Ugasila se ovozemaljska iskra plemenite duše Zoje Odak

Zoju Odak prvi put sam gledala na malim ekranima, u ulozi učiteljice dječjeg filma/serije ”Kapetan Mikula Mali”, u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kao dijete koje je prohodalo i progovorilo na otoku, i najsretnije dane ranog djetinjstva živjelo okruženo morem, smatrala sam prirodnim da ću, kad krenem u školu, krenuti u onu rapsku. I da će mi učiteljica biti vitka žena, blagih očiju, no puna temperamenta, vična postavljanju granica i dostojanstvena hoda, držanja i govora, puna ljubavi i razumijevanja za naša dječja vrludanja.

Kad sam gledala ”Mikulu Malog”, već sam bila učenica zagrebačke škole na Knežiji, i silno sam voljela svoju učiteljicu Nadu Odorčić, natovarivši joj na pleća sva moja dječja očekivanja koja sam pripisivala svojoj budućoj, izmaštanoj rapskoj učiteljici.

To što je fizionomijom odudarala od moje zamišljene otočne učiteljice, nisam smatrala bitnim, jer sam u njoj već nazirala osobine koje sam očekivala od učiteljice. Ne baš sve, ali većinu.

No gledajući ”Mikulu Malog”, vidjevši učiteljicu, odnosno Zoju u toj ulozi, pomislih kako bi zasigurno, tako izgledala i govorila moja učiteljica da sam krenula u školu na otoku.

Kasnije, u završnom razredu osnovne škole, rado sam gledala ”Velo misto”, divila se tada Violeti, njenoj pariškoj eleganciji i načinu na koji ju je glumački utjelovila, također velika dama našeg glumišta koja više nije među nama, Zdravka Krstulović.

Kad sam gledala ”Mikulu Malog”, već sam bila učenica zagrebačke škole na Knežiji, i silno sam voljela svoju učiteljicu Nadu Odorčić, natovarivši joj na pleća sva moja dječja očekivanja koja sam pripisivala svojoj budućoj, izmaštanoj rapskoj učiteljici

Fascinirali su me glavni likovi ”Velog mista”, no jedina sporedna uloga koja me se dojmila, bila je ona Meštrove žene, koju je odigrala Zoja.

Podsjetila me na ženu našeg rapskog postolarskog meštra Usmianija, u čiju sam se radnju kao mala zavlačila da osjetim miris kože i postolarskog ljepila, da gledam njegove ruke kako kuckaju čavliće u potplate, dok sam odlamala kockicu po kockicu čokolade ”Seka” koju je uvijek imao u pripremi za mene.

Njegova je supruga rijetko, samo u prolazu, navratila u radionicu. Imala je u sebi one otočne čvrstine, kojom je prikrivala nježnu toplinu duše na kojoj kao da je pekla svoje posebno hrskave baškotine. Prigušena nježnost i brižnost u kombinaciji sa snagom i postojanošću.

Sad sam već bila dovoljno odrasla da prepoznam unutarnju osobinu lika i sposobnost glumca da je odigra. Tada sam prvi put zapamtila njeno ime.

Kao djevojčica, glumce koji bi svojim izvedbama dodirivali moj unutarnji ikonostas arhetipskih slika, doživljavala sam prvenstveno kroz njihove uloge, kao oživotvorenje svijeta kakav bi mogao biti, samo da u ljudima postoji dovoljno hrabrosti, istinitosti i dobrote. I onaj dašak transcendentne čarolije, kvantne slučajnosti svemira, koju umjetnost tako uspješno utjelovljuje.

U djevojačkoj dobi, već sam razumjela da samo monaška disciplina, samozatajnost i predan rad može darovitost isklesati u ikonu glumišta u kojoj suvereno živi cijeli imaginarij likova, spreman da se svakoga trena utjelovi na daskama ili pred kamerama.

A Zoja je definitivno bila ikona, isklesala je sebe u živući spomenik glumi, noseći u sebi cijelu plejadu likova spremnih na utjelovljenje i posadašnjenje.

Jednakom lakoćom i autentičnošću mogla je biti tragična antička heroina, kao i jedna od nas, krhka i snažna istovremeno, u svakodnevnim životnim borbama s nepravdom, baš poput inspektorove Blanke, ili žene gastarbajtera Stipe.

Zoja je definitivno bila ikona, isklesala je sebe u živući spomenik glumi, noseći u sebi cijelu plejadu likova spremnih na utjelovljenje i posadašnjenje

Iako sam prvakinju splitske drame upoznala prvo preko njenih filmskih uloga i puno je godina prošlo od mog prvog doživljaja učiteljice iz ”Kapetana Mikule Malog” do savršenog teatarskog uprizorenja izdane i ponižene Klitemnestre u Magellijevoj ”Elektri”, u svim svojim ulogama, od mog ranog djetinjstva pa do zrele dobi, dodirivala je moj arhetipski imaginarij jednakom snagom.

Od Zoje Odak, koju nisam poznavala osobno, mogu se oprostiti jedino kao dio njene publike, kao jedna od onih koji su komunicirali s njenim stvaralaštvom, koje ih je duboko, iznutra oblikovalo.

Bolovala je, i njezin odlazak je bio realan. No koliko god realan, došao je prerano, i prebolan je.

Pišući ovo, mislima mi prolaze svi oni plemeniti, marljivi, disciplinirani ljudi koji su svojim talentom i umijećem obilježavali dekade naših života, a koji su nas napustili u ovoj posve čudnoj i teškoj, pandemijskoj godini.

Ne, nisam ustrašena virusom. Ustrašena sam sebičnošću, narcizmom i sveznadarstvom mase poludorečenih ljudi.

Gašenje ovozemaljskih iskri plemenitih duša, čini da se svi, bar na tren, osjetimo kao siročad prepuštena tiraniji polusvijeta.

Bar se ja, u posljednje vrijeme, tako osjećam.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora