U strahu sam, pozivam vas na jedno suočavanje s nama samima

Počeo sam pisati ovu kolumnu u travnju 1995. Bit će skoro 25 godina da je objavljujem, svaki Božji tjedan. Niti jednom nisam preskočio obavezu: pisao sam iz bolnice, iz paragvajske prašume, iz Sahare… Ona je dio mene, a ja sam dio vas, odnosno, vi koji ovo pratite moj ste dio, čvrsto ste mi usidreni u srcu.

Zato nije dolazilo u obzir da i ovu ne napišem premda nam je kuća jako pogođena potresom.

Kada smo supruga i ja jučer ujutro, nešto iza 6:20 sati, čuli jaku detonaciju (živimo zračne linije dosta blizu epicentra potresa) jedva da smo išta stigli napraviti dok se naša kuća 10 sekundi temeljito tresla. Izletjeli smo, kao i ostali susjedi. Bio sam toliko priseban da sam uspio pomaknuti auto od kuće dolje u vrt da ne bude oštećen, barem sam toliko lucidan bio da skontam da će nam trebati mjesto da se grijemo ako nam se kuća sruši.

Iz auta sam četrdeset minuta kasnije gledao kako nam se kuća opet ljulja. Istog časa osjetio sam užas koji su, svatko na svoj način, prošli svi oni koji su u ratu u jednom trenu izgubili sve što su imali.

Ako ne želite imati hrpe leševa u šatorima iza bolnica, kao što je sada slučaj u Italiji, ponizno vas molim, zapravo vam upućujem vapaj iz dubine duše: ostanite doma, poštujte upute stožera, civilne zaštite, policije i sanitarnih vlasti

Hvala Bogu, nitko u našem selu nije ozlijeđen. Štete na kućama su ozbiljne.

Ne pišem ovakav uvod da bih se pravio važan, već da znate kako smo i mi novinari ljudi od krvi i mesa. I još nešto, želio bih da obratite pažnju na sve moje kolegice i kolege koji u teškim uvjetima, koje nam zadaje koronavirus, vrlo savjesno i profesionalno obavljaju svoje dužnosti. Ja sam samo jedan među njima.

Dok pišem tlo se i dalje trese. Popio sam sedative, ali ne pomažu, u strahu sam.

Imam dragog prijatelja koji će suprugu i mene ugostiti jer u kući nemamo vode, a i bilo bi možda nemoguće zaspati ako se tutnjava nastavi. Ovako ćemo moći imati relativno mirnu noć uz primjerene mjere predostrožnosti zbog virusa.

Dok sam, koliko toliko, sređivao sve što je popadalo i porazbijalo se, molio sam i za sve unesrećene. Puno je zgrada ozbiljno oštećeno. Imamo i povrijeđene građane.

Stiže noć, mislim i na sve one koji nemaju kuda i molim Boga da nas ne pogodi još jedan snažni potres.

Puno me ljudi nazvalo. Osobito me dirnuo poziv vladike bačkog gospodina Irineja Bulovića. Ganulo me. Dok sam ga slušao osjetio sam svom silinom da smo Crkva, jedna, Kristova Crkva.

***

A sada ono što sam nakanio pisati dok sam u subotu kasno, prije potresa, razmišljao o koronavirusu.

Ljudi dragi, shvatite najozbiljnije sve što vam sanitarne vlasti govore, a profesionalni novinari korektno prenose. U subotu su policajci u Zagrebu iz vozila zvučnicima i megafonima upozoravali na zabranu javnog okupljanja. Stožer civilne zaštite donio je odluku o mjeri strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima, što znači da će građanima zbog ubrzanog širenja koronavirusa u Hrvatskoj biti ograničeno kretanje.

Odluka se odnosi na ulice, trgove, rive, parkove i sve ostale javne površine na kojima se može kretati i zadržavati veći broj osoba, a Stožer civilne zaštite i Ravnateljstvo policije dužni su osigurati provedbu i nadzor provođenja ove mjere.

Možda ćemo nakon svega ovoga zaista shvatiti koliko je važan sustav javnog zdravstva. Ali isto tako, bit će važno naučiti koliko smo važni jedni drugima. Budimo sposobni za ljubav i za solidarnost

Zabranjen je rad svim tržnicama, a od danas se građanima zabranjuje napuštanje mjesta prebivališta.

Odluka se donosi s pravom, ali i s velikim zakašnjenjem. Slike s raznih tržnica u subotu su bile sablažnjive: ljudi su se ponašali kao da su na godišnjem odmoru, potpuno nepromišljeno i neodgovorno. Štoviše, ministar zdravstva Vili Beroš najavljuje da nas za dva tjedna, otprilike, ako se ne dovedemo u red, čeka talijanski crni scenarij.

Koliko je situacija ozbiljna govori izjava ravnateljice zagrebačke Klinike za infektivne bolesti ”Dr. Fran Mihaljević”, prof. dr. Alemke Markotić revoltirane nakon što je objavljeno da je veći broj ljudi upućenih na samoizolaciju dolazio u apoteke, ali i zbog drugačijeg oblika kršenja ove mjere. ”Možda sam bila preblaga kad sam rekla da je to kao da pucate iz pištolja, sad ću biti oštrija, to je kao da u trgovačkom centru pucate iz puške, to je terorizam. U ovom slučaju bioterorizam!”

Liječnici iz žarišta krize u Italiji, a već nekoliko se javilo za naše medije, upozoravaju da su priče kako je koronavirus opasan samo za stare i bolesne ljude opaka netočnost. Bolnice su PUNE mladih ljudi, čak i sportaša, a ne zaobilazi ni djecu.

Pacijent broj 1 (tako se naziva prvi oboljeli čovjek u Italiji) ima 38 godina, nogometaš je i maratonac, jak i zdrav do trenutka zaraze. Prvih 15 dana nije imao skoro nikakvih simptoma (malo bol grla i kašljucanje, skoro pa ništa) i u tom periodu zarazio je oko sebe stotine ljudi koji su zarazili njihove bližnje i tako lančano. Poslije 15 dana zdravstveno stanje se pogoršalo u roku od 24 sata i s previsokom temperaturom završio je hitno na reanimaciji, intubaciji i borbi za život. Tek su nakon tri tjedna njegova pluća počela samostalno pumpati kisik (i preživio je zahvaljujući tome što je bio zdrav i jak prije toga), i skinuta mu je intubacija. Izvukao se.

Shvatite: još uvijek NE POSTOJI LIJEK ni adekvatna TERAPIJA, ona se testira u hodu, i nije točno da je korona ”obična prehlada”. Izbacite si to iz glave. Virus žestoko razara pluća.

Naravno, ne reagiraju svi na jednaki način. Nema pravila. Premda je u Italiji mortalitet daleko veći među starijim ljudima, umiru i mladi.

Stvar je osobito problematična u zemljama naše regije zbog krive medicinske prakse čestog prepisivanja antibiotika. Budimo iskreni: ”žderemo” antibiotike kao da su bomboni, a oni narušavaju naš imunološki sustav.

Neću ovdje ipak pisati o medicinskim stvarima, postoje oni koji su za to kompetentni. Mogu samo prenositi mjerodavne izvore.

Neću okolišati: u strahu sam i zato vas želim pozvati na jedno suočavanje s nama samima.

Disciplina, i to vojnička, premda je to paradoks, jer mrzimo sve vezano uz rat i vojsku, pomoći će nam da sačuvamo naše drage, naše komšije i susjede, naše prijatelje i nas same.

Ne pišem ovakav uvod da bih se pravio važan, već da znate kako smo i mi novinari ljudi od krvi i mesa. I još nešto, želio bih da obratite pažnju na sve moje kolegice i kolege koji u teškim uvjetima, koje nam zadaje koronavirus, vrlo savjesno i profesionalno obavljaju svoje dužnosti. Ja sam samo jedan među njima

Premda sam po rođenju i po mentalitetu više Argentinac nego Hrvat (iako živim ovdje duže nego što sam živio u Južnoj Americi), brzo sam shvatio tu specifičnost ovdašnjeg mentaliteta: da ljudi ne vole stegu i da maksimalno uživaju u slobodi, u šetnjama, u raznim druženjima, u kafanama, uz glazbu… Meni je to jako simpatično, ali to nam je sada problem jer mnogi među nama ne shvaćaju što se događa i što slijedi. A ne piše nam se dobro.

Hrvatska se već intenzivno priprema za ”fazu 4”. U Zagrebu se i u velikim gradovima pripremaju Arena i drugi sportski centri kao mjesta izolacije i zbrinjavanja velikog broja bolesnika. I odmah ću vam podastrijeti lošu vijest: Hrvatska ima samo 800 respiratora. Ne želim pomisliti što bi se ovdje dogodilo da ministar Beroš bude u pravu i da nas pogodi ”talijanski scenarij”.

Mene je strah od ljudi koji žive oko mene i koji kalkuliraju da će ”dobro proći” u životu iako ne uvažavaju mjere opreza. A strah me je ne samo za moju suprugu i mene koliko za cijelo društvo. Taj nedostatak odgovornosti, ta zdravstvena neprosvjećenost, ta nonšalantnost me užasava.

Jeste li razmislili zašto je u Njemačkoj mortalitet zahvaćenih koronavirusom tako nizak? OK, kazat ćete, tek treba tamo stići velika kriza, ali valjda ćemo se složiti oko toga da je to jedna uređena zemlja u kojoj žive mahom disciplinirani ljudi, premda su i do neki dan slike iz njemačkih gradova (supruga i ja svaku večer gledamo njemačke informativne emisije) bile kao i one s dubrovačke pijace ove subote. Na njima je bilo prepuno nesavjesnih ljudi, osobito mladih.

Razmislimo imajući u vidu širu sliku. Na primjer, kao što Nijemci računaju na ogromne štete i probleme jer njihova poljoprivreda ovisi o radnoj snazi koja im dolazi iz Istočne Europe (kako će sezonski radnici prelaziti granice usred krize?!), tako bismo odmah trebali imati u vidu da će ukidanje letova i drugih veza ugroziti neke grane. Znam da zvučim apokaliptično, ali 80 posto farmaceutske industrije u Europi ovisi o uvozu iz daleke Azije. Platit ćemo visoku cijenu.

Ako se brzo ne nađe rješenje, mogli bismo živjeti u neizvjesnom i militariziranom svijetu, a moglo bi doći i do raspada Europske unije, upozorava profesor međunarodnih odnosa Dejan Jović.

Ugledni Institut IFIMES iz Ljubljane, pak, upozorava da se virus Covid-19 pretvorio u veliku katastrofu za svijet, građane i globalnu ekonomiju svugdje po svijetu.

Covid-19 je nesumnjivo pokazao, da ni nacionalne vlade ni međunarodne organizacije nisu bile spremne za neposredan i efikasan odgovor u suočavanju sa smrtonosnom globalnom pandemijom. S izuzetkom nekoliko zemalja, poput Singapura, Taiwana (koji se najkvalitetnije nosi jer su naučili lekciju nakon epidemije SARS-a 2003.), Izraela, Japana…

Još nije poznato kakve će dugoročne posljedice imati izbijanje pandemije na globalnu ekonomiju, ali sigurno je da i dalje otežava trgovinske veze i nesmetan protok robe i usluga između zemalja svijeta. Te veze su građene decenijama zahvaljujući procesu globalizacije.

Politika otvorenih granica, kao produkt globalizacije, je zaustavljena. Zračni, pomorski i putnički promet je skoro obustavljen. Otežan je teretni promet uslijed zatvaranja granica, zbog zaštite od širenja ove epidemije, a samim time i opseg trgovinske razmjene, uzrokujući manjak roba i usluga te povećanje cijena. Ako se epidemija i dalje bude širila takvom brzinom, to će dovesti do oštre politike štednje stanovništva i izazivanja ozbiljne političke nestabilnosti i nove ekonomske krize.

Dragi moji čitatelji, naši temelji propadaju pod teretom naše sebičnosti i naših preuveličanih želja. Zemlju smo izmučili, ona stenje pod tim prevelikim teretom.

Liječnici iz žarišta krize u Italiji, a već nekoliko se javilo za naše medije, upozoravaju da su priče kako je koronavirus opasan samo za stare i bolesne ljude opaka netočnost. Bolnice su PUNE mladih ljudi, čak i sportaša, a ne zaobilazi ni djecu

Stanimo, razmislimo. Dopustimo da nam strah govori, što ne znači da moramo dopustiti da nas uhvati panika. Poslušajmo majku Zemlju jer nam ona sada jasno govori: ugrozili smo ekosustav. Imamo li još vremena da se kao civilizacija popravimo?

Govorili smo da ćemo nakon 2020. godine učiti kako upravljati autima koji lete, ali shvaćamo da se moramo baviti time da pojašnjavamo ljudima kako prati ruke, kako smanjivati socijalne kontakte, kako se boriti protiv širenja pandemije.

Znam, puno sam toga načeo, puno tema otvorio, i to me frustrira kao nikada do sada u mojoj novinarskoj karijeri, dugoj punih 40 godina, jer nema načina da sažmem u kolumni sve ono što imam u glavi.

Ako ne želite, uz dužno poštovanje svim zdravstvenim radnicima, imati hrpe leševa u šatorima iza bolnica, kao što je sada slučaj u Italiji, ponizno vas molim, zapravo vam upućujem vapaj iz dubine duše: ostanite doma, poštujte upute stožera, civilne zaštite, policije i sanitarnih vlasti.

Možda ćemo nakon svega ovoga zaista shvatiti koliko je važan sustav javnog zdravstva. Ali isto tako, bit će važno naučiti koliko smo važni jedni drugima. Budimo sposobni za ljubav i za solidarnost.

Ponekad valja sanjati nemoguće kako bismo dohvatili moguće.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora