U zrakoplovu s Kutlešom: pristojno smo se pozdravili

Prošli petak sam morao skoknuti do Trogira na meni važan razgovor s momcima koji provode potragu za ostatcima leuta u kojem je poginuo/nestao moj brat, u Šipanskom kanalu, 23. listopada 1991. što nije lak zadatak jer će trebat zaroniti i na 60 metara dubine gdje se negdje nalazi motor, osovina i propeler, možda i osobno naoružanje brata i četvorice nestalih suboraca. To me pitanje muči, ali ću uskoro pisati o svemu tomu. Sada ne.

Naime, na povratnom letu iz splitske zračne luke sam u zrakoplovu vidio zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše koji je sjedio nekoliko redova prije mog. Prošavši pored njega, on je mene prvi uočio i nije spustio pogled, ja sam ga (iznenada vidjevši) uljudno pozdravio kazavši mu: ”Dobra večer, poštovanje!”. Nadbiskup je klimnuo glavom, korektno.

Gledavši ga kako sjedi tamo negdje naprijed zamislio sam možebitni razgovor koji bismo pokrenuli da smo nekim slučajem tih 40 minuta leta sjedili zajedno.

Elem, sjetio sam se programatskog odnosno nastupnog intervjua Dražena Kutleše kada je postao zagrebački nadbiskup. Nekritički je hvalio pastoral Alojzija Stepinca, osobito ratni, ali je kazao nešto važnije: hvaleći Franju Kuharića, da mu se dopada njegova sintagma ”Crkva u Hrvata” i to u kontekstu nove organizacije Crkve u kojoj, biranjem biskupa, sve više dolazi na vidjelo ”univerzalnost” Crkve.

O odnosu Kutleše prema baštini Stepinca ću pisati drugom prilikom. Ovog puta ću dati prednost toj nekoj velikoj proturječnosti zagrebačkog nadbiskupa premda nisam prvi koji na ovo reagira.

”Crkva u Hrvata” je dvosjeklo geslo utoliko što mjesnu crkvu ističe kao etničku, a ne kao etičku zajednicu. Kao urednik ovoga portala ne dozvoljavam da se ta sintagma koristi osim ako nije u navodnim znacima.

Kardinal Kuharić i većina tadašnjih biskupa Hrvata htjeli su jednu biskupsku konferenciju za Hrvate, dakle koja bi obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu, a i Boku. Sv. Ivan Pavao II. to nije dopustio. Štoviše, učinio je kardinalom i nadbiskupa vrhbosanskoga, da bude u istom rangu sa zagrebačkim, konstatirao je jednom pokojni kolega Inoslav Bešker.

”Crkva u Hrvata” iskazuje istu logiku kao i Thompsonov stih ”Herceg-Bosno, srce ponosno” (u zakašnjeloj varijanti ”Brankova kola”). ”Crkva u Hrvata” implicitno marginalizira katolike na istom tlu ako im je drukčija etnička pripadnost: Albance, Austrijance, Slovence, Talijane itd. A ima ih u Zagrebačkoj arhidijecezi, kao što ih je, još u većem omjeru, bilo u Porečko-pulskoj dijecezi, pa i kad ju je pastoralno vodio mons. Kutleša.

Ne idu u isti logički sklop i ”Crkva u Hrvata” i univerzalnost Katoličke crkve koja se ne miješa u svjetovnu vlast.

Kada se govori o partikularnoj Crkvi, izraz ”Crkva u Hrvatskoj” je precizniji jer se odnosi na Crkvu koja djeluje na teritoriju Republike Hrvatske, a ne samo na hrvatski narod. Katolička Crkva u Hrvatskoj ne obuhvaća samo katoličke vjernike hrvatskog podrijetla, već i sve katoličke vjernike koji žive u Hrvatskoj bez obzira na njihovo podrijetlo. Potreban je, dakle, uključiv i otvoren stav prema svim katoličkim vjernicima u Hrvatskoj bez obzira na njihovo podrijetlo. S druge strane, izraz ”Katolička Crkva u Hrvata” može se doživjeti kao ograničavajući i nacionalistički.

”Ne smeta nas govor o ‘Crkvi u Hrvata’ premda se radi o pojmu koji kao da se ne miri s činjenicom da su Hrvati članovi Crkve u Bosni i Hercegovini, Srbiji, kao i drugih Crkava diljem svijeta. Svi su oni, pa i tamo gdje se o njihovoj pastoralnoj i duhovnoj brizi s pravom skrbe hrvatski svećenici, članovi određenih partikularnih Crkava. […] Ako kažemo ‘Crkva u Hrvata’ onda se možemo pitati tko joj je na čelu, tko je predvodi i koje su njezine temeljne jedinstvene strukture?” (Željko Tanjić, usp. Živo vrelo 10/2007, str. 13-17).

Nadao sam se da je riječ samo o Kutlešinom manjem galimatijasu, da posrijedi nije neka velika zbrka u njegovoj glavi. Premda moj oprez u odnosu na nadbiskupa nije samo zbog toga što sam se već jednom opekao kada sam se upustio u prorokovanje: kada sam rekao Ivanu Mikleniću – ti nećeš biti predsjednikom.

Naime, kada sam se onomad suprotstavio kandidaturi tadašnjeg glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića za predsjednika Hrvatskog društva (takozvanih, dodah tada) katoličkih novinara, slutio sam da sam mahom okružen ljudima koji brkaju novinarstvo s propagandom, jer oni koji nisu bili kadri dignuti glas protiv ubijanja Srba nakon Oluje, pak su preferirali šutjeti ”za dobro domovine”, zapravo, bili su uljezi u našoj profesiji. Šutke su promatrali kako sam, kao kužno pseto, izjuren iz Društva, uz aplauz Miklenića, Kustića i drugih, ali i uz negodovanje fra Bone Zvonimira Šagija i manjine, istinskih novinara.

I ako sam išta dobro napravio dok sam još nekako figurirao u kakti strukturama Katoličke Crkve u Hrvatskoj, onda je to da lik poput Miklenića, koji je sramotio novinarstvo (sustavno se bavio cenzurom ”nepoćudnih katolika”), ali i hrvatski narod (vrijeđavši druge, Židove, Srbe, Rome…), pak je objavljivao negacionističke i nacionalističke pamflete (Glina, Jadovno, Jasenovac…), ne bude predstavnik svih ”katoličkih novinara” u našoj zemlji.

Naučio sam štošta iz te epizode. Ono najvažnije: da se ne možeš nazivati novinarom ako ne želiš gledati istinu u oči, ma koliko ona bila neugodna i ma koliko tebe osobno koštala, progona ili gubitka radnog mjesta, siromaštva, lošeg glasa, itd.

Suprotstaviti se tada Mikleniću (i Živku Kustiću), dakle pokazati zube onima koji su bezprizorno podilazili Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, rezultiralo je mojim izbacivanjem iz HDKN-a, nešto što nosim kao životno priznanje jer mi je čin pokojnih svećenika don Živka Kustića i fra Ilije Živkovića (fra Bono Zvonimir Šagi, da pojasnim: treći koji je o tome odlučivao, drugostepenski, nije želio dati pristanak za moje izbacivanje) otvorio oči da do kraja spoznam narav tzv. ”Crkve u Hrvata”, nacionalističke i antikoncilske sekte koja ne može, tim naslovom, biti crkvom jer nije solidarna niti zastupa evanđeoska načela do krajnjih granica.

Kada ovaj Kutlešin galimatijas (”Crkve u Hrvata”), za sada, samo kuriozno promatram, imam na umu (od tuda i dio mog opreza) što je prilikom inauguracije nadbiskup Kutleša jasno kazao da su korupcija i nestanak nacije Hrvata i naši najveći problemi i rezultat farizejski, to jest, licemjerno življenje vjere.

”Opasnost koju možemo opaziti i koja nam prijeti na svim razinama društvenog, ali i vjerskog života, je svojevrsna podvojenost, hipokrizija – jedno se vjeruje i ispovijeda na privatnom planu, a drugo na društvenom i vjerskom. Onda se malo pomalo dođe do točke kad se vlastita nedosljednost predstavlja kao opravdan i poželjan obrazac ponašanja.

Svjesni smo da je, i u prošlosti i u sadašnjosti, problem s nedostatkom vrlina, ali danas primjećujemo i nedostatak znanja o vrlinama. Ovo je novo. Kršćani su, kao i drugi grešnici, uvijek bili podložni grijesima i manama, ali čini se da danas više ne znamo što je grijeh, a što vrlina; što dobro, a što loše; što je pošteno, a što ne”, reče Kutleša.

Društveno nepoštenje i nepravda posebno teško pogađaju upravo obitelj. Ako se ovime bavimo, novinarstvom i teologijom, zbog ljudi se bavimo, pa i zbog onog što Hrvatskom nazivamo. Nastavimo li u kojekakvim maglama ”Crkve u Hrvata”, u prostituiranom odnosu takve Crkve i HDZ-a, za trajanja Kutlešina mandata Hrvatske bi moglo (figurativno rečeno) nestati.

Zbog toga mi nije toliko bitno kakav će na kraju ispasti Kutleša, nego kakvi ćemo biti mi, ako nam je stalo (povremeno) ga slušati.

Hoćemo li biti gomilica hipokrita, licemjera koja nije imala petlje Josipu Bozaniću u lice (ja barem jesam, ali nije mi to neka utjeha) kazati da se više ponašao kao makro jedne zlostavljanje nacije nego kao onaj koji će, kao Isus, ponuditi rame za preteško breme i za tegobe nas u ovoj zemlji izraubanih i prevarenih, ili ćemo pokušati uspostaviti s nadbiskupom Kutlešom odnos povjerenja, dijaloga i solidarnosti.

Sada, kada sam završio kolumnu, baš mi je žao što nismo u tom zrakoplovu zajedno sjedili i čavrljali nadbiskup i moja malenkost. Ne gubim nadu da će nakon ovog mog prvog susreta licem u lice s nadbiskupom uslijediti neki ozbiljan razgovor.

Ja se tomu makar nadam, u njegovoj nadbiskupiji živim i radim, što ne znači da ću otupiti oštricu mog pera.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bog se opet igra sa mnom: licem u lice s beskućnicima
    •  Kako to da Hrvati ne osjećaju da vonja po ustaštvu?
    •  Zašto mi nije svejedno kada se pretjeruje sa Stepincem
    •  Za Hrvatsku, recimo, sedam regija
    •  Nije problem Božja, već čovjekova odsutnost!
    •  Holokaust u NDH me čini jako osjetljivim na antisemitizam
    •  Jakobinci tjednika Novosti vode list SNV-a u propast
    •  Nemojte da brinete, sve će da reši arhiepiskop Ivan Penava
    •  Maduro je, vidi se, bio sam na svijetu
    •  Neobičan napad biskupa Šaška na nadbiskupe Kutlešu i Vukšića

> Svi tekstovi ovog autora