Umirovljeni anđeo iz stanice za tehnički pregled vozila

Pripovijest o Dani Škugoru, hrvatskome umirovljeniku, bilo bi moguće ispripovijedati jedino u kafkijanskom ključu, kao balkansko-dinarsku pripovijest o čovjeku koji je proživio neki običan život, da bi se onda jednoga jutra probudio kao…

Dane Škugor mirovinu je dočekao u stanici za tehnički pregled vozila. U siromašnoj zemlji oskudne kulture, u kojoj su ljudi veoma vezani za svoj automobil, i grdan im se neki teret navali na prsi kako se bliži dan tehničkog pregleda i registracije, Dane je, kažu, bio onaj dobar čovjek, anđeo stanice za tehnički pregled, koji bi uvijek bio spreman na još godinu dana produžiti vijek svakoj krntiji na samrti.

Sigurno to nije radio za onih dvjesto kuna slučajno zaboravljenih u prometnoj knjižici, niti zato što se sve zbivalo u malome mjestu u kojemu svatko svakog poznaje i svakome se korisno naći pri ruci. Radio je on to zbog dobroga glasa o sebi, zbog priče koja će ga pratiti. Dobar glas najviše vrijedi, jer dobar glas ide do groba i preko groba. Barem je tako nekad bilo.

Dane Škugor, dalje pričaju ljudi, nije dao na sebe. Bio je arogantan. I nije dao na Boga, naširoko je bio poznat kao veliki vjernik. Uvijek za Crkvu i uz Crkvu.

Žena mu je, novine pišu, Rada. Velika vjernica, kao i on. Radila u Šibenki, onoj Šibenki po kojoj je čuveni košarkaški klub onomadne ponio ime, da bi u njemu zaigrao petnaestogodišnji Dražen Petrović. Bila je to velika i moćna socijalistička tvrtka, ali onda je socijalizam pošao kraju, i vrijedna je žena otvorila vlastiti dućan.

Dakle, dok je Dane ljude i aute spašavao na tehničkom pregledu, Rada je prodavala dugmad, igle, ciferšluse, rajsfešluse, patent zatvarače, tkaninu za postave, trake za obrub, a možda i one drvene gljive za štopanje čarapa. 

Svake bi nedjelje oboje bili na misi. U prvome redu, najbliže oltaru, župniku pri ruci, Bogu pod okom, molili su se, slobodni od svake sumnje, pogotovu od sumnje u uskrsnuće duša i život vječni, od sumnje u to da išta na ovome svijetu i pod kapom Nebeskom može izmaći čvrstom zagrljaju Božje ljubavi.

Nije nimalo čudno što se sa župnika na župnika prenosilo da milodare u crkvi, da lemozinu od vjernika skupljaju Dane i Rada. On kada te pogleda, ili ona, onda daješ i više nego bi pomišljao da ćeš dati. Pravedni kad prose lisnice se same rastvaraju. I još jednom se u tom času začuje lepet anđeoskih krila.

Tako bi, dakle, potekla pripovijest o Dani Škugoru i o njegovima, i možda bi u toj pripovijesti bilo više folklornog šarenila i pastoralne miline, nego što bi je nesretni i tjeskobni Franz Kafka ikad mogao zamisliti, jer ovo su priprosti katolici, ipak je ovo topli Mediteran, ali možda to preokret učini još apsurdnijim i neljudskijim nego što je bio u Pragu, među Židovima i sitnim činovnicima Kafkina svijeta.

Dogodilo se, naime, da se na bankovnom računu Dane Škugora zatekne 482.091.622,47 kuna, što bi, proračunato u eure, bilo 64.195.862,27. Što bi učinio netko od onih običnih ljudi, nipošto tako dobrih i ispravnih članova zajednice kakvi su do prije nekoliko dana bili Dane i Rada, kada bi mu se na računu našlo 482.091.622,47 kuna?

Pomislio bi da ga ovo dragi Bog iskušava. Možda kao Joba u vremenu kapitalizma. Možda kao Gregora Samsu koji se jednoga “jednog jutra probudio iz nemirna sna, (i) ustanovio da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca”.

Netko mora da je oklevetao Danu Škugora, jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapšen. Ali svejedno je bio gnjevan, svejedno nije dao na sebe, pa kad su ga izveli pred novinare, jer takav je hapseni, ili da hrvatskije velimo uhidbeni običaj u Hrvatskoj, osumnjičenike, krivce, ubojice, kao i one koji su za sve ovo lažno optuženi iliti nabijeđeni, izvodi se pred novinare, koji ih onda dobro razgledaju, fotografiraju ih, možda ih nešto i upitaju.

Ovi se za to vrijeme uzalud pokušavaju nekako zakriti, sklanjaju pogled, prebace kišni mantil da sakriju ruke u okovima, i tako bježe od nečega što nema smisla i što zapravo ničemu ne služi, osim što u policajcima i istražiteljima stvara onaj osjećaj ispunjenosti karakterističan za lovce kad se fotografiraju pred lešinama ustrijeljenih veprova, lisica i prepelica… Policajcima i istražiteljima – među kojima je uvijek i poneki koji će se jednoga dana i sam zateći među lovinom – naročito se dopada što se njihovi veprovi i prepelice mrdaju. I to čine na neki smiješan način. Kao da ih je sram.

Dane Škugor, međutim, u nekim karakterističnim umirovljeničkim hlačama i u pomalo ganutljivoj kariranoj košulji kratkih rukava, kakve se za pedesetak kuna kupe u Konzumu, stao je pred novinare pa je pun onoga odistinskog pravedničkog gnjeva, karakterističnog za one koji odista vjeruju, zagrmio: “Lešinari, lešinari…”

Doista, je li nešto krivo rekao? I razlikuje li se uloga ljudi zaduženih da nešto snime i doznaju ispred istražnog zatvora ili suda od uloge lešinara? Te dobre i prezrene ptice higijeničari su unutar prirodne zajednice, kao što su i ti novinari higijeničari unutar zajednice ljudi. Pogotovu su to sudski novinari, veterani crnih kronika…

Problem je samo u tome, Danetov koliko i tih novinara, a onda i sviju nas građana, što su loši i nesposobni policajci i istražitelji, vođeni još gorim političkim i pravosudnim vlastima, novinarstvo pretvorili u nešto što više nema veze s higijenom društva i zajednice.

Sin Rade i Dane Škugorovih Damir direktor je Službe trgovine prirodnim plinom u Ini. Ugledan član Hrvatske demokratske zajednice, Zagrepčanin, dobar sin svoga zavičaja, koji je mjesnoj crkvi svojih roditelja donirao 100.000 kuna, što možda i nije tako velik novac za čovjeka njegova ugleda i portfelja, ali je sigurno veći od onog koji daju ljudi među kojima se Damir kreće.

Ne bi bilo pogrešno reći da je Damir Škugor u svoje vrijeme i u svojoj epohi upravo ono što su njegovi roditelji bili u svojoj. No, dok su njih dvoje djeca jugoslavenskoga socijalističkog modernizma, on je klasični izdanak hrvatske postmoderne. Dvadeset godina na direktorskim položajima u Ini, koja je u međuvremenu postala većinska madžarska tvrtka, s izraženo hrvatskom manjinskom prisutnošću.

Nekada je, još početkom milenija, Ina imala svoju nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu, koju su Madžari, posve logično, ukinuli, ali tada je već nastupilo vrijeme kada su ljudi poput Damira Škugora, menadžeri i intelektualci nove generacije, među kojima, u to nema sumnje, spadaju redom svi hrvatski članovi Inina Nadzornog odbora, dominantniji i kreativniji za hrvatsku kulturu nego Radoslav Katičić ili Viktor Žmegač, da spomenemo samo tu dvojicu časnih laureata Inine nagrade.

Damir Škugor je remek-djelatnik koji stvara svjetove, kakve će neki budući katičići i žmegači tek tumačiti. On nije Kafka, ali je stvorio svijet koji je prethodno postojao samo u Kafkinoj glavi.

Tvrtka Rade Škugor nedavno je, čitamo u novinama, doregistrirana za trgovinu plinom. To je ona tvrtka koja je činila taj ubavi dućan pozamanterijom. Od pozamanterije do plinskog biznisa, pa još u vrijeme kada je taj biznis u središtu krvavoga svjetskog rata koji se vodi u Ukrajini, iskorak je za koji čovječanstvu treba barem dvije tisuće godina, a jednoj, od Boga svim talentima blagoslovljenoj obitelji, barem tri generacije, dva svjetska rata, jedan Holokaust, te pasoš ili barem zelena karta Sjedinjenih Američkih Država. Kada ne bismo znali tko su Rada i Dane, i kada ne bismo znali tko je njihov sin, pomislili bismo da su za iskorak iz pozamanterije u plinski biznis potrebne dvije okolnosti: uspostava neke posve nadrealne diktature, koja će učiniti mogućim jednako tako nadrealan kriminal.

Ovako, slijedeći ovaj sve zamršeniji nacrt za jednu hrvatsku kafkijansku pripovijest, možemo biti sigurni da se takvo što nije dogodilo.

Isto tako, čitamo da je Uskok svojim “povjerljivim novinarima” (jesu li to oni isti iz slučaja Matijanić, ili su ovo neki drugi?) otkrio da je Damir nedavno svog oca vodio u Zürich, jer da je onih 482.091.622,47 kuna kanio, bezbeli u eurima, prebaciti na švicarski račun. Kafkin čitatelj ne vjeruje tu nijedne riječi.

Najprije, postoji li na svijetu tako duboka blagajna iz koje se može zagrabiti stotinjak milijuna eura, a da to čuvari blagajne ne primijete? Ne, toga nema! Kao što nema na svijetu ni tog Damira Škugora, koji je u stanju sam provesti tako grandiozan poduhvat. To mogu učiniti samo oni koji za razinu novca u blagajni ne odgovaraju nikome, osim samima sebi.

Možda doista Bog iskušava Danu Škugora, kao što je iskušavao Joba, pa mu umjesto svih tih nezamislivih patnji na račun smješta toliki novac? Samo što Dane nema onu koja bi ga savjetovala: “Prokuni Boga i umri!”, niti bi je Dane poslušao, jer on je uvijek na strani Boga, Crkve i Hrvatske. Ili, možda, Bog ne iskušava Danu, Radu i Damira, nego iskušava nas?

Živimo li to u zemlji u kojoj kriminal nije protuzakonit? I koji je, doista, naš problem s Danom, Radom i Damirom: taj što su oni tako bogati, a mi ovako siromašni? Ili, ipak, taj što su vidljivi predstavnici neke mračne i sveprožimajuće kriminalne sile, koje će ona vrlo jednostavno žrtvovati, dok ćemo mi zlurado uživati u njihovim negvama i okovima, nepodnošljivo već ljubomorni na taj besmisleni trenutak u kojem živ čovjek na računu ima 482.091.622,47 kuna.

Samo jedno ne razumijem kod Dane i njegove obitelji: kako su uz živoga Boga mogli tako precijeniti novac?

(Nije dopušteno prenijeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Dane Škugor, umirovljeni anđeo iz stanice za tehnički pregled vozila).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Kazalištem se služe da sakriju zločine vlasti
    •  Ivan Turudić ne može u mafijaškom filmu glumiti pravednika
    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan

> Svi tekstovi ovog autora