Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži

U jednom ogledu o istoriji iz 1961. godine, francuski istoričar i filozof istorije Henri-Irénée Marrou veli da je ”cilj i smisao istorije traganje za istinom za koju se unaprijed zna da je relativna”.

Istorijska istina je relativna jer se ne pojavljuje kao konačna i neupitna datost već kao ispričana priča koju, na osnovu subjektivnih posmatranja, izučavanja i analize, uvijek ispriča jedno nesavršeno biće kao što je čovjek. Zbog toga svako tumačenje – koje je uvijek subjektivno – mora biti barem malo upitno.

Stepen istorijske istine zavisi od pristupa istraživanjima. Naučni i nepristrasan pristup približava nas istini dok nenaučni i pristrasan pristup bježi od istine, smišlja laži i koketira s politikom.

Istorijska istina je najugroženija kad istoričar politikant od svog nacionalno-političkog vodstva dobije zadatak da se poigra sa istorijskom istinom, da prikrije nepovoljne ili kompromitirajuće istorijske činjenice te da tendenciozne polulaži ili laži prikaže kao istinu.

Mi u Bosni i Hercegovini obično doživimo najlošiju i najpogubniju varijantu bilo koje pojave pa smo i na ovom pitanju najgore prošli.

Politika se umiješala u istorijsku nauku i rasparčala je, ali tako da vododjelnicu između tri naše suprotstavljene istoriografije ne predstavlja ideologija već nacija.

Umjesto jedne državne, sudbina nam je servirala tri nacionalne istoriografije, toliko različite da je sasvim legitimno postaviti pitanje postoji li uopšte jedinstvena bosanskohercegovačka istoriografija?

U vrijeme socijalističke Jugoslavije živjelo se vrijeme paralelnih istoriografija objedinjenih u jednu. Nije bio problem govoriti o posebnoj slovenačkoj, hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj, srpskoj, crnogorskoj ili makedonskoj istoriografiji, ali niko nije osporavao da sve zajedno čine jugoslavensku istoriografiju. U svijetu i na međunarodnim konferencijama svi su se predstavljali i bili predstavljeni kao jugoslavenski naučnici, što su uistinu i bili.

U današnjoj Bosni i Hercegovini to se teško može kazati, naročito zbog toga što srpska i hrvatska istoriografija u BiH sebe mnogo više vide kao dio vlastitih nacionalnih istoriografija nego kao dio bosanskohercegovačke istoriografije.

Mnogo povoljnih faktora trebalo bi se sastaviti da se stvori jedinstvena bosanskohercegovačka istoriografija. Posljednje tri decenije tih faktora nije bilo.

Istorija je kod nas čvrsto vezana za politiku pa je pitanje nastave istorije i sadržaja udžbenika istorije, naročito za đake, sudbonosno političko i nacionalno pitanje. Svak se trudi da djeca jedne, druge ili treće nacije dobiju iskrivljenu sliku istorije koja će politici jednog dana poslužiti.

Mjesec septembar protiče u polemici oko novih udžbenika istorije za 9. razred osnovnih škola u Republici Srpskoj. Pokrenuta je velika politička i medijska hajka oko dijela udžbenika koji je posvećen tumačenju i ocjeni posljednjeg rata na tlu Bosne i Hercegovine. Polemičarima je dobro došlo što smo u vremenu predizborne kampanje za lokalne izbore 6. oktobra.

Član državnog Predsjedništva, Denis Bećirović zatražio je 6. septembra od visokog predstavnika, Christiana Schmidta, da zbog udžbenika smijeni ministricu prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske. Dodao je da bi ”izostanak jasne, konkretne i odlučne reakcije Evropske unije mogao imati negativne posljedice, ne samo na Bosnu i Hercegovinu, nego i na cijeli evropski kontinent.”

Deset dana kasnije, 16. septembra, trinaest poslanika iz državnog parlamenta, najvećim dijelom poslanici SDA, zatražili su od Ustavnog suda BiH da stavi van snage pomenuti udžbenik.

Evropska unija će se nekako potruditi da je ne uzdrmaju naši udžbenici, Ustavni sud će se proglasiti nenadležnim, a mi ćemo ostati na dvije strane barikade, dodatno ostrašćeni i trajno zaglavljeni u jednom vremenu kojeg ćemo vječito posmatrati različitim očima i zvati ga različitim imenima. Tako je to kod nas.

Kad Hrvati u udžbenicima obrade temu ”Domovinskog rata”, onda bošnjačka i srpska politika, mediji i javno mnjenje podignu veliku kampanju optužujući autore da falsificiraju istoriju i da to rade u službi nacionalističke politike.

Identična reakcija javlja se kad Bošnjaci obrade u udžbenicima ”Odbrambeni rat” ili kad Srbi pišu o ”Odbrambeno-otadžbinskom ratu”, samo što se akteri mijenjaju, ali odnos je uvijek dva na jednog.

U suštini i u stvarnosti, svi su u pravu što kritikuju tendenciozne preglede istorije od 1992. do 1995. godine ”drugih”, a svi su grešni jer ne kritikuju vlastiti pregled i tumačenje istog ratnog razdoblja.

Niti jedan pregled ratnih zbivanja ne zadovoljava naučne i humanističke kriterije pa u tom vrtlogu cikličnog grijeha niko nema pravo glasno kritikovati drugog za ono što su i sami uradili. Svak ima svoje laži koje naziva istinom.

Istorija zna više biti mučiteljica nego učiteljica života. Kod nas bi se s punim pravom i istorijskim iskustvom moglo kazati da Historia est oppressor vitae!

Nemam namjeru ulaziti u detaljnu analizu svih tih udžbeničkih pisanija koje je diktirala politika jer to ne zaslužuju. Jednako tako ne želim govoriti ni o autorima jer oni su najmanje važni. Oni zapravo i nisu autori već megafoni politike stvaranja ambijenta traume i animoziteta.

Dvije izrazito negativne stvari treba ipak naročito pomenuti. Prvo, svi su udžbenici pisani po instrukcijama politike. Drugo, pregledi istorije tako su napisani da kod djece bude mržnju i podstiču žar osvete.

Malo šta pozitivno ima u udžbenicima. U djecu se ubrizgava nekritična ljubav i sažaljenje prema svojoj napaćenoj i ”bezgrešnoj” naciji, dok su za druge nacije umjesto empatije predviđeni prezir i stalno optuživanje za krivnju i zlo koje su počinili.

Pedagoška uloga udžbenika potpuno je zaboravljena. Imajući u vidu šta nam se sve dogodilo posljednjih decenija, čak je manje bitno da li je neka činjenica u udžbenicima istorije tačna ili netačna. Najvažnije je hoće li priroda teksta odmoći ili pomoći učeniku, hoće li učenika pretvoriti u ratnika ili mirovnjaka, hoće li ga radikalizirati ili oplemeniti?

U dijelu posvećenom ratu od 1992. do 1995. godine, umjesto da pomognu djeci da prezru rat i nikad ga ne ponove, udžbenici istorije postali su savršen instrument za masovno trovanje djece mržnjom, ubacivanje ratnih trauma u njihovu dušu s kojom se mnogi poigravaju i formiranje buduće vojske za nove trenutke kolektivnog ludila.

Udžbenici bi iznad svega trebali đacima omogućiti da jasno uoče kriminalnu, zločinačku, nehumanu, izdajničku i neoprostivu ulogu svakog nacionalnog političkog rukovodstva zbog njegove čvrste uvezanosti s krvoločnim kriminalcima.

Zato se takvim vodstvima više nikad ne smije dati prilika da od zemlje naprave klanicu. Upravo bi udžbenici morali probuditi taj osjećaj kod đaka.

U političkim udžbenicima istorije za škole u Republici Srpskoj jedino što je zanimljivo za analizirati jest ton i stil kojim je sve pisano. Primijeti se lako da je autor dobio instrukcije da se maksimalno treba držati hladne faktografije i da treba izbjegavati patetične riječi i fraze o ”našem” herojstvu i ”njihovoj” podlosti, ”našoj” nevinosti i ”njihovom” zločinstvu.

U napadima na udžbenik masovno se koristi optužba da se Radovan Karadžić i Ratko Mladić u njemu predstavljaju kao heroji, što nije tačno. Prikazani su vrlo neutralno. Ali se ne pominje da su presuđeni kao ratni zločinci.

Osjeti se da autor pokušava ostati što je moguće više neutralniji i činjeničniji, što mu je i uspjelo, naravno uz poseban odabir činjenica. Izbjegavaju se hvalospjevi o sebi, ali još se više izbjegavaju činjenice koje svjedoče o zlu koje su drugima učinili Srbi tokom rata.

To je inače karakteristika svih udžbenika koji koriste i pominju samo one činjenice koje idu u prilog ”nama” i koji govore o zlu ”njih” i ”njihovih”. Jednom riječju, svakom je udžbeniku cilj potpuno identičan: opravdati sebe i optužiti druge.

U postjugoslavenskom pisanju udžbenika u svakoj državi politika je davala ton i smjernice autorima. Oni koji bi to odbili ne bi bili angažirani. Politička prismotra svaki udžbenik redovno čini manjkavim i upravo takvi su već decenijama naši jednobojni udžbenici.

U zemljama gdje dominira jedna nacija to nije moralo izazvati velike polemike i osporavanja, ali u bosanskom trouglu gdje svak svakog vreba nemoguće je izbjeći istoriografske javne varnice.

Svaka strana zna da djeci treba ponuditi nešto potpuno suprotno od napisanog, nešto što ih neće držati na stalnom nišanu usmjerenom prema onom drugom, nešto što će svima biti zajedničko i što će im otvoriti oči, kako bi se izvukli iz otrovnih kandži političkog zla. Svi znaju, ali niko ne želi!

Naši će udžbenici biti svrsishodni samo onog dana kad njihovi autori napišu jasno, imenom i prezimenom, imena najistaknutijih političara na svim stranama koji su bili direktno nadređeni onima koji su prije rata bili ili marginalci ili u zatvoru.

Predratne ubice, silovatelji, lopovi, sjecikese… bili su pušteni iz zatvora i, uz saglasnost politike i političara, preko noći od društvenog šljama postali lokalni gospodari.

Oni su bili ti koji su uvodili red, ali onaj red kako ga oni doživljavaju i kako njima odgovora. Istovremeno su provodili vlastiti zakon bezakonja u to naopako nedoba. Politika ih nije nimalo sputavala niti hapsila pa su mogli raditi isto ono što i prije rata, samo češće i žešće. Nekad su kršili zakon, a sad ga kroje po svojoj mjeri!

Stoga bi bilo neophodno da se u udžbeniku istorije za škole u Republici Srpskoj ubaci, na primjer, istinita i znakovita ratna priča o opkoljenom i gladnom ozrenskom području, naseljenom od davnina Srbima. Borili su se neprestao a gladovali dugo, iako im je redovno dostavljana humanitarna pomoć u hrani.

Šleperi s hranom su stizali ali postojao je jedan punkt gdje je roba oduzimana. Operaciju otimanja vodio je predratni piljar Lazarević, ratni savjetnik Radovana Karadžića. Vjerovatno savjetnik za šverc. Imao je Karadžić još mnogo takvih savjetnika ili saradnika u svom okruženju. Za prljave poslove prljavi ljudi.

Ili priču o tome kako je gospodar smrti na Grbavici, morbidni psihopata i koljač Batko, bio zapravo čovjek koji je radio za ratnog ministra pravde u Vladi Republike Srpske, Momčila Mandića.

Sve što bi Batko ukrao ili oteo od njegovih nesrećnih žrtava završilo bi u magacinu čije ključeve je držao Mandić. U srpskom užem rukovodstvu (Karadžić, Krajišnik, Mandić i Stanišić) svi su to znali, kao što su znali za svaku mafijašku akciju jer je za rukovodstvo bio predviđen najveći dio novca.

Vrlo je važno da đaci u udžbenicima saznaju ovakve istine koje politika pokušava po svaku cijenu sakriti, da se ne spozna primarni krimogeni karakter vlasti koji je opstao do današnjih dana.

Patriotske fraze o odbrani naroda i tradicije, o srpstvu i pravoslavlju, kao i veličanje sebe kao izabranih srpskih spasilaca… samo su nečasne nebuloze najvećih neprijatelja vlastitog naroda.

Djecu na svim stranama treba učiti da je u ratu bilo ne desetine, ne stotine već hiljade predratnih marginalaca pogane duše koji su rat koristili da bi njihovo zlo došlo do izražaja, da bi stekli krvavi novac i lažnu slavu i da bi preokrenuli tok istorije u potpuno pogrešnom pravcu za sve ljude, osim za njih.

U tom pogrešnom pravcu idu i vode nas sadašnji udžbenici koji su našu djecu utamničili u užasno zatrovani prostor iz kojeg je sve teže pobjeći. A ta zatrovana djeca bi trebala predstavljati našu budućnost!

Vrlo je moguće da će nam jednog dana neko od njih pisati nove udžbenike.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?

> Svi tekstovi ovog autora