Ukidamo li liječničku profesiju?

U nas često određene struje u zdravstvenoj politici žele nametnuti američki (pri tome mislim SAD) sustav zdravstva koji je, međutim, od nekadašnjeg na oko vrlo uspješnog sustava u sedamdesetima i osamdesetima prošlog stoljeća, posljednjih desetljeća pokazao niz manjkavosti. Naročito se to odnosi na nedostupnost zdravstvenih usluga za one koji ili škrtare na zdravstvenom osiguranju ili ga jednostavno ne mogu platiti, čak i kada je riječ o zbrinjavanju hitnih stanja o kojima ovisi život.

U zadnjem su izvješću njihovi analitičari konstatirali da se u SAD najviše troši na zdravstvo (zbroj javnog osiguranih usluga i svega što građani plaćaju sami iz vlastitog džepa), a građani kraće žive i imaju lošije zdravlje.

Dovoljno je za primjer uzeti podatak da je u 2021. godini (pandemijska), u SAD očekivano trajanje života bilo 76,1 godina, dok je u Hrvatskoj bilo 78,7! Imam utisak da je kopiranje, relativno nesolidarnoga američkog sustava, bila odrednica liječnika koji su prije nekoliko godina otišli u mirovinu, te kojima je jako imponiralo kad su kao mladi doktori putovali u SAD na neku konferenciju ili  usavršavanje, te tamo slušali priče o tehnologiji i novim lijekovima od kolega koji su otišli tamo raditi. Tim generacijama je možda zadnjih godina prije mirovine bio interes postepeno oslabiti sustav javno financiranog zdravstva (ono što građani nazivaju državno), kako bi još neko vrijeme privatno zarađivali na davanju usluga onima koji neće imati dostupnu zdravstvenu uslugu koju u nas jamči Ustav Republike Hrvatske.

Ista ta SAD privlačila je i liječnike drugih država, tako da je zadnjih desetljeća bio trend migracije liječnika iz bivših socijalističkih država u stare države članice EU, a iz njih liječnici su odlazili u SAD. Većinom su, ipak, emigrirali oni koje nije smetalo prihvatiti cijenu života u zemlji za koju ih ništa ne veže i u kojoj neće imati izravnu podršku obitelji, a u kojoj su stranci i oni koji počinju novi život.

Istodobno produžilo se školovanje liječnika kao i trajanje specijalizacija, iako se time nije bitno promijenio krajnji produkt-liječnik sposoban za samostalan rad i liječnik specijalist određene specijalnosti. To je ionako poziv koji zahtijeva cjeloživotno učenje i usavršavanje vještina, tako da je produžavanjem formalnog školovanja u biti doktor medicine postao skup.

U većini država Zapada, studij medicine je i od ranije bio skup i dugotrajan tako da je privlačio sve manje mladih željnih da puno napora i novca ulože u profesiju koja ih privlači, ali koja je i kasnije vrlo zahtjevna u svakom pogledu, a uz to nosi breme liječničke odgovornosti.

U nas i u sličnim državama studiji se financiraju iz državnog novca jer se u tim državama i više izdvaja od plaća, te su studiji, srećom, još dostupni širokom sloju građana te bi bilo dobro da tako ostane, iako postoje drugačije naznake.

I sada se i u nas osim amerikanizacije zdravstva, neprestano mantra o nedostatku liječnika, kako odlaze vani te svi ponavljaju poput papiga, bez ikakvih stvarnih argumenata, da treba učiniti ono što već u SAD i nekim drugim državama rade, a to je da se liječnike na nekim mjestima zamjeni drugim zdravstvenim radnicima kao npr. medicinskim sestrama (engl. replacement of medical doctors). Naime, u državama poput SAD, školovanje medicinskih sestara traje kraće i one su jeftinija radna snaga (što ne znači da su ovdje voljne raditi isti ili sličan posao za manje novca od liječnika!).

Ovdje neću objašnjavati široj javnosti kako je kod nas tek zakomplicirano i produženo školovanje medicinskih sestara do titule magistre sestrinstva, jer je preopsežno i o tome ću drugom prilikom.

Želim naglasiti da u nas nedostaje i medicinskih sestara, a pogotovo onih s prethodno završenom srednjom medicinskom školom, u kojoj se uči uz rad i stječu brojne vještine nužne za brigu o bolesniku. One su po završetku škole i jednogodišnje prakse osposobljene za ono najvažnije – nadzor nad bolesnicima, njegu, davanje terapije i pouzdano prepoznavanje stanja u kojima treba pozvati liječnika.

Neke od njih nekada su završavale višu medicinsku školu te iza toga uglavnom bile glavne sestre na odjelima bolnica ili domova zdravlja.

Svi znamo da je posao medicinske sestre, upravo onakav kakav je bio tradicionalno zamišljen još od Florence Nightigale, neophodan za ozdravljenje i oporavak bolesnika. Posao medicinske sestre nije samo hranjenje bolesnika, mjerenje temperature, bilježenje stolice, mokrenja, tjelesne težine, održavanje higijene samog bolesnika i njegovog kreveta nego i zamjećivanje stanja o kojima treba hitno ili manje hitno obavijestiti liječnika ili interveniranje u razini svojih odgovornosti. Ona je uz bolesnika neprekidno, dok liječnik nije.

Dakako da se za jedan dio i u znanju, vještinama, te obavljanju poslova sestre i liječnici preklapaju ali u većini se nadopunjuju.

Nikako nije dobro da se zbog plaća odnosno prihoda dogodi da u ovoj državi liječnici i sestre (ili drugi zdravstveni radnici) budu suprotstavljeni ili, ne daj bože, sukobljeni. Tko god je ikada bio na bolničkom liječenju zna da je rad sestre dragocjen, te da mogu silno pomoći u oporavku. Nebrojeno puta bolesnici ih pitaju za savjet, obavijeste ih o nekim promjenama i tada medicinska sestra odlučuje može li sama pomoći osobi, pozvati dežurnog liječnika ili na viziti ukazati na problem.

Zbog toga je ova ideja koja se povremeno provlači o zamjeni liječnika medicinskom sestrom toliko štetna po obje struke da osjećam snažnu potrebu o tome pisati. Naime, u zadnje vrijeme me poznanici i prijatelji često pitaju što se događa da oni više nemaju stalnog liječnika tzv. opće prakse ili ga nemaju uopće, pa moraju odlaziti drugome, često fizički udaljenom, koji već ima svoje bolesnike odnosno osiguranike i koji baš nema vremena primit bolesnike onog drugog doktora koji je otišao u mirovinu ili je na godišnjem odmoru, bolovanju.

Drugi mi govore kako ne mogu pronaći slobodnog primarnog pedijatra ili da u toj ordinaciji radi sama sestra jer nema liječnika.

Prema našem Zakonu o liječništvu, liječiti smije samo liječnik. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti piše da je zaštita zdravlja niz mjera i politika namijenjenih zaštiti i poboljšanju zdravlja pojedinaca i stanovništva. To obuhvaća različite strategije usmjerene na prevenciju bolesti, promicanje zdravlja i osiguravanje sigurnih životnih okruženja.

Ključne komponente zaštite zdravlja uključuju: prevenciju bolesti, promicanje zdravlja, brigu o zaštiti okoliša, nadzor i kontrolu nad zaraznim bolestima, politike i regulativu koja štiti javno zdravlje te pripravnost za hitne slučajeve, kao što su prirodne katastrofe ili pandemije.

Općenito, zaštita zdravlja ima za cilj stvoriti uvjete koji poboljšavaju zdravlje i dobrobit, smanjujući rizike i poboljšavajući kvalitetu života pojedinaca i zajednica.

Zdravstvena zaštita može biti javna ili privatna, a obično se pruža kroz mrežu bolnica, klinika, ordinacija i drugih zdravstvenih ustanova. Cilj je osigurati dostupnost kvalitetne zdravstvene zaštite svim članovima društva.

U mnogim zemljama, uključujući i one u Europskoj uniji, medicinskim sestrama je dopušteno pružati njegu i podršku pacijentima, ali opseg njihovih odgovornosti može uvelike varirati ovisno o lokalnim zakonima i propisima. Općenito, registrirane medicinske sestre imaju ovlasti davati lijekove koje su propisali liječnici, procjenjuju stanje pacijenata i izvješćuju o nalazima liječnike, educiraju pacijente i njihove obitelji o upravljanju zdravljem i prevenciji bolesti. Ovisno o njihovoj obuci i lokalnim propisima, medicinske sestre mogu izvoditi određene postupke.

Međutim, pojam “liječiti” može podrazumijevati razinu dijagnoze i planiranja liječenja koja je obično rezervirana za liječnike.

Medicinske sestre napredne prakse, kao što su medicinske sestre praktičari (NP), mogu imati više ovlasti i mogu samostalno dijagnosticirati i liječiti stanja samo u nekim regijama svijeta. Na žalost, na razini EU nema jedinstvenih propisa pa opseg prakse za medicinske sestre ovisi o školovanju i propisima u svakoj zemlji.

U samo nekoliko zemalja u svijetu dopušteno je registriranim medicinskim sestrama, posebice tzv. medicinskim sestrama napredne prakse (NP), da samostalno dijagnosticiraju i liječe bolesti: neke države u SAD, Australija, Kanadi (različit opseg prema pokrajinama), Ujedinjenom Kraljevstvu, Novom Zelandu, a u europskom prostoru u Irskoj i Nizozemskoj gdje to mogu raditi samo unutar svog djelokruga prakse.

Koje su razlike u obrazovanju liječnika i medicinskih sestara? Liječnici prolaze dužu i opsežniju obuku, uključujući godine medicinske škole i specijalizacije, s fokusom na širok raspon medicinskog znanja i složenog donošenja odluka.

Medicinske sestre usredotočene su na brigu o pacijentima, obrazovanje i podršku, a napredni liječnici mogu preuzeti više kliničkih odgovornosti.

U medicinskoj literaturi gdje se bave ovom problematikom navode se podaci da u većini država gdje nedostaje liječnika, ujedno nedostaje medicinskih sestara tako da se smatra štetnim manjak jednih rješavati zamjenom drugima. Ukazuje se da nema plana za uklanjanje liječnika ali da se obje profesije razvijaju kako bi se stvorio integriraniji sustav zdravstvene skrbi osobito u nekim sredinama u kojima je teže osigurati kadrove.

Naglašava se važnost dobrog poznavanja i komplementarne suradnje, jer se čini da se napretkom i fragmentiranošću medicine izgubila bitna suradnja između medicinskih sestara i liječnika, a time iskorištavanje pune snage svake profesije za poboljšanje ishoda bolesnika.

Mnogi zdravstveni sustavi nisu se prilagodili sve većoj potražnji za primarnom zdravstvenom zaštitom, što je dovelo do neusklađenosti između broja diplomiranih doktora medicine i raspoloživih mjesta za specijalizaciju, posebno u specijalnostima primarne zdravstvene zaštite.

U mnogim državama i dalje postoji ograničenje broja novih liječnika koji ulaze u radnu snagu, čak i ako postoji velika potražnja za njihovim uslugama. Nije uzet u obzir ni povećan udio starog stanovništva što automatski povećava potrebu za liječnicima i medicinskim sestrama, kao i drugim kadrovima u zdravstvu i socijalnoj skrbi.

U mnogim državama, kao i u nas, povećane su potrebe za svim zdravstvenim radnicima zbog turizma kao sve značajnije grane privrede, čime se opterećuje postojeći zdravstveni kadar. To pokazuje da nije na vrijeme ništa učinjeno na povećanju broja studenata. Uz to, važno je napomenuti da se i u nas i u većini država još uvijek za upis u srednje medicinske škole, studij sestrinstva i studij medicine, prijavljuje mnogo više mladih nego što postoji mjesta.

U državama u kojima je studij medicine skup ili znatno skuplji od školovanje medicinskih sestara, nužno je da naprave vlastite analize te prema tome odgovarajuće intervencije kojima bi financijski i drugačije pomogli onima koji se žele baviti tim poslom. U većini to nije učinjeno te vrlo agresivno stranim liječnicima reklamiraju rad i preseljenje u njihove države, što nije pošteno prema državama iz kojih se iseljavaju liječnici i medicinske sestre, a unatoč tome imaju i dalje manjak te radne snage.

Ne samo da nije pošteno da besplatno dobiju diplomirane doktore medicine i doktore sa završenom specijalizacijom te često i nekoliko godina specijalističkog iskustva, već se time produbljuje jaz između država članica EU.

Nije se, npr. omogućilo financiranje školovanja iz proračuna u tim državama, čime bi se sigurno riješilo pitanje manjka kadrova, pa ga ne bi trebali tražiti u manje razvijenim, mlađim državama članicama ili čak izvan EU.

Osim ovakvih mjera, ostaje otvoreno za raspravu nije li se pretjerano i nepotrebno produžilo ali i poskupilo školovanje doktora medicine tako da je upravo to uzrokovalo ove probleme. Naime, kada je naš studij medicine produljen za jednu godinu, u biti smo ostali bez cijele jedne generacije liječnika što je za ovako malu državu puno.

Također je nejasnom odlukom nekoliko godina obustavljeno slanje liječnika na specijalizaciju što se sada očituje na svim razinama, a naročito u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Uz to se brojnim drugim preprekama otežalo i zakompliciralo zapošljavanje mladim liječnicima.

No, što god da se novo poduzme, smatram da se mora dogovoriti na europskoj razini i to potpuno otvorenim razgovorom jer što god netko danas smislio kao izlaz u Hrvatskoj, naša zemlja nije više otok, nego je dio Europske unije pa odluke moraju biti usuglašene kako se ne bi narušila teškom mukom provedena bolonjizacija studija te harmonizacija specijalizacija.

Ipak, u ovoj Uniji u kojoj je dominantno načelo slobode kretanja roba i ljudi, u nas se propustilo pravovremeno misliti i postupiti prvenstveno u smislu zaštite našeg zdravstvenog sustava i njegove budućnosti te time i budućnosti struka poput liječnike i sestrinske koju nema potrebe postavljati jedne nasuprot drugih te ih time uništavati nego brinuti o njima objedinjeno kako osiguranjem uvjeta za rad tako i prihodima proporcionalno školovanju.

Također bi na razini EU trebalo analizirati i razmotriti kako tako harmoniziran sustav školovanja može odgovarati na različite potrebe raznih zdravstvenih sustava s obzirom na to da u Uniji ne postoji jedinstven ili na jedan način organiziran sustav.

U tome ranije iskustvo i znanje o Štamparovom zdravstvu u Hrvatskoj i Sloveniji može ukazati na neke sada već vidljive slabosti organizacije u starim državama članicama, zbog kojih je možda i došlo do krize kadrova.

Nadam se da će to učiniti kako bi se sačuvale dvije vrijedne profesije bez kojih ne možemo sačuvati zdravlje građana.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bolnica na kraju grada
    •  Nema mjesta panici, ali što trebamo znati o legioneli?
    •  Može li AI povećati učinkovitost zdravstva i dijagnostike
    •  Kako matematička nepismenost jednostavno manipulira ljudima
    •  Liječnik mora biti materijalno potpuno neovisan o bolesniku
    •  Hripavac se širi zbog opadanja imunosti i necijepljenja djece
    •  Preventivnim pregledom uzorka stolice spašavate život
    •  Kako osigurati vjerodostojnost istraživanja o prehrani
    •  Kako pomiriti privatizaciju s prednostima domova zdravlja
    •  Hitno da hitnije ne može biti: ulagati u sustav zdravstva

> Svi tekstovi ovog autora