novinarstvo s potpisom
Ovih dana za oko mi je zapela duhovita montaža koja je logo kultne američke Route 66 pretvorila u Savska 66.
Na prvu riječ je o zgodnoj doskočici koja je, eto, iskoristila podudarnost broja 66 u Savskoj – dakle adrese Ministarstva branitelja pred kojom se prosvjednički već mjesecima kampira – i “imena“ slavne američke ceste koju, još tamo od 1926. znaju nazivati i “majkom svih cesta“ ili “glavnom ulicom Amerike“.
Nimalo ne sumnjam da će biti i onih koji će u toj paraleli skontati i neke dublje slojeve. Recimo uz tezu da bi veze Savske i opjevane “ceste“ duge 3.940 kilometara, mogle biti mnogo bliže nego li bi to vizualna doskočica dala naslutiti.
Naprije zato jer je Savska danas – jebeš i “Dalmatinu“ i bivši auto-put “Bratstva i jedinstva“ prema Beogradu – postala majkom svih hrvatskih cesta. Nije li – moglo bi se potom kazati – ona danas “glavna ulica Hrvatske“ koja diktira sva naša politička i svjetonazorna skretanja ulijevo ili udesno?
Ako je Route 66 još tamo od Steinbecka koji je u “Plodovima gnjeva“ spominje kao “Mother road“ bila i istoznačnica za migracije obespravljenih, poniženih i uvrijeđenih koje su se u Sjedinjenim Državama dogodile u kriznim dvadesetima i poslije Drugog svjetskog rata, nije li i današnja Savska posve logična adresa za ovodobne hrvatske “plodove gnjeva“?
Ako su se američkom “majkom svih cesta“ kotrljale tisuće hrleći ka Obećanoj zemlji i nadi za bolji život, ne dolazili li se i danas u Savsku kaneći izboriti to isto: više kuna u džepu i izvjesnu bolju budućnost?
Nažalost, sličnosti su samo prividne. Jer suštinske razlike između nekoć mitske Route 66 i Savske 66 još su veće nego li u njihovim “pjesmaricama“. S jedne strane “(I’ve Got A Kick On) Route 66“ a s druge “Zovi samo zovi“; tamo Nat King Cole a ovdje Thompson, Škoro, Mate Bulić… Mogu li razlike uopće biti veće? Očito mogu.
Dok su američkom cestom prema Obećanoj zemlji Kaliforniji hrlile stotine tisuća bezemljaša i radnika smlavljenih ekonomskom krizom u nadi za zaposlenjem i koricom kruha a iz “kontra smjera“ prema tolerantijem Chicagu valjali crnci s rasističkog Juga, prema Savskoj 66 ne stupaju hrvatski građani s “dna kace“, tranzicijska sirotinja, privatizacijske žrtve i klinci lišeni svake nade u budućnost, već skupina koja, slikovito rečeno, ionako ne kusa iz svehrvatskog lonca već su na zajamčenoj proračunskoj menaži.
U čemu je onda klica? U obilnijoj ponudi tog ex-vojničkog kazana.
Koja bi – kako su ovih dana izračunali – trebala iznositi barem dvostruko više od onih dosadašnjih šest milijardi kuna, ako ne i golemih 20 milijardi. Zašto? Zato jer bi spomenuti iznos/iznosi zaliječili sve prosvjedničke duševne boli, vratili dostojanstvo branitelja, nabildali srozani dignitet Domovinskog rata, konačno ispravili nepravde izjednačavanja žrtve i agresora te dali konačni i nedvosmisleni odgovor na ono danas tako aktualno pitanje – gdje je tko bio 1991.?
A ono bi postalo besmisleno jer bi se, svakog prvog u mjesecu, napokon znalo tko je te sudbinske godine bio dragovoljac a tko “pobegulja“, tko junak a tko strašljiva pičkica, tko pravi Hrvat a tko jugonostalgičarska protuha.
U i oko šatora – dakle u HDZ-u – tvrde da spomenuti iznos od dvadeset milijardi nitko nije još službeno zatražio, da je novi prijedlog Zakona o pravima hrvatskih branitelja još u izradi te da je – naravno – riječ o novoj obmani javnosti omrznutog ministra branitelja Freda Matića. Možda tome i jeste tako no posve je jasno da se i šatorski prosvjednici i HDZ-ov Odbor za branitelje slažu u jednome: novi Zakon o pravima braniteljima mora, ako ne sada ono ako HDZ dođe na vlast, ući u Ustav.
Zašto, kazao je “Jutarnjem listu“ Željko Dilber, predsjednik HDZ-ovog Odbora za branitelje: zato „da ni jedna današnja ni sutra bilo koja druga vlada ne manipulira više time!“. Nazdravlje.
Kao da guranje Zakona u Ustav u izbornoj godini nije manipulacija i izravno dodvoravanje šatoraškoj braniteljskoj “bučnoj manjini“, kao da se i ranije nije manipuliralo dodvoravanjem braniteljima na koje je – čak i kad se nije potvrdno odgovaralo na svaki njihov zahtjev – HDZ uvijek računao kad je trebalo zaoštriti desničarsku retoriku i pronaći “udarnu pesnicu“…
Kao da se i do sada – a još više će toga biti ubuduće – nije dio onih “vještijih“, što će reći beskrupuloznijih, s lažnom ratnom biografijom ili invaliditetom stečenom na kavanskom frontu i u civilnim prometnim nesrećama, lijepo uhljebio. Bez riječi prosvjeda šatoraškioh galamdžija. Nekad bilo?
Malo sutra. Uostalom ovih ste dana u “Slobodnoj Dalmaciji“ mogli pročitati zanimljivu storiju o uhljebljenju u razvojnoj agenciji RERA. Nova stručna savjetnica u Odjelu za ruralni razvoj, “razvojačena“ pjevačica nimalo zabavnih melodija iz ešalona hrvatskih nižih estradnih bića, čije su stručne i radne sposobnosti obrnuto proporcionalne političkim i ostalim ambicijama, zgodno radno mjesto je izborila kao – braniteljica. Pogađate, među svim kandidatima ona je jedina imala zlata vrijednu “čitabu“: potvrdu o sudjelovanju u ratu!
Jer, naša Xena-ratnica, ima čak 265 dana provedenih u „neborbenom sektoru“ zaduživši Hrvatsku nastupima na koncertima u zemlji i u inozemstvu! Svaka čast. A gdje sam kukavan ja bio za to vrijeme? Pojma nemam. Valjda sam radio jer netko je ipak morao plaćati ratne dnevnice, putne troškove, scensku odjeću i najam skupih razglasa raspjevanoj Amazonki i jurišnicima s estradnog fronta.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).