novinarstvo s potpisom
6.6. Podinterpretirana i otuđena zemlja
Baštinske institucije su tu da nam održe duhovno zdravlje, a kad to ne čine, tvrde da se bave znanošću (pa od prevelike ozbiljnosti zaborave da trebaju služiti životu).
Samo(s)poznavanje je jedini put do samopoštovanja, a to je pak jedini način da vas i drugi poštuju. (Da ne bude zabuna, tu istu gospodnju dužnost i privilegiju treba podariti i drugima, jer jedino onaj koji daje ima pravo dobivati.)
No, slika koju pružamo prečesto je slika poražene kulture koja je razgovor o identitetu preselila u područje javne manipulacije; iz čega proizlazi samo šteta! Jer, dok traje nadmetanje u tumačenju mitova, prozaična stvarnost ”ždere” odnos prema identitetu, i to upravo onu srž kolektivnog habitusa iz kojeg izvire dnevna praksa, dakle življenje identiteta.
Naši ”cimeri” su anglificirani do mjere da ne znate u kojoj ste zemlji; naš privatni i javni jezik prepun je šminkerskih tuđica koje pokazuju da ga ne poštujemo niti znamo. Naša je ponuda jela i pića premalo naša. Kultura je premalo naša, arhitektura je premalo naša… Akulturacija je naša stvarnost.
Mi smo podinterpretirana zemlja: kamo god se krene, sve je anonimno i neoznačeno, važna mjesta, ljudi i događaji su neinterpretirani. Što ćemo pokazati svojim turistima? Oni očekuju pripovijesti osnovane na činjenicama, na predmetima i ambijentima koji ih dokumentiraju i ilustriraju: pripovijesti je na pretek, ali interpretacija malo. Mi nemamo nacionalni muzej, nemamo bar pedeset malih muzeja po turističkim regijama; čak nemamo ni muzej Zrinjskih…
Naša industrijska baština nije zanimljiva kao engleska, ali mi nemamo nijedan takav muzej; nemamo nijedan muzej radništva; imamo samo jedan tehnički muzej. Nemamo niti jedan znanstveni centar, nijedan ekomuzej, tek jedan muzej na otvorenom, nijedan tematski park, nijednu tzv. visitor attraction, nijedan zabavni park (s mogućom baštinskom podlogom), valjda tek koji visitor interpretation centre.
Postoje, valjda među mnogima, dvije simbolične situacije u Hrvatskoj koje kao da su dnevni podsjetnik kako je identitet važan i tamo gdje se to čini samo svakodnevicom.
Već i površan pogled običnom građaninu otkriva da identitet i teme vezane za nj instrumentaliziraju čak i oni koji posve politikantski sklepavaju svoje argumente za politička, ekonomska ili kulturna stajališta. Nažalost, ozbiljnog i utemeljenog promišljanja identiteta, baš tu gdje je život i gdje je svakodnevica, ima posve malo.
Kad Talijani, međusobno razgovarajući, kažu da je neka osoba ženskog roda iz Dalmacije, kažu da je Dalmatina. Kad se Hrvati žele pohvaliti cestom koja je konačno povezala sjever i jug zemlje (koja je tako geografski razvedena kao Hrvatska), dakle kad ponosno imenuju tu povijesnu cestu, zovu je Dalmatinka, ali, avaj, u talijanskom prijevodu, dakle, Dalmatina. Kad se početkom 70-ih skupljao novac za tu cestu, najavljivala se kao Cesta kralja Tomislava.
Spontani građanski polet pretvorio se u politički čin. To se nije svidjelo režimu pa je projekt odgođen za druga vremena. (Dogodila su se kao tragičan rat, ali i kao osamostaljena Hrvatska. Egzodus Srba naštetio je kulturnoj raznolikosti, a migracije su dodatno promijenile identitet. Jedva imamo privredu, banke nisu naše, stranci ne dolaze da žive s nama nego da uzmu što mogu i da odu. Umjesto da nam samostalnost donese jači i uvjerljiviji identitet i gospodarski utemeljeno samopouzdanje, budućnost se čini bremenitom rizicima.)
Dakle, vremena su druga i u njima nam ostaje kultura kao moguća utjeha. Vratimo se dakle cesti i simboličkom i praktičnom značenju kulture i baštine. Bilo bi logično, recimo, da ime ceste evocira posljednja dva tisućljeća cvatuće civilizacije na ovim prostorima, dakle Rimsko Carstvo. Tada bi se, latinski, zvala Dalmatica, opet Dalmatinka, ali kao dalmatinska cesta.
Mogla je ostati, kao većina ostalih po kontinentu, naprosto A-1, kad već nije Dalmatica, ni Dalmatinka, ni Croatica, ili nekako drugačije. Javni mediji i dalje inzistiraju baš na Dalmatini, nadopunjujući svoju banalnost imenovanjem, doduše manje službenim, njezin jedan dio po lokalnom zadarskom političaru, ali opet u talijaniziranoj verziji?! Kao da neki sotonski šaljivdžija podsjeća susjede s one strane mora da nije loše da imaju zadarsku, gradsku ”vladu u egzilu”. Tako velik javni ustupak akulturaciji stvara nove kriterije, tj. dodaje akulturaciji snagu koju sama po sebi ne bi posjedovala.
Postoje turističke agencije i vile koje se zovu Dalmatina, a postoji i kobasica sa sjevera Hrvatske (sic!) pod istim imenom. Kako se zbila takva zabuna. Navodno, slaže se većina, jedan veliki dnevni list baš iz Dalmacije improvizirao je natječaj za novo ime najvažnije hrvatske ceste i tako je jedan novinar u svojem neznanju i naivnosti uzeo na sebe odgovornost za tu, recimo običnim jezikom, budalaštinu nacionalnih razmjera.
Hrvatska je vrijedna da se izliječi od trauma i da sa svojim golemim baštinskim potencijalom inspirira, kulturom potakne, a dijelom i ostvari potreban razvoj.
Prehrana je očiti dio kulture i baštinsko područje par excellence. Kao i mnogi drugi, Hrvati se u ime akulturacijskih iskušenja (po kojima je sve što dolazi sa zapada bolje nego ono domaće) rado odriču vlastitih vrijednosti. Tako i u prehrani. Hraneći sebe, ali i turiste sa svih strana svijeta, pa i one sa suprotne obale Jadranskog mora, Hrvatska sebe uvjerava (u bezbroj tekstova i prospekata, svugdje u medijima) da se njezine jedinstvene poslastice hrvatskim jezikom zovu – delicije.
Zgodna je podudarnost da naši susjedi Talijani, kad žele reći da neko jelo pruža užitak, da je osobito ukusno, to izražavaju rječju delizia. Držićev Pomet zove slastice i delikatese, naravno, delicijama kad jadikuje što ga Tudešak, njegov idol ”dviže s trpeze delicija” pa se tuži: ”srcem mučno idem”. Ali to je 16. stoljeće i mediteransko iskustvo Dubrovnika. Tako smo, većina nas, i čuli prvi puta za delicije.
Uz dnevno rastući broj anglizama, činit će se možda da je jedan talijanizam nevažan. No, njegovo je mjesto strateški posve osobito: upotrebljava se da bi se objasnila nacionalna kulturna posebnost, a u dijelu domovine koji ima posve specifična povijesna i politička iskustva. Uzimajući tu stranu riječ ponovno i tolikom dosljednošću, Hrvatska valjda sugerira da sve što je dobro za jesti treba zahvaliti utjecaju talijanske kulture. Delizia je u nas, naprosto, poslastica.
U ranjenom i osiromašenom hrvatskom jeziku novi kovači javnog mnijenja smatraju poslasticama valjda samo ono što je iz slastičarne, otkrivajući da ne znaju da se tamo nude slastice koje i same mogu biti poslastice ako su dobro napravljene prema receptima naše, tako sretno, multikulturalne kuhinje.
Ni delikatesa, iako nepotreban kolokvijalizam, nije posve loše ime za osobito jelo ili hranu, jer smo tu riječ stoljećima rabili prema ugledu na francusku kulturu, svjedočeći tom dalekom posuđenicom da je kvalitetna Hrvatska oduvijek bila otvorena i europska.
Navodno su neki novinari upitne odgovornosti u oba slučaja u svojoj nestručnosti i fascinaciji stranim jezicima i zapadnim svijetom nekritično prihvatili i Dalmatinu i delicije, a iza njih je to prihvatila nova karnevalska povorka snobova i lažnih elita, i sad već nema puta natrag.
Visoko se držimo na ljestvici zemalja postradalih kultura. Kako su baš novinari, čiji temelj treba biti kultura, a bogatstvo jezik, mogli biti takve štetočine? Lako. I ta se profesija de-profesionalizirala zbog ”karaoke” mentaliteta, nove podobnosti i ucjene pohlepnih i bezobzirnih poslodavaca.
Za lagodan život važno je ne imati kriterije. Počelo je, zapravo naivno, u umjetnosti s postmodernom kao anything goes, misleći da je moguće i prihvatljivo posuditi od bilo kojeg povijesnog stila. Najprije se pristojno citiralo, a onda je nestala i ta diciplina, kaos se proširio i doista je nastao svijet u kojem je i sve moguće i baš sve prihvatljivo.
Usput, a za ilustraciju, novi, na brzinu sklepani novinari otkrili su tek kroz fascinaciju šminkerskom kulturom zapada da su muzeji i izložbe silno važni. Kako im znanje i uobrazilja ne smetaju misliti da je naša cijela kultura parvenijevska kao i njihova osobna, te izložbe i muzeje pripisuju kuratorima. Dakako, u nas je to već stotinjak godina samo i jedino kustos, ništa manje ni više. Tamo gdje je i trava očito zelenija ne mogu značajne projekte valjda raditi puki kustosi.
Neurotičnu osobinu suvremenog hrvatskog identiteta najbolje ilustrira cool i posh, hoštaplerski duh, nastao iz izravnog spajanja kulturno devastiranog ruralnog življa dospjelog na važna mjesta odlučivanja te imitacije bjelosvjetskog dekadentnog šminkeraja svjetskih metropola.
Taj otrovni i razorni spoj akulturacije i kiča, ustvari primjer diskulturacije, s ova se dva i pol primjera vjerojatno dobro ilustrira, ali on djeluje svugdje, od vrtića do staračkog doma, od siromašnih do bogatih, od politike do ekonomije…
Ni mediji ni turistička industrija ne žele provući svoje zamisli kroz filtar kulture, kroz kriterije, čime bi za dugo vrijeme (p)ostali vjerodostojni i uspješni. To rijetko tko više želi i platiti i time se opterećivati. Dakle, partnerstvo kulture i turističke industrije, a posebno sektora baštine, treba izgraditi.
Vjenčanje hotelijera i muze, kao posljedica koristoljublja i nevolje moralo bi se za iole harmoničan brak dobro pripremiti jer je smisao da brak bude obostrano uspješan i skladan. Bilo je to odavno znano, ali se prije par desetljeća ipak činilo neopravdanim pesimizmom (Šola, Tomislav. Vjenčanje hotelijera i muze: i kulturna ponuda je dio ”opskrbe” koju treba osigurati. // Danas, 10.1.1984., str. 19).
(6. poglavlje – u nastavcima – knjige prof. Tomislava Šole, ”Javno pamćenje – Čuvanje različitosti i mogući projekti”, Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, veljača 2014.).
(Nastavlja se).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.