzdrmati životno povjerenje.

Stoga sam na temelju vlastitog iskustva – uz svo poštovanje prema psihoterapiji – rezerviran prema onim psihoanalitičarima koji žele u prevelikom broju kasnijih problema otkriti traumu iz ranog djetinjstva. Naravno da mi je poznato da već rano mogu doći i sve češće dolaze preteške krize povjerenja, i to kroz zakazivanje u školi, u obrazovanju, u osobnim odnosima. Jednako tako zbog bezizgledne budućnosti, u kojoj se ne vidi nada, zbog nezaposlenosti, izdanog prijateljstva, prvog velikog razočaranja u ljubavi. Naposljetku, i zbog neuspjeha u zvanju, zbog gubitka zdravlja, često nepodnošljivog tereta postojanja…

Kod nekog ranije, kod nekog kasnije, ali mora ono neupitno, bezuvjetno, spontano prvotno povjerenje o majci ovisnog djeteta rasti kroz krize u zrelo, odgovorno osnovno povjerenje: promišljeno, kritičko povjerenje samostalno postajuće odrasle osobe prema nejasnoj, teško shvatljivoj stvarnosti svijeta i čovjeka. Istinsko povjerenje u sebe preduvjet je za snažnu i suosjećajnu osobnost. Što vrijeme brže teče, sve se manje može zaobilaziti svjesna odluka o uspostavljanju osnovnog povjerenja u život, u ljudskost, u svijet, u zbilju. Bez zrelog osnovnog povjerenja, životnog povjerenja, teško se mogu svladati životne krize.

Prividno sigurna filozofska osnova

U Rimu sam naučio ono čega se ni po koju cijenu ni danas ne želim odreći: latinsku jasnoću, terminološku preciznost, u sebi koherentnu argumentaciju i općenito strogu radnu disciplinu. Nakon tri godine sam stekao čvrsto uvjerenje da sam svom životu priskrbio oslonac, jedan za svoj životni put siguran znanstveni temelj, koji sam u svako doba mogao racionalno obrazložiti.

Još se točno sjećam kako sam u Rimu, nakon licencijata u filozofiji, s jednim prijateljem Švicarcem s Collegiuma Germanicuma šetao po Pinciou, velikom rimskom parku. Smatrali smo veličanstvenim što smo sebi, uz dovoljno napora, izradili jasan, skroz na skroz racionalan filozofski fundament za teologiju: prirodni temelj evidentnih principa bitka i u metodičkoj strogosti izvedene zaključke. Na ovoj prirodnoj bazi razuma i filozofije trebali smo sada s istom temeljitošću izgraditi nadnaravnu nadogradnju vjere i teologije. Tako bismo se opskrbili za život: za ophođenje sa samim sobom, s drugim ljudima, s poslom, s našim razumijevanjem svijeta, našim oblikovanjem vremenom. Mislili smo. Ali je se upravo ova shema katova [Stockwerk-Schema] o razumu i vjeri pokazala varljivom. Je li ova neoskolastička philosophia perennis, zdvajao sam sve više, stvarno bila održiv, siguran temelj?

U što sumnjam

Sa zadnjom sumnjom, koju najprije nisam bio uzeo ozbiljno, nisam još nikada ispravno raščistio. Sada sumnja pripada mišljenju. Postoje glupe ili površne sumnje, koje se mogu lako odstraniti informacijama. Ali postoje i one inteligentne dvojbe, koje idu dublju i u nama se usađuju. Tako mi je u mojim rimskim danima postalo jasno da nikada ne bih mogao postati tako blag i ”uravnotežen” kao naš uzorni kolega student i prefekt, koji će kasnije dakako postati izrazito uskogrudni biskup jedne velike njemačke biskupije.

Na intelektualnoj razini sve mi se činilo kristalno jasnim, dok je na egzistencijalnoj razini ostala jedna potisnuta nesigurnost. Nadirala je uvijek iznova za vrijeme prvog semestra teologije i ostavljala me u sumnji da je sve na koncu očigledno, procjenjivo i dokazivo: Je li doista tako jasno, tako očigledno da moj život ima smisao? Zašto sam takav kakav jesam? Imam slabosti i greške koje ne mogu jednostavno ukloniti. Zašto moram prihvatiti sebe takvoga kakav jesam, s pozitivnim i negativnim stranama? Prihvaćanje sebe samoga na temelju razumskih argumenata činilo mi se teškim.

I što ja doista želim? Koji je smisao moje slobode? Zašto sloboda jednostavno nije usmjerena na dobro? Što me pokreće? Zašto je moguća krivnja? I ne vraća li se mogućnost zakazivanja, promašaja, krivnje na onoga koji je čovjeka takvog htio, tako da sam sam oslobođen [krivnje]? Isto tako, potvrditi vlastitu krajnje ambivalentnu slobodu na temelju racionalne spoznaje, učinilo mi se nemogućim.

U pogledu na određena pitanja i poteškoća, u pogledu na dnevna metodička ispitivanja savjesti, malo su mi pomogli evidentni principi bitka grčko-tomističke metafizike, budući da je bitak bitak, a ne nebitak. A je li bitak doista nebitak? Svakom biću kao takvom pridolazi identitet, istina i dobrota. A nije li biće u mnogim slučajevima proturječno, neistinito, nedobro? Kako stoji sa zlom u svijetu?

Klasične principe bitka moglo se u doba nihilizma i egzistencijalizma također poricati, s obzirom na ambivalentnost, prolaznost, propadljivost, gubitak, čak ništavnost ljudske egzistencije. Nije li već Jean-Paul Sartre, čiji se egzistencijalizam može razumjeti kao humanizam, čovjeka opisao kao ”trou d’être”, kao ”rupu bitka”, koji samoga sebe može dizajnirati? Nije li Nietzsche uvjerljivo formulirao ”sumnju”, kolebanje, nepovjerenje nasuprot svemu što treba biti istinito i dobro, posebno nasuprot svakoj metafizici?

Životne krize

Nisam zagovornik životnog pesimizma koji svakom djelovanju apriori pretpostavlja neuspjeh; u životu postoje i uspjesi, napreci, darovi, sreća. Ali – čak i uspješni ljudi ne ostaju pošteđeni životnih kriza, koje sve dovode u pitanje. To čovjeka može zadesiti već u mladosti, ali i u krizi srednjih godina, u smrtnoj bolesti koja se može vazda dogoditi, u poslovnom fijasku, u depresiji poodmakle dobi pri odlasku u mirovinu. Ako je čovjek postigao sve što je želio i više ništa ne može postići, što onda…?

Ono što sam tijekom godina studija osjećao, vidio sam desetljeće kasnije opisano kod jednog katoličkog teologa, koji je dobro desetljeće prije mene, također izvan katoličkog fakulteta, poučavao u Tübingenu. Bio je to Romano Guardini; u knjizi, pod naslovom ”Prihvaćanje samoga sebe”, objavljenoj 1960., u godini kada sam bio pozvan u Tübingen, stoji: ”Ta zadaća može postati jako teškom. Postoji pobuna protiv onoga što bi čovjek sam morao biti: Zašto baš to trebam? Jesam li tražio da to budem? Postoji osjećaj da se više ne isplati biti ono što se jest? Što imam od toga? Zamorno mi je. Gadi mi se. Ne izlazim na kraj sa samim sobom… Postoji osjećaj da sam iznevjerio samoga sebe, osjećaj u kojem sam zatvoren u sebe: samo sam ovoliko, a želio bih biti više. Samo ove talente imam, a želio bih nešto više, blistavije. Moram uvijek isto. Uvijek se suočavam s istim granicama. Uvijek počinjam iste greške, iskusujem iste neuspjehe… Iz svega toga može proizaći beskonačna monotonija, grozna zgađenost.”

Kako bih mogao, to je sad samo moje pitanje, bez zapadanja u iracionalnost, dospjeti do temeljne pozitivne pretpostavke o ovoj upitnoj ambivalentnoj zbiljnosti svijeta i sebe samoga?

Odgođena životna odluka

Postoje ljudi koji godinama sa sobom nose egzistencijalnu sumnju, koja utječe na njihovu egzistenciju, ali je se ne mogu ili ne žele riješiti. I ja sam među takvima. Ovom prilikom se prisjećam Martina Walsera – mojeg vršnjaka zajedno s Günterom Grassom i jednog od na riječi najmoćnijih pisaca današnjice. S njim sam imao samo jedan kratki, prijateljski razgovor, i to za vrijeme jedne pauze tijekom kazališne predstave u Beyreuthu. Pitao sam ga ne bi li bilo neophodno da se u nekom romanu pozabavi i pitanjem vjere. Doista, s tom temom još nije bio raščistio, bio je njegov odgovor, ali i da vrijeme za to još nije došlo. Sada obojica imamo 80 godina. Martin Walser pripovijeda u svojem zadnjem romanu o 74-godišnjem Goetheu koji u žestokoj staračkoj strasti izgara za mladom ženom i propada na rubu komičnog. Je li to priča u kojoj se zrcali Martin Walser? Je li on Goetheovo ”škakljivo pitanje”: ”Koja je uloga vjere u tvom životu?”, definitivno ”ostavio po strani”.

Moje nekadašnje temeljno pitanje nije se ticalo vjere, nego općenito moga stava prema životu. Kako mogu doći do konstruktivnog životnog stava, koji će jednostavno obuhvatiti sve ljudske doživljaje, ponašanja, djelovanje, i to onda kada vrlo upitna stvarnost svijeta i mene samoga ne nameće svoju smislenosti i valjanost s očitošću u kojoj ona jest? Kako mogu zadobiti čvrsti oslonac i imati uspješan život?

Očito je da se u ovom temelj-pitanju radilo o mojem slobodnom i upravo odgovornom zauzimanju stava. Niti sam u potpunosti unaprijed programiran genetikom ili nesvjesnim, niti sam u potpunosti uvjetovan svojim okruženjem. U određenom smislu, ja sam slobodan. Usprkos svim uvjerljivim argumentima psihologa mozga: Niti sam životinja, niti robot. U granicama onoga što je urođeno i određeno okolinom, slobodan sam u smislu samoodređenja i samoodgovornosti. Priznajem: Ne mogu ovu slobodu izbora ili slobodu odlučivanja teoretski dokazati. Ali je mogu u svakom trenutku neposredno praktično doživjeti, uvijek kada hoću: Mogu sada šutjeti – ne, hoću govoriti – ili trebam ipak radije šutjeti? Mogao bih, također, drugačije. Sada i činim drugačije. Iskustvo ne samo činjenja, nego i nečinjenja. Ne samo postignuća, nego ponekad i zakazivanja.

Već se i u malim pitanjima svakodnevice mogu ovako ili onako odlučiti, ali mogu također i u temeljnim pitanjima, u pitanjima svojeg temeljnog stava prema životu. Čak ih mogu izbjegavati, odgoditi, potisnuti, mogu životariti, mogu određene posljedice izbjegavati. Psihološki gledano, ovdje postoji mnogo mogućnosti, ali filozofski gledano postoji temeljna alternativa pozitivne i negativne opcije. Iskustvo mi je pokazalo da pomaže pažljivo razmisliti o objema mogućnostima ovoga stava prema životu, koje se dramatično nameću u životnim krizama.

Moguće je načelno nepovjerenje u život: mogu više ili manje svjesno reći Ne smislu svojega života i zbilji uopće. Nihilistička alternativa, bilo da se reflektira filozofski kao suglasje u ništavosti svakog smisla ili pragmatično proživljava u smislu: ”kako god, svejedno je” (da izbjegnem trivijalne riječi): ona uvijek nalazi dovoljno negativnosti da izvuče zaključke o apsurdnosti, rastrganosti, praznini, bezvrijednosti i besmislu života. Takve temeljno nepovjerljive ljude ništa ne može zadovoljiti. Oni šire oko sebe atmosferu nezadovoljstva, jadikovanja, cinizma.

Moguće je također i načelno povjerenje u život: Usprkos svem besmislu, mogu svjesno reći Da smislu svoga života, mogu reći Da zbilji uopće, usprkos svim upitnostima, proturječnostima, ništavnostima. Dakako da je ovo smjelost imajući u vidu otvorene rizike od razočaranja i uvijek iznova mogućeg neuspjeha. Naravno, želio bih da moj život uspije, želio bih usprkos svim slabostima i greškama, biti u miru sa sobom, biti zadovoljan. Ne promašen, nego sretan život. Što mi pri tome pomaže?

Malo korisne teologije

Još kao student sam težio prema jasnom odgovoru: Zašto svojem životu trebam reći načelno Da? Moji rimski učitelji su mi pomogli pri postavljanju problema, ali sam rješenje morao pronaći sam. Točno se sjećam kako sam svojeg prvog voditelja duhovnih vježbi s ovim pitanjem doveo u nezgodnu situaciju. Uputio me je na – Boga. Ali: pitanje o mojem vlastitom gledištu, o smislu moga života, o slobodi, o zbilji uopće, činilo mi se fundamentalnijim od pitanja o Bogu, koje bi logično tek u drugoj liniji bilo za razmatranje.

On odgovara ubojitim argumentom, jedno takvo inzistiranje bilo bi naposljetku pobuna protiv Boga. Što da kažem? Povlačim se miran i nezadovoljan: Kako mogu vjerovati u Boga, ako još ni sebe ne mogu prihvatiti? Morao bih ipak ”vjerovati”, čujem. Ali, s druge strane, ”vjerovati”, poučava se na papskom univerzitetu Gregorijani, vrijedi samo za ”gornju” razinu, za prave, kršćanske objavljene istine (Trojstvo, Utjelovljenje…). Vjerovanje, pak, na ”nižim”, prirodnim razinama razuma nema što tražiti. Tu bi morao vladati samo ratio, znanje: jasni uvidi i racionalni argumenti.

U mojim posljednjim rimskim godinama imao sam još jedno drugo iskustvo: I evangelička se teologija – koju sam tada kroz monumentalnu Dogmatiku Karla Bartha oduševljeno upoznao – u ovom kontekstu nalazi u neprilici. Trebam li se u ovom temeljnom pitanju a priori osloniti na Božju riječ? Naprosto čitati Bibliju? A što je s milijardama nekršćana koji ne čitaju Bibliju, koji je ne mogu ili ne žele čitati ili uopće ne umiju čitati?

Sudbina ”nevjerujućih”

Dok sam u to vrijeme marljivo na Papinskom univerzitetu traktat za traktatom studirao neoskolastičku teologiju, čije su se teze 40 godina kasnije u bitnom našle u rimskom ”Svjetskom katekizmu” [Katekizam Katoličke Crkve, objavljen 1992., op. prev.] zaokupljao me je nadolazeći problem razumskog utemeljenja ljudske egzistencije i ”spasenja nevjerujućih”. ”De salute infidelium” zvao se seminar koji mi je nudio puno materijala iz kršćanske tradicije. Ipak, na koncu nisam ostao zadovoljan; nije se pokazalo uvjerljivo rješenje s obzirom na spasenje nekršćana i njihovo zadobivanje temeljnog uporišta. Još i danas postoje kršćani, koji – kao upozorenje na odgovornost – zazivaju pakao. Pakao koji je isključivo za druge, one ”vani”, koji su extra ecclesiam, drukčije vjerujući ili nevjerujući.

Svjetske religije za mene su bile samo jedan aspekt problema ”nevjerujućih”. Već sam 1955. prvi put putovao u Sjevernu Afriku, koja je obilježena islamom, i onda nekoliko godina kasnije prvi put oko svijeta. Susreo sam nebrojeno ljudi različite boje kože, kulture i vjere. Jesu li svi isključeni iz spasenja, baš za pakao određeni? Ipak kaže: ”Bog želi da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,4). Drugi aspekt problema ”nevjerujućih” jest rastući broj nekršćana usred Europe, također i u mojem neposrednom okruženju, na Univerzitetu. Čini mi se neprihvatljivim da pripadnici drugih religija, a nadasve ateisti i agnostici nemaju nikakva čvrstog uporišta u svojem životu, da nisu kadri doseći ikakvo životno povjerenje, da bi samo vjera u kršćanskog Boga bila preduvjet za svako Da zbilji i za svaki etos.

O ateizmu i agnosticizmu smo puno slušali na rimskim predavanjima, ipak u obilno apstraktnoj formi. I o modernim se filozofima govorilo uvelike odvojeno od njihovih poticajnih životnih sudbina. Kao da je jedan duhovni sistem proizveo drugi, a ovaj opet treći! Nisu li iza promišljanja idejnih začetnika ”sekularne moderne” stajala životna pitanja, životna sudbina?

Ali za mene je, međutim, još uvijek neriješeno pitanje svjesnog i razumnog utemeljenja ljudske egzistencije. Kao ključni doživljaj – ponovno dakako negativan – bit će za mene jedan dugi razgovor iz 1953., na mojem drugom i zadnjem godišnjem u domovini tijekom sedmogodišnjeg boravka u Rimu. Završio sam tada višetjedni pastoralni praktikum u Berlinu-Maobitu, u zajednici Sv. Lovre i raspravljao sam ondje, među ostalima, i s jednim mladim umjetnikom, koji je imao otprilike iste poteškoće sa smislom života kao i ja. Ali sa svom svojom filozofskom i, u međuvremenu još dvije godine, teološkom naobrazbom pokazao sam se nesposobnim dati svome sugovorniku uvjerljiv odgovor. I izleti u estetiku su malo pomogli. Ponovno pitanje: Kako zadobiti uporište? Na koncu sam odlučio da pitanje više ne izbjegavam niti da ga više potiskujem, nego da se s njim suočim.

Jedno duhovno iskustvo

Collegium Germanicum je imao jednog ”duhovnog odgojitelja”, obvezanog na strogu povjerljivost – zvanog spiritual [duhovnik]. Imao sam sreću da sam ondje naletio na izvanrednog čovjeka – Wilhelma Kleina, čovjeka sa životnim iskustvom, isusovca koji je mnogo putovao i koji je imao temeljitu filozofsko-teološku naobrazbu, posve obilježenu Hegelom; umro je tek 1998., u dobi od 102 godine! Gregorijanske teze o razumu i objavi su ”kao voda jasne”, ali su ”samo voda”, bila je samo jedna od njegovih tipičnih duhovitosti. Po povratku sa sjevera potražio sam ovoga homo spiritualisa.

Naravno, ponovno sam dobio odgovor na koji sam bio spreman, a na koji sam već dugo alergičan i čvrsto sam riješio argumentirano napasti kako bih konačno iznudio rješenje konflikta: Mora se vjerovati! Vjerovati? Vjerovati?? Ali to nije nikakav odgovor! Želio bih znati!

”Vjerovati”? Očito se kod ovog temeljnog pitanja ne radi o vjerovanju u tradicionalno-katoličkom smislu intelektualnog prihvaćanja nadnaravnih istina vjere, uglavnom u formi dogmi. Svakako ni o vjerovanju u evangeličkom smislu opravdavajućeg prihvaćanja Božje milosti u Kristu. Moj osobni uvid je možda imao veze s tim, ali je on jednostavniji, elementarniji, osnovniji. Pri svjesnom, razumskom utemeljenju ljudske egzistencije radi se o pitanju, koje se za kršćane kao i nekršćane postavlja već ”prije” svakog čitanja Biblije: Kako mogu zadobiti čvrsto uporište? Kako prihvatiti sebe samoga sa svim svojim tamnim stranama? Kako prihvatiti vlastitu i zlu okrenutu slobodu? Kako pored sveg besmisla potvrditi smisao života? Kako reći Da zbilji svijeta i čovjeka, onakvima kakvi jesu, u njihovoj zagonetnosti i proturječnosti?

Što mi je iznenada nadošlo? Da u ovom životnom pitanju poduzimam jedan elementarni podvig, podvig povjerenja! Kakav izazov: odvaži se reći Da! Umjesto bezdanog nepovjerenja ogrnutog nihilizmom ili cinizmom, riskiraj temeljno povjerenje u ovaj život, u ovu zbilju! Umjesto nepovjerenja u život, odvaži se za povjerenje u život: načelno povjerenje u sebe samoga, u druge ljude, u svijet, u upitnu zbilju uopće.

Kod Daga Hammarskjölda, nekadašnjeg glavnog tajnika Ujedinjenih nacija, pronašao sam mnogo godina kasnije ovako izraženu (s datumom na Duhove 1961, četiri mjeseca prije njegove smrti u mirovnoj misiji na granici Konga): ”Ne znam tko ili što je postavio pitanje. Ne znam kada je bilo postavljeno. Ne znam jesam li odgovorio. Ali sam jedanput odgovorio Da nekomu – ili nečemu. Od toga trenutka dotaknuta je sigurnost da je postojanje smisleno i da zato moj život, u pokornosti, ima cilj. Od toga sam časa svjestan što znači ‘ne osvrtati se iza sebe’, ‘ne brinuti za sutrašnji dan’” (”Znakovi na putu”, 1965, str. 170).

Ne plašiti se dubokih voda

Ovo neobično iskustvo ispunilo me je silnom srećom. Uistinu reći Da, odvažiti se na temeljno povjerenje, riskirati životno povjerenje: tako i samo tako mogu na svojem životnom putu ići dalje, samo tako mogu zauzeti konkretnu pozitivnu poziciju, samo tako mogu nastaviti dalje i čuvati uspravan hod.

To znači: Osvijestio sam si ono osnovno povjerenje koje se sam dobio kao dijete, ono s kojim sam izdržao u pubertetu i adolescenciji i od kojeg student nikada nisam odustao. Nesputana sreća koju sam iskusio bila je slična onoj koju sam kao dijete doživio plivajući, kada sam prvi put imao iskustvo da voda zaista nosi moje tijelo, da se na vodu oslanjam, da se potpuno sam – bez pomoćnika i pomoćnih sredstava – mogu povjeriti vodi. Ovo mi nisu posredovale teorije, promatrači s obale, tečajevi o plivanju na suhom. Sam sam se na to morao odvažiti, i odvažio sam se – na jedno dobro promišljeno životno povjerenje, odraslog, zrelog čovjeka.

Ali mogu razumjeti da mnogi ljudi, čak i ako znaju plivati, imaju neki gotovo nesavladivi strah od dubokih voda, strah da bi možda ipak mogli potonuti. Roditelje, koji od prve do četvrte godine života podučavaju svoju djecu plivanju, eksperti često upozoravaju zbog nepromišljenosti, jer mala djeca još nisu u stanju procijeniti opasnost. Moram priznati da sam i sam osjećao nelagodu u ranim godinama dok sam, čak i pod oblačnim nebom, potpuno sam plivao daleko na otvorenom u jezeru u našem mjestu i bio sam svjestan da je ono skoro 90 metara duboko i da mi nitko ne bi mogao priskočiti u pomoć. Ako se ne želi potonuti plivajući u otvorenoj prirodi, ne smije se htjeti zaustavljati, nego se mora pokretati, stalno, neumorno, kako bi se ponovno dosegla obala. I ako se nekada zapadne u maglu, pogledaj, možda se uskoro na obali ponovno kao putokaz ugledaju stabla.

Je li nerazumno ako se bez dokaza, premda oslonjen na mnoge uzore, pustim u vodu? Ne, ja sâm, plivajući, iskusujem razumnost! Moje životno povjerenje nipošto nije iracionalno, nipošto neprovjerljivo. Čak i onda ako se moje načelno stajalište, moja u principu antinihilistička  konstruktivna postavka o životu i zbilji uopće, ne može izvana jednako, ”objektivno” potvrditi. Ne pokazuje se prvo očitim i razumnim ono što bih zatim kao svoje temeljno povjerenje mogao utemeljiti. Ne postoji jedna takva pretpostavljena ”Arhimedova točka” mišljenja. Čak i jedan tako kritički mislilac kao što je austrijsko-britanski filozof i teoretičar znanosti Karl Popper ne može izbjeći da u osnovi svoga ”kritičkog racionalizma” ne pretpostavi barem razumnost razuma, kada izričito kaže: neku ”vjeru u razum” (Revolution oder Reform?“, 1971).

Nihilističko Ne, cinično iskonsko nepovjerenje, ne može se uzdrmati racionalnim argumentima, jer se zapliće u uvijek veća proturječja. Djelo Friedricha Nietzschea, njegov život i duhovno ugasnuće na dirljiv način su to pokazali. Osnovno povjerenje, tomu nasuprot, može se dosljedno održati u praksi života usprkos svim poteškoćama i preprekama. Iskusio sam: Usprkos svim iskušenjima i razočaranjima može ga se živjeti i može ga se pokazati kroz stalno nova odolijevanja i nove iskorake. Iskonsko povjerenje postaje, pak, održivom nadom, protiv svih stalno prijetećih napada frustracije i zdvajanja. Tako se može vježbati u kreposti ustrajnosti, odupiranja, upornosti, izdrživosti.

Životno povjerenje i religiozna vjera

Može li se možda temeljno povjerenje već imenovati ”vjerom”? Moj odgovor: Može, ali ne bi trebalo. Bilo je filozofa, poput zaslužnog Karla Jaspersa, koji su govorili o ”filozofskoj vjeri”, bez jasne razlike između vjere i osnovnog povjerenja. Drugi su, obratno, previše brzo teološko-mistički opteretili temeljno povjerenje kao ”iskonsko povjerenje” (primjerice bazelski psihijatar Balhasar Staehlin), a ponekad i polemičko-antiprosvjetiteljski.

Zbog jasnoće, činilo mi se važnim od studentskih dana razlikovati osnovno povjerenje i vjeru u smislu religiozne vjere ili vjere u Boga. Nipošto nisam želio interpretirati ljude teološki drukčije od onoga kako oni sebe razumiju; nisam želio, poput drugih teologa, od Nietzschea praviti vjernika u Boga, od ateista i agnostika skrivene, ”implicitne” vjernike, ili kako je teolog Karl Rahner u svoje vrijeme govorio, ”anonimne” kršćane. Da pogotovo židovi i muslimani ne bi cijenili ovaj način teološke ”anonimizacije” kao pokušaj kršćanskog prisvajanja, bilo mi je već rano jasno.

Pritom veza između temeljnog povjerenja i vjere u Boga može biti itekako kompleksna. Po mojem iskustvu, od Erika Eriksona potvrđenog, mogu se razlikovati tri grupe ljudi:

• Postoje ljudi koji životno povjerenje dobivaju iz religiozne vjere. Motivirani vjerom, spremni su u životu za izuzetni angažman, kao i za podnošenje udaraca i ustrajnost u krizama: uvjereni i uvjerljivi vjernici.
• Postoje također i ljudi koji se označavaju vjernicima, ali ipak nemaju povjerenje u život, u druge ljude, u sebe. Oni se nalaze u nezgodnoj situaciji, takoreći rukama dotiču oblake na nebu, ali na ovoj zemlji ne pronalaze pravi oslonac. Neprijatelji su svijeta, religiozni zanesenjaci i entuzijasti kojima nedostaje tlo pod nogama.
• Postoje konačno i ljudi koji imaju povjerenje u život, a istovremeno nemaju religiozne vjere. Ne može se osporiti da oni, oslonjeni za zemlju, u životnim okolnostima mogu jednako dobro ili čak bolje egzistirati od određenih vjernika. Oni crpe temeljno povjerenje iz ljudskih odnosa, produktivnog rada, znanstvene ili političke aktivnosti, iz humanog etosa.

Iz toga zaključujem: Iz svojeg osnovnog povjerenja mogu također i ateisti i agnostici voditi doista ljudski, humani i u tom smislu moralan život. Drugim riječima: Iz ateizma ne slijedi nužno nihilizam. U ovoj točci moram proturječiti Dostojevskom: Čak i ako Bog ne bi postojao, nipošto nije sve dopušteno!

***

Hans Küng, Was ich glaube; tekst objavljen u knjizi Denkanstöße: Ein Lesebuch aus Philosophie, Kultur und Wissenschaft, Piper, München-Zürich 2010, str., 53-74. Prijevod: Jozo Šarčević, polis.ba (Prenosimo s portal Polis.ba).

https://polis.ba/hans-kung-u-sto-vjerujem/

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Duhovi su blagdan konstituiranja Crkve

> Svi tekstovi ovog autora